- Mislim da Crna Gora, kao i Hrvatska i druge zemlje regiona, imaju problem da nijesu ni Velika Britanija, ni Norveška - za njih nema trećeg puta. A upitno je da li treći put uopšte postoji i za zemlje koje sam naveo. Jednostavno, nije više stvar „za“ ili „protiv“ Evropske unije. Stvar je centra ili periferije - kaže poznati hrvatski publicista Marko Pogačar.
Rođen 1984. godine u Splitu, ovaj autor koga region poznaje po pjesmama, prevođenju i esejima, diplomirao je na književnost i istoriju. Iskoristili smo priliku da sa njim razgovaramo o iskustvima zemalja regiona - prošlim i budućim - u svjetlu članstva u Evropskoj uniji.
- Teško je vagati pro et contra EU, koliko si dobio a koliko izgubio. To je lažna dilema, jer koliko god se u ovom trenutku Crna Gora trudi da to postavlja kao epistemološko pitanje o svojoj suštini - da li je ona dio nečega ili ne - to je jedno nesubstancionalno pitanje jer geopolitički nije Norveška koja može da kaže: mi ćemo biti mali, pridruženi satelit. A to je situacija koju će, vrlo vjerovatno, sada imati i Britanija - ističe on.
Brojni su pozitivni stavovi i vrijednosti koje ćemo usvojiti - kako prije, tako i poslije ulaska u EU. No, demokratija nije nešto što spada u taj krug.
- Ne precjenjujmo demokratski model EU. Brojne kritike evropskog projekta idu upravo iz perspektive nedovoljne participativne demokratije - nedovoljno demokratije odozdo - i nedovoljno deliberativnosti. S druge strane, teško je poreći - s obzirom na kapitalno-feudalističko stanje naših zemalja - da će ta nužna hijerarskijska regulativa odozdo donijeti neka poboljšanja, neke strukturne prednosti. A kada se formalni okviri zadovolje, onda oni postaju vrlo interpretativni i vrlo nestabilni - precizira sagovornik Portala Analitika.
Pogačar kaže i da su poznati najveći dobitnici i gubitnici novog tranzicionog perioda. Ovog puta - onog ka EU.
- Bogatiji i kapital u starom, dobrom smislu imaće najviše prednosti i iz toga će izvući debelo najveću korist, kako domaću tako i stranu - pogotovo stranu. Najveći gubitnici biće ljudi koji, zapravo, žive na ostacima socijalizma, besplatne zdravstvene zaštite, školstva i nekog seta stečenih radničkih prava na koji su najviše navikli. A oni, ipak, jesu većina - navodi mladi istoričar.
No, potcrtava da poređenje EU sa zemljom u kojoj je rođen - Jugoslavijom - nijesu moguća.
- Jugoslavija je očigledno bila teško održiv projekat - ne zbog nacionalnizma i nekih urota - nego zbog ekonomskih i funkcionalnih problema. Ne valja je demistifikovati, ali jugoslovenska ideja bila je na svim nivoima i u svim aspektima superiorna idejama nacionalnih državica, zakašnjelih moderni koje su je naslijedile. Definitivno je imala manjkavosti u realizaciji, ali ne mislim da je bila utopijska... To je, ipak, bio najbolji, najučinkovitiji, najopsežniji modernizacijski projekat na našim prostorima poslije Austrougarske i prvi koji nije bio eksploatacijskog karaktera. Što god mislili o tome, za sve realne probleme nemamo bolji temelj da razgovaramo o budućnosti ovog prostora - smatra Pogačar.
ANALITIKA: U trenutku kada je Hrvatska već dvije godine članica Evropske unije, a Velika Britanija izglasala izlazak iz nje, da li je EU pravo rješenje za Crnu Goru?POGAČAR: Mislim da Crna Gora, kao i Hrvatska i druge zemlje regiona, imaju problem da nijesu ni Velika Britanija, ni Norveška - za njih nema trećeg puta. A upitno je da li treći put uopšte postoji i za zemlje koje sam naveo. Jednostavno, nije više stvar „za“ ili „protiv“ Evropske unije. Stvar je centra ili periferije. Mi moramo pristati da strukturno spadamo u zemlje periferije i iz toga nas ništa neće izvući. Mi smo jedna debela periferija kapitala - unutar ili izvan EU. Iluzorno je za zemlje naše veličine, naših uticaja, naših ekonomija - na kraju krajeva naših BDP-jeva, u najbanalnijem smislu - uopšte to postavljati kao alternativu.
