Piše: Slobodan JOVANOVIĆ
Kažu ekonomisti da je američka bespovratna pomoć onoj Jugoslaviji bila preko 120 milijardi USD. I to ondašnjih! Danas je Amerika za dobar dio građana bivše Jugoslavije globalni đavo koji donosi nesreću svim narodima. Stalno sebi postavljam pitanje kako mogu da mrzim zemlju koja je jedno vrijeme bila sisa koja me odhranila? U ranoj mladosti sam dobijao milimetre i centrimete uz američko mlijeko u prahu i jaja u prahu, tzv. Trumanova jaja. Znate one limene kante sa dvije ruke koje se rukuju, američkom zastavom i zvjezdama oko njih. Nije bilo nešto ni mlijeka, ni jaja za kupiti u našem socijalističkom “blagostanju”. Bar nama gradskim pacovima.
Kako sam se zarazio američkom kontrakulturom: Kasnije se zarazih američkom kontrakulturom šestdesetih i sve đavo ponese. Kako tada, tako i danas. Nikako da mi se primi to ćirilično, pravoslavno, panslovenstvo. Jesam li ja to kriv što se ne podizah na ruskom mlijeku ili Rusi što nam nikada ništa dobra ne dadoše, a uzeše mnogo. Ili što mi se ne dopadaju Staljinovi brkovi i produkti njegove remisencije u raznim oblicima sve do današnjeg despotskog hazjajina. Ja sam, kao Mašan, davno prelomio u svojoj glavi. Još mi se posreći da oderem dosta crevalja i na jednu i na drugu bandu. Što da vas lažem, priznajem...
Priznajem da sam jedva čekao da pošaljemo i samoupravljanje i socijalizam u fade away, iako sam se uvijek držao malo ulijevo. Ali ne ono folirantsko i manipulantsko, već zdravo u lijevo. Brotherhood, make love, not war,... Bernie Sanders. Džaba. Zagovnasmo ga ka’ što smo vazda umjeli, plebiscitarno uzesmo puške u ruke i složno krenusmo na nejač. I ispade nam bivša Juga kao izgubljeni raj. Slušam Biseru Velentanlić, koja u emisiji posvećenoj njoj, kaže kako je daleko od toga da nam je bilo dobro u onim vremenima, nego da nam se iz sadašnje perspektive sve tadašnje čini kao “zlatno doba”. K’o što kaže ona narodna "rat je nekome brat", podobijasmo svi nove elite. Srbi su imali ta iskustva odranije, mi u Crnoj Gori po prvi put dobismo poratnu elitu. I to vam je to, rođaci moji: tražili ste gledajte!
Frižider sve govori: Kada nemate mogućnost da odete u supermarket, a hoćete da napravite sebi večeru, otvorićete frižider i pogledati što ima u njemu. Možda biste jeli bokešku pastu, ali u frižideru nema škampa, bijele ribe, crnih maslina ...
Pomirićete sa onim što ima i od toga napraviti sebi večeru. Niko razuman neće otići u toalet da tamo traži sebi materijal za nju. Ni za pitu. Nešto slično je i sa političkom scenom u Crnoj Gori. Volio bih da na meniju imamo nešto što je baš po mom ćefu, ali je suđeno da se bira između onoga što imamo u frižideru, odnosno na političkoj sceni.
Nema nam druge do da od toga što ima sklepamo nešto što je prihvatljivo i što se može svariti. Mnogi će vas lagati kako su moguće nemoguće stvari, kako mogu bez ovih ili onih ostvariti pobjedu i usrećiti Crnu Goru, meni se čini da je istina toliko surova da mi se prosto nameće potreba za uvrijedljivim terminima za one koji to ne priznaju i ne žele da vide. A to je da se na narednim izborima vlast može formirati ili sa DPS-om ili sa DF-om. To je toliko vidljivo iz svih ispitivanja javnog mnjenja. Treće opcije nema, iako se neki trude da zalude pojedine lakovjerne i sklone onome "što je babi milo to joj se i snilo". Priznajem da mi opcija sa DF-om izgleda kao ona toaletna večera i zato rizikujem da mi, poput onih flaša u Nikšićkoj pivari, svaki uspaljeni ili ograničeni mozak zvizne etiketu.
Polemike na Fejsbuku: Gledajuci društvene mreže, polemike sa opozicionim predstavnicima takozvane građanske opcije po elektronskim medijima (sa onim ostalima je to gubljenje vremena bez ikakvog efekta), odnos prema političkim strankama i predstojećim izborima se može porediti samo sa navijačkim strastima kada je fudbal u pitanju. Znate ono "penal sudija!", "ma kakav penal nije ga tak'o". Jedna te ista stvar se gleda potpuno opozitno i tu nema pomoći. Zucneš li nešto što se ne sviđa jednima ili drugima, više jednima nego drugima, vrlo brzo postaješ "plaćenik", "poslušnik", "poltron", “režimski čovjek” ...
