„U tim trenucima, maštao sam. Najveća želja, bila mi je da putujem svim tih iscrtanim mapama“, počinje on svoju priču za Portal Analitika.
Filip se sjeća i svog prvog bicikla, koji je dobio za peti rođendan. Kroz smiješak priča o starom, ali ipak toliko dragom vozilu.
“Učenje mi nije bilo toliko lako. Stalno sam padao, lomio koljena...“
Ali, kada je naučio da vozi, više ništa nije moglo da ga zaustavi. Činilo mu se da je cijeli svijet njegov. Vožnju je vježbao na podgoričkim ulicama, a ubrzo i po okolnim brdima.
“Vozio sam po lijepom vremenu-suncu, kiši, gradu. Bitno je bilo samo da se ide negdje..” prisjeća se on.
Iako je ljubav prema biciklizmu, kao i prema putovanjima spoznao jako rano, odluka da će biciklom obići toliko država, razvijala se godinama. Da bi se krenulo na dug put, treba se dobro pripremiti, kaže on.
“Da bi išao u inostranstvo sa ovim prevoznim sredstvom, potrebno je prethodno obići sve krajeve naše zemlje“, tvrdi on. Na prvu dužu turu, otišao je 2010. godine.
“Tada sam se sa starim, nikakvim biciklom, vozio pet dana, po crnogorskim planinama, Sinjajevini, Durmitoru..Tada sam shvatio koliko uživam u tome”, priča Filip. Ubrzo je kupio i malo bolju opremu.
Prvo duže putovanje: 2014. godine, on je krenuo na putovanje, koje je trajalo više od mjesec dana. Obilazio je Zapadnu Evropu.,,Tada, prešao sam oko 3000 kilometara, prošao kroz 11 država, od Slovenije, preko Triglava, Grčke, i stigao do Amsterdama. Nažalost, odatle sam morao da se vratim kući, jer mi je neko ukrao novčanik sa novcem i dokumentima“, sjeća se Filip.
To ga nije zaustavilo i ovaj put, bio je samo priprema za slijedeći, duži. Kada se vratio u Crnu Goru, radio je različite poslove, da bi ispunio svoj plan. Nakon, par mjeseci, ostvario mu se.
Put dug deset hiljada kilometara: Ove godine, Filip je bio na putovanju, u trajanju od devet mjeseci. Kada je krenuo na njega, nije bio siguran gdje će stići.“Kada sam došao do Albanije i tu proveo par dana, spontano sam odlučio da ću putovanje nastaviti do Grčke. Tamo je bilo predivno, ljudi su nasmijani, zanimljivi, srdačni...“ Poslije Grčke, na red je došla Turska.
“Komentari prijatelja i porodice, jer idem tamo, su bili razni, plašili su se za moju bezbjednost, zbog čestih terorističkih napada. Nisam se mnogo obazirao i nastavio sam putovanje“, priča on.
Osvajanje evropskog vrha: Na ovom putovanju, Filip je osvojio i najveći evropski vrh-Elbrus, visine preko 5600 metara, što mu je oduvijek bila želja.,,Dosta ljudi, kada se penje, uzme vodiče, a ja sam bio sam, ali to je svemu dalo posebnu draž. Taj osjećaj, biti na toj visini, dok sviće, to treba doživjeti“, kaže on.
Sa pripremama, aklimatizacionim usponima i čekanjem lijepog vremena, trebalo mu je ukupno 10 dana da se ispenje na vrh.
“Zbog vremena i priprema, uspon nije bio puno opasan, ali jeste naporan, najviše zbog velike visine - na vrhu je pritisak kiseonika 50 odsto manji u odnosu na nivo mora”, kaže Filip. Putovanje je zatim nastavio, preko Irana do Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Iskustva na putovanjima: Biciklo je, kaže Filip, prava brzina za putovanje.
“Sve možeš da vidiš, osjetiš, kako žive ti ljudi, funkcionišu, vidiš lijepa, ali i ona manje lijepa mjesta. Preko većine turističkih ponuda upoznaješ samo centre, glavne gradove, ali to nije pravo stanje stvari. Ja želim da vidim sve, da uđem malo dublje“, kaže on. Dodaje i da je, kako se udaljava od Crne Gore, sve veća kulturološka razlika.
,,Na primjer, u Iranu, sve se radi na podu, jede, spava”, prisjeća se on. Iznenadila ga je, kaže, ljubaznost većine ljudi, u drugim državama.
,,Stalno me svi pitaju treba li mi pomoć, spavam ponekad kod lokalaca, jedem“.
Neprijatnost na putovanju: Ipak, nisu svima namjere prijateljske. U Jermeniji je upoznao momka, sa kojim je proveo par dana. Pokazao mu je grad i znamenitosti. Nakon toga, on je Filipu ukrao torbu sa novcem, fotoaparatom, svim dokumentima i pobjegao.
,,To se sve dešavalo na 20 metara od mene. Nikada nisam osjetio takvu bespomoćnost.Nisam imao novca, da kupim hranu, niti pasoš, da bih napustio Jermeniju. Trčeći, otišao sam u policijsku stanicu“, navodi on.
Pet dana, Filip je tamo živio.
,,Imao sam krevet, kompjuter, internet. Lopova su uhvatili preko kamera, a sve stvari su našli na različitim mjestima. U kući, kod majke bila je kamera, a pasoš i torba u napuštenom objektu.. Jedna gospođa iz grada pored, našla je novčanik sa ličnom kartom. Čak mi je i sav novac vraćen“, govori on.
Kraj putovanja i planovi: Nakon ovoga, nastavio je putovanje. Potpuno slučajno, u Jermeniji, sreo je Džin, djevojku iz Južne Koreje, koja je takođe putovala biciklom. Naredna tri mjeseca, proveli su zajedno. Putovanje završio u Abu Dabiju, jer nije uspio da dobije vizu za Oman.
Iako je u zemlji tek par mjeseci, putovanja mu nedostaju.
“Fali mi taj osjećaj, kada se ujutru probudiš, ne znaš gdje ćeš biti tu noć, gdje ćeš spavati, koga ćeš upoznati“.
O ciljevima i planovima, kaže da ne voli da priča, jer se najljepše stvari događaju spontano, ali ima želju da obiđe cjeli svijet.
,,Nakon svih putovanja, ovdje ću se vratiti. Putovaću, dok sam živ, jer putovanje stvara zadovoljne ljudi i, kada bi narod više putovao, bio bi srećniji“, zaključuje Filip razgovor za Portal Analitiku.
Ivona DROBNJAK