Kada je u Hrvatskoj bilo pitanje ulaska u EU, naravno da je to iz individualne perspektive bilo višestruko etički kompleksno pitanje za internacionaliste, neko koga nacija ili nešto slično apsolutno ne zanima, a i neke - da upotrijebim iritantnu konstrukciju - „zdravog razuma“, kome ne bi bilo u interesu i ko ne bi želio da bude, u onim kičastim metaforama, „dio jedne porodice bez granica“. S druge strane, znamo da su to bajke za malu djecu, da to nije tako, da te granice ne vrijede za kapital, a da za sve ostalo i te kako vrijede i da su one dizajnirane upravo zbog tokova kapitala. I tačno znamo ko ih je i zašto takvim napravio. Zapravo, tu nije bilo „ili - ili“, već je formalno „biti ili ne biti u EU“ za Hrvatsku bilo irelevatno, jer je tokovima kapitala bila toliko uz nju vezana, da apsolutno nije mogla iskoračiti ni u kakav tip odmaka. Izgubila je veoma mnogo u ovim integracijskim, pristupnim fondovima, a kasnije i iz onih standardnih EU fondova. To je bio dvostruki mač: s jedne strane idu pristupni pregovori koji su, na neki način, Hrvatsku politički disciplinovali. Suspregli su najgoru ustašku desnicu, natjerali su konzervativce-desničare da se umiju, preobuku i stave kravate, što je ipak, nakon 90-tih i tuđamanizma, jedan proces koji je Sanaderova vlada izvela ne zato što su to htjeli, već zato što su morali. To je bila regulacija koju je nametnula EU.
Jednako loše, ako ne i gore naličje te priče je deregulacija koju je EU nametala za tokove kapitala i, prije svega, za radno zakonodavstvo. Hrvatska, kao i sve postjugoslovenske zemlje, zbog svog nasljeđa imala je prilično uređeno radno i socijalno zakonodavstvo. Elite su godinama, decenijama pokušavale da ga slome i često nijesu uspjele u onoj mjeri u kojoj se to uspjelo za vrijeme tačerijanske Velike Britanije i pod neoliberalnim agendama u većini evropskih zemalja. Tek sada, s EU i njenim regulacijama, odnosno deregulacijama, dolazimo do ozbiljnih poremećaja na tržištu rada i u radnom zakonodavstvu - do pada kolektivnih ugovora i slično - a uz to ide onaj opšte poznati paket: zdravstvo, obrazovanje i sve ostalo.
U tom svjetlu teško je vagati pro et contra EU, koliko si dobio a koliko izgubio. To je lažna dilema, jer koliko god se u ovom trenutku Crna Gora trudi da to postavlja kao epistemološko pitanje o svojoj suštini - da li je ona dio nečega ili ne - to je jedno nesubstancionalno pitanje jer geopolitički nije Norveška koja može da kaže: mi ćemo biti mali, pridruženi satelit. A to je situacija koju će, vrlo vjerovatno, sada imati i Britanija.
ANALITIKA: U Crnoj Gori postoji još jedan problem - četvrt stoljeća iste vlasti koja se oslanja na posljedice raspala nekadašnja Jugoslavija. Da li nam s tom „evropskom demokratizacijom“ stvarno može biti bolje i da li se može čuti glas jednog običnog čovjeka?POGAČAR: Ne precjenjujmo demokratiju. Ne precjenjujmo demokratski model EU. Brojne kritike evropskog projekta idu upravo iz perspektive nedovoljne participativne demokratije - nedovoljno demokratije odozdo - i nedovoljno deliberativnosti. S druge strane, teško je poreći - s obzirom na kapitalno-feudali stanje naših zemalja - da će ta nužna hijerarskijska regulativa odozdo donijeti neka poboljšanja, neke strukturne prednosti. A kada se formalni okviri zadovolje, onda oni postaju vrlo interpretativni i vrlo nestabilni...
Posmatrajući Srbiju, meni se čini da je Vučićeva igra vrlo slična Sanaderovoj. Njegov odnos prema radikalnim desnicama i tokovima kapitala je vrlo sličan. Ako govorimo o velikim riječima poput demokratizacije i same demoraktije, mislim da najviše koristi valja očekivati u pristupnom periodu. Slijedi deregulacija koja je, za najbrojnije segmente društva, štetna. U ovom domenu mi se ne čini da evropski režim ima puno uticaja na ono što se stavlja u prvi red, poput korupcije i slično. Ne vjerujem da samo članstvo u Uniji, pogotovo u odnosu na periferne zemlje gdje je korupcija realnost u društvu, išta znači. A to su obično prva pitanja koja se izvlače iz konteksta.
ANALITIKA: Ako izostavimo podjelu na mali broj izuzetno bogatih i sve veći broj izuzetno siromašnih, ko će najviše izgubiti u jednoj malenoj zemlji koja pristupa EU - umjetnici, predavači na bilo kom nivou obrazovanja, ili neko treći?