Nema se pravo na svoje mišljenje iako ga osporavaju oni za koje je razmišljanje kao kopanje kanala na 40°C. Odgovori su uglavnom lakonski, nevaspitani i banalni. Naravno, sa odmah zalijepljenom etiketom. A Crna Gora nikako da izađe iz referendumske sjenke.
Ponovo smo na početku i ponovo se lomimo oko istih stvari jer za ovih deset godina nijesmo se mnogo pomakli. Jedino što je jedan broj onih koji su glasali prije deset godina ZA, zbog Petra zamrźeo Sv. Petra i nekako počeo da sam sebe obmanjuje da su najveća opasnost za Crnu Goru oni koji su joj donijeli nezavisnost. Čudno zvuči, ali kad nanesete tolike količine blata kolike se nanose u medijski i politički prostor Crne Gore teško se može razaznati što je ispod njega. A blato se ne nanosi da bi nekome razbistrili sliku, već suprotno. Dodatno sliku muti to što u Crnoj Gori nema opcije za koju čovjek može sa stoprocentnom sigurnošću reći "to je ono".
Balkanske političke borbe: E sad, meni ne pada na pamet da učestvujem iznutra u jadima od balkanske verzije političke borbe. Nekako bih da se resetujemo u ona vremena kad smo znali đe je "svijet", kad smo sa ponosom isticali kad smo makar malo ličili na "svijet". Da speremo sav otrov iz mozgova koji nam je u međuvremenu zakrčio vijuge, što od života, što od medija, što od naličja interneta. Jugoslavija je za ostale socijalističke zemlje bila "kapitalistički raj".
Kažu, da se nijesmo poklali i da smo imali zeru pameti, prvi bi ušli u EU i danas bi Poljaci, Česi, Slovaci i ostali, znate već koji, i dalje dolazili kod nas da ośete bolji život. Kažu da je "serbstvo" veće zadovoljstvo od svih tih blagodeti zapadne civilizacije, ali ja ne pripadam toj misteriji organizma. Ili orgazma. Nekako sam više sklon da udomimo Crnu Goru tamo đe nijesmo Jugoslaviju kad je moglo i kad je trebalo. Zato me puštite tih sitnih duša i malih ljudi koji su nesrećnim okolnostima postali lideri nekakvih partijica i umislili kako su "lijepi i pametni".
Hoću da svi vičemo "Crna Gora je svijet!" Da je ubacimo u svijet đe joj odavno trebalo biti mjesto. Vama eto ovi novorserbijci, novorosijci i neutralci, a ja ću da navijam za one koji će najkraćim putem od Crne Gore načiniti "svijet". I neće mi biti mrsko što je to neko ko se nekima odavno ogadio, potpuno sam ravnodušan na vašu malograđanštinu i provincijalne pizme. Država je iznad malih sirotih hrčaka koji bi da se glođu oko koske bez mesa. Kamo sreće da se ujedini sve što se u panslovenske lance nije dalo svezati i zajedničkim snagama dovede "svijet" u Crnu Goru.
Sociolozi kažu da čovjek, kada nema ili ne zna odgovore, vjeruje u svakakve neistine. Odgovori se u Crnoj Gori namjerno skrivaju jer to proizvodi beskrajna polja za manipulacije i zavodenje širokih masa od onih koji na neistinama i grade svoje pozicije. Što ja mogu da vam poručim? Pa jedino da imate cilj pred očima a ne miševe koji se međusobno glođu ko će do’vatiti veći komad sira dok brod luta okeanom crnogorskih apsurda.
PS. Po onoj staroj da o poštenju najviše govore oni sumnjivog morala, u ovdašnjem političkom brlogu najviše pominju riječ demokratija oni koji je najmanje poštuju. Tako se pokušava nametnuti građanima Crne Gore ośećaj stida ukoliko se izjašnjavaju kao pristalice DPS. Poručujem građanima Crne Gore da ne naśedaju na te prostote i prljavštine jer nema slobodnih izbora u uslovima koji su neregularni. A regularnost podrazumjeva pravo na slobodno izraženu volju. O ovima što slave Erdogana kao trijumf demokratije, a Đukanovića nazivaju diktatorom, neću trošiti riječi. Zahvaljujući Đukanoviću sportisti Crne Gore mogu u Riu da sportistima sa Kosova nazovu dobar dan, a to nije mali doprinos, bez obzira na sve opravdane primjedbe na vladavinu DPS-a. Svi ostali, da se pokupe na gomilu, niti su bili sposobni, niti će biti sposobni da dostignu dio tog uspjeha. Čini mi se, ukoliko bi se dokopali vlasti, da bi se teško što promjenilo na bolje, ali bi svakodnevni alibi bio "kriva je prethodna vlast koja je sve uništila!" Déjà vu!
