Piše: Januš BUGAJSKI
Sa populistima, desničarima i ljevičarima koji dobijaju na značaju u različitim djelovima EU, a sa Unijom koja je suočena sa nekoliko kriza, i sa Sjedinjenim Američkim Državama koje su zauzete predsjedničkim izborima, Kremlj je proračunao da će geopolitičke prilike u narednim godinama ići u njegovu korist.
Bliži se vrijeme donošenja odluke EU: da li da održi finansijske sankcije protiv ruskih zvaničnika zbog zauzimanja ukrajinske teritorije? Moskva lukavo računa da će EU izgubiti fokus ako akt agresije ostane zamrznut nekoliko godina. Štoviše, sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje su zaokupljene drugim dešavanjima, Brisel neizostavno žrtvuje žrtvu ruskog napada. Sličan scenario odigrao se poslije moskovske invazije i podjele Gruzije u avgustu 2008. godine.
Na samitu, koji će biti održan od 28. do 29. juna, lideri EU će razmotriti da li treba obnoviti sankcije ruskim sektorima bankarstva, odbrane i energetike zbog agresije Kremlja nad Ukrajinom. Sankcije su se pokazale relativno efikasnim u odbijanju pristupa ruskim kompanijama zapadnim finansijskim tržištima; doprinijele su, takođe, ruskom ekonomskom padu u posljednje dvije godine: BDP je smanjen za 3,7% u 2015, a pad od 2% se procjenjuje za 2016. godinu.
Opstrukcije
Prioritet Kremlja bili su ogromni vojni izdaci na račun svojih socijalnih programa.Kako životni standard naglo pada, predsjednik Vladimir Putin računa da sve represivinija država može zaustaviti svaki javni protest, sve dok se privreda ne oporavi nakon što se sankcije ukinu i cijene nafte skoče. Vlasti su takođe odvukle pažnju sa ekonomskih problema povremenim angažovanjem u vojnim avanturama, tvrdeći da je Rusija okružena neprijateljima.
Opstrukcija i insistiranje Iako će sankcije EU vjerovatno biti produžene do kraja 2016. godine, rascjepi unutar Unije se proširuju u pogledu odnosa prema Moskovi. Kremlj dopire do nekoliko vlada kako bi ih podstakao da koriste svoje pravo veta i ublaže sankcije, čija obnova zahtijeva jednoglasnu odluku. Njemački ministar spoljnih poslova Frank Valter Štajnmajer izjavio je da otpor sankcijama unutar EU raste. Grčka, Italija i Mađarska najviše opstruiraju, dok Poljska i tri baltičke države najviše insistiraju na održavanju pritiska na Moskvu.
Predsjednik Evropske komisije Žan Klod Junker planira da se sastane sa Putinom na Ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu, 16. juna – očigledno kako bi postavio temelj mekše politike prema Rusiji u drugoj polovini godine. Štajnmajer je iznio mogućnost postepenog smanjena sankcija, čak i ako se sporazum iz Minska za rješavanje sukoba u Ukrajini ne ispuni.
Uprkos obećanjima, Kremlj nije povukao oružje i vojnike iz okupiranih djelova Donbasa, niti je dozvolio da Ukrajina kontorliše svoje istočne granice.
Grčka je jedna od Putinovih najvatrenijih pristalica u EU i opstruirala je izdavanje zajedničke izjave o produžetku sankcija. Tokom Putinove nedavne posjete Atini, premijer Aleksis Cipras kritikovao je embargo nad Rusijom. On je pozvao Evropu da sarađuje sa Moskvom i napusti ono što je označeno kao ,,uzaludni ciklus sankcija i militarizacije“.
Prema grčkoj vladi, NATO zaštita njenih najistočnijih članica je oblik militarizma, a ruska podjela Ukrajine je prihvatljiva. Grčka očajnički traži investicije i prepušta se ruskom uticaju. Pored energetskih sporazuma, Rusija razmatra imovinu grčke željeznice i luku Solun, glavni prolaz u Balkan. Zauzvrat, Moskva je pokazala da može da izuzme Grčku, Mađarsku i druge ,,prijateljske“ države iz kontrasankcija
nametnutih na uvoz poljoprivrednih porizvoda EU. Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov posjetio je Budimpeštu i obećao povećanje trgovinske razmjene, dok je ministar spoljnih poslova Mađarske Peter Sijarto ukazao da će Mađarska insistirati na raspravi o ukidanju sankcija.
Dominacija
Moskva se dodvorava narodnim strankama širom EU da prihvate dominantnu ulogu Moskve u Ukrajini, i da se usprotive NATO planovima da efikasnije brane istočnu granicu. Predsjednica francuske krajnje desnice Nacionalni front, Marin Le Pen, spremna je da, ukoliko bude izabrana za predsjednicu Francuske u aprilu 2017., prizna ,,ponovno ujedinjenje“ Krima sa Rusijom. U Italiji, regionalni savjet Veneto (koji uključuje Veneciju) – uporište ultra desničarske Sjeverne Lige – glasao je da se sankcije Rusiji ukinu i da se prizna aneksija Krima. Moskva tvrdi da je glasanje bilo početak popularnog evropskog povlačenja.
Prikazujući istočne zemlje EU/NATO kao ratne huškače i privremenim zamrzavanjem konflikta u Ukrajini, Moskva se može predstavljati kao mirotvorac, koji jednostavno brani svoje nacionalne interese. Sa populistima, desničarima i ljevičarima koji dobijaju na značaju u različitim djelovima EU, a sa Unijom koja je suočena sa nekoliko kriza, i sa Sjedinjenim Državama koje su zauzete predsjedničkim izborima, Kremlj je proračunao da će geopolitičke prilike u narednim godinama ići u njegovu korist. Zemlje koje se graniče sa Rusijom tvrde da će se samo stabilnim i produženim međunarodnim pritiskom Putinov režim tranformisati ili će se suočiti sa javnim revoltom, koji može voditi do demokratskog preokreta i carskog povlačenja.
Nasuprot tome, nekoliko vlada zemalja Zapadne Evrope strahuju da će ruski ekonomski pad raspiriti nacionalni radikalizam i povećati vjerovatnoću državnog kolapsa. Kremlj, zauzvrat, iskorišćava strah od ruskog nasilnog raspada da legitimiše svoj imperijalni revizionizam. Proračunao je da će EU na kraju pristati na rasparčavanje Ukrajine, Gruzije, Moldavije i drugih ciljanih zemalja.
Prevela: Draga ĐURĐIĆ
Preuzeto sa sajta Centra za analizu evropske politike