POGAČAR: Da se ne služimo proricanjima, nego da koristimo modele koje smo gledali: oni pokazuju da najviše gube ostaci „blue collar“ radničke klase u onom starom, marksističnom smislu. Puno gube takozvane kreativne klase i radnici - iako tu sintagmu nikako ne volim - zato što fleksibilnost rada uspijeva da im se proda kao isključiva prednost i zanemaruje se čitav aspekt radikalne prekarizacije tržišta rada. Ali, sama ta malobrojna, etablirana umjetnička scena vjerovatno neće osjetiti posljedice, već prednosti liberalizacije. Jednostavno, biće im olakšan pristup fondacijskom finansiranju kulture i umjetnosti.
Tu je podjela vrlo jasna: bogatiji i kapital u starom, dobrom smislu imaće najviše prednosti i iz toga će izvući debelo najveću korist, kako domaću tako i stranu - pogotovo stranu. Najveći gubitnici biće ljudi koji, zapravo, žive na ostacima socijalizma, besplatne zdravstvene zaštite, školstva i nekog seta stečenih radničkih prava na koji su najviše navikli. A oni, ipak, jesu većina.
ANALITIKA: Rođeni ste sredinom osamdesetih u tadašnjoj SFRJ i živjeli ste do danas u mnogim zemljama širom Evrope. Što smatrate najvećim usponom, a što padom država u kojima ste živjeli?POGAČAR: Ja to ne posmatram tako. To što sam rođen sam i krenuo u školu u Jugoslaviji, nastavio obrazovanje u Hrvatskoj, a nakon toga odselio i živio vani ne smatram pretjerano bitnim. Naravno da mi nedostaje jedna dimenzija svakodnevnog života u Jugoslaviji, ali mislim da je to prednost. Ne pravim mitove od nekih stvari iz tog razdoblja, niti negativno demistifikujem ili imam negativna sjećanja koja često boje neke sudove, a zapravo se tiču minornih stvari - poput čekanja u redu. Kada to strukturno posmatram, mislim da feudalno-kapitalističke državice nastale raspadom Jugoslavije nemaju neke posebne prednosti. Možda samo u nekoj blagoj nominalnoj liberalizaciji nekih društvenih sfera, u dinamici civilnog društva, ali nije to neka substancijalna razlika. Sada smo navikli na neke malo liberalnije standarde u smislu civilnog društva i odnosu prema institucijama, a sve druge stvari su gadno degradirane: društveni modeli, kohezija, solidarnost, modeli zdravstvene i socijalne zaštite, školstvo, kultura, pa i ekonomski modeli.
Ne treba posmatrati socijalističku Jugoslaviju kao neku arkadijsku zemlju i kao neko zlatno doba. Ona je imala dugi niz velikih, strukturnih problema, koje očigledno nije mogla da riješi. I Jugoslavija je očigledno bila teško održiv projekat - ne zbog, u prvom redu, nacionalnizma i nekih raznoraznih urota - nego prije svega zbog ekonomskih i funkcionalnih problema. Kažem, ne valja je demistifikovati, ali jugoslovenska ideja bila je na svim nivoima i u svim aspektima superiorna idejama nacionalnih državica, zakašnjelih moderni koje su je naslijedile. O tome koliko je to bio utipijski model i koliko je njegova realizacija bila manjkava, treba ozbiljno razgovarati. Jugoslavija je definitivno imala manjkavosti u realizaciji, ali ne mislim da je bila utopijska. Mislim da je u jednom momentu bila realpolitička, čak vrlo blizu jednoj dimenziji svoje realizacije. I jugoslovenska ideja - kako god se to zvalo i bez obzira da li je uključivala južnoslovenstvo - uopšte me ne zanima; ovdje govorimo o političkoj agendi koja je stajala iza toga, a koja sa južnoslovenstvom nema puno veze. I dalje mislim da ta ideja treba da bude u prvom planu, da je treba prodiskutovati - da se ne arkadizuje i da se slavi i uzdiže bez pokrića. Treba je ponovo staviti na sto, jer nemamo boljeg temelja. To je, ipak, bio najbolji, najučinkovitiji, najopsežniji modernizacijski projekat na našim prostorima poslije Austrougarske i prvi koji nije bio eksploatacijskog karaktera. Što god mislili o tome, za sve realne probleme nemamo bolji temelj da razgovaramo o budućnosti ovog prostora.
ANALITIKA: Da li onda Evropa treba da se ugleda na taj model?
POGAČAR: Sam model nije toliko bitan, jer je upravo taj model organizacije imao brojne manjkavosti. Ovdje više govorim o političkoj agendi koja je stajala iza, a to je radikalno lijeva, socijalistička agenda koja je, prije svega, postavljena na dva stuba - socijalne, ekonomske i svake druge jednakosti, i pripadajuća solidarnost koja zapravo znači društvenu realizaciju ovog prvog.
Kristina JERKOV
Foto: Lupiga.com/Ladislav Tomičić, casopisilegalit/Seyfettin Dinçtürk
