“Tata je šezdesetih godina počeo da sluša ploče. Bio sam,čak, malo i ljubomoran, jer je više vremena posvećivao pločama, nego meni i igri sa mnom, pa sam lomio igle na gramofonu. Mada, već iz tog perioda sjećam se se Olivera Mandića i Pomagajte drugovi”, kaže nam Dražen.
Vremenom, ljubav prema muzici, tata je prenio na sina.
“Okupirao sam gramofon, vrtio ploču i dan i noć”, kaže on.
Učenje o muzici: U tinejdžerskom periodu, Dražen je postao pravi zaljubljenik u muziku. Istraživao je različite žanrove.
“Od klasike, pa do bluza, džeza, rok and rola, psihodelije, popa. Svi mogući žanrovi se skupljaju, nema ograničenja. Po meni, muzika je okean, samo moraš da istražuješ, uvijek češ naići na nešto što ne znaš. Mislim da je to dobro zbog stava i ubjeđenja. Ko sluša muziku, treba da ima osjećaj za svaku vrstu”, navodi Podgoričanin.
U srednjoškolskim danima, američka scena ga je više privlačila, dok je Engleska u to vrijeme bila modernija...
Dražen se, kaže, sjeća noći, u kojima nije spavao, da bi naučio što više o muzici. Ležao je u krevetu, slušajući radio.
“O muzici sam se informisao najviše preko muzičkih časopisa, koji su izlazili jednom mjesečno, i radio emisija. Saša Marković je imao emisije na YU radiju: “Pamuk i domuk”, “Paralelni i domaći muzički kosmos”. To su za mene bili dijamanti noći, učio sam stvari koje ne znam. Taj entuzijazam, koji sam već tada imao, je nevjerovatan”, kaže nam Dražen.
Skupljanje ploča i ljubav: Devedesetih, polako se počelo prelaziti na CD-ove. Ljudi su hrlili da se modernizuju, pa su bacali i prodavali ploče za male pare, ne shvatajući da, tako, ostavljaju i uspomene na to, mnogo sporije vrijeme, koje ima posebnu draž.gramofonska ploča, ili vinil, velikom broju ljubitelja muzike predstavlja mnogo više od običnog medija. Tako one svaki put iznova osvajaju i Dražena.
,,Ploče bude neka nostalgična sjećanja kada su vremena bila nekako sporija i kada se muzika osjećala mnogo dublje. Snimane u boljim studijima , mnogo više frekvencija, zvukova, tonova. Nije na istoj ravni kao digitalni zvuk”, objašnjava Dražen, i dodaje: “Ploče su najbolji nosač zvuka. Onaj ko se navikao na ploče, on se nikada neće odvići.“
Još nešto posebno kod ploča su njihovi omoti, koji mogu biti umjetnička djela, rađena od strane priznatih umjetnika.
„Ima prelijepih, orginalnih i autentičnih omota. Neke sam koristio za godišnju izložbu slika, u art galeriji, a planiram da napravim izložbu omota. Vinili su posebni, zbog svih informacija, koje se tu nalaze, pa imaš osjećaj da držiš knjigu sa slikama i zvukom”, ističe on.
Vrijednost ploča: Sada, Dražen ima oko 5000 ploča, koje zauzimaju posebno mjesto u sobi, ali i srcu. Najveća je cijena onih, koje su originali, ali i onih sa potpisom pjevača ili benda.
“2004. godine, bio sam na koncertu Iggy Pop-a, nakon čega sam nekako došao do njega i njegovog potpisa, koji je pravo malo umjetničko djelo.Takođe, u Parizu, nekim čudom, dobio sam potpise grupe Mogwai”, ponosno nam priča.
Dražen kaže da, iako ima skupih ploča, najveća je vrijednost ona u srcu. Najmilije su mu one koje nađe, nakon dugog traganja. Sjeća se 2001. godine i puta na Krf.
“Kada sam bio u starom gradu, ušao sam u prodavnicu, gdje su prodavali cd-ove i dvd-ove. Slučajno sam pitao, imaju li ploče. Prodavac mi je rekao da imaju na spratu, ali da to niko ne kupuje. Kada sam se popeo, vidio sam i ploču američkog benda Opal, koju sam dugo tražio. Jedva sam uspio da nagovorim prodavca da mi je proda po pristupačnoj cijeni. Na kraju, ta, kao i par drugih ploča, tog dana, bile su u mojim rukama”, prisjeća se Podgoričanin.
Muzika i ploče danas: Najveće svjetske diskografske kuće, zadnjih par godina, sve više svojih izdanja, osim na CD-u su počele izdavati i na gramofonskim pločama.Prošle godine je u SAD prodato gotovo preko 17 miliona vinila, od čega je ostvarena najveća zarada od 1988. godine.
„Mislim da se ploče vraćaju na mala vrata, ne velika, jer nikada neće biti isto kao ranije”, misli Dražen.
Za bavljenje ovom vrstom kolekcionarstva, osim ljubavi, potrebni su dobar uređaj, zvučnik, pojačalo, gramofon.
“To košta oko 1000 eura, zatim jedna ploča danas košta oko 15-20 eura, tako da, to baš i nije jeftin sport”, kaže on.
Ljubav prema muzici, ga je, sa druge strane, vodila na razne krajeve svijeta.
Muzika i groblje: Prije pet godina bio je na koncertu grupe the Doors, u Parizu.
“Bili su svi članovi benda, osim bubnjara, a pjevač je jako ličio na Morisona, i po stasu, i po glasu”, navodi Dražen.
Nakon koncerta, svi su otišli na groblje, gdje je doživio najljepše iskustvo u životu.
“Tu su sahranjeni mnogi veliki umjetnici, to je treće najposjećenije mjesto u Parizu. Ljudi su pjevali, igrali, jednostavno, to mjesto daje nevjerovatnu energiju”, kaže Podgoričanin.
Više od četiri sata je proveo u obilasku. Gledajući grobove svih tih velikana, zamišljao je da je u njihovom vremenu, usporenom, revolucionarnom, sporijem. Posmatrajući par sa bebom, kako prolazi i sluša Bitlse, bar na trenutak je otplovio kroz vrijeme.
Dražen i budućnost: Dražen povremeno pušta muziku, a takođe radi u knjižari. Misli da je, na neki način spojio lijepo i korisno, jer u isto vrijeme čita knjige, sluša muziku i zarađuje. Ipak, volio bi, u budućnosti da ima radio stanicu, na kojoj će, između ostalog, puštati muziku i sa ploča.
“Tako, uživao bih u onome što volim. Za mene, muzika je sve. Muzika je sama po sebi bunt, nešto novo, na primjer, hipi pokret, koji je kupio ljude iz cijelog svijeta, muzika je nešto van sistema, van okvira, materijalnih i svih drugih, prava muzika je revolucija,“ zaključuje on razgovor za Portal Analitika.
Ivona DROBNJAK
