Bilo je naizgled lako nakon Drugog svjetskog rata graditi gradove u širem regionu, jer ih je većina nicala na pepelu ili oko ostataka nekadašnjih malih urbanih centara. No, za njihov razvoj morali su se postupno praviti urabnistički planovi, a zatim i poštovati. Zato je tema urbane transformacije gradova istočne i centralne Evrope, naročito onih na prostoru bivše Jugoslavije, danas posebno interesantna. Tim prije što u našim krajevima pomenuti urbanistički planovi do danas nijesu značajnije mijenjani.
Rođeni Sarajlija, Haris Piplaš, bavi se upravo istraživanjem ovih graditeljskih i urbanističkih fenomena i dio tima Urban-Think Tank-a, arhitektonske prakse iz Švajcarske koji se prije četiri godine našla među dobitnicima Zlatnog lava na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji. Po vokaciji pejzažni arhitekta, Piplaš je svestrani istraživač urbanog dizajna i, što je još bitnije, kustos ovogodišnjeg paviljona Bosne i Hercegovine „Sarajevo Now: People’s Museum“ na Bijenalu arhitekture, te predavač na tehničkom univerzitetu ETH u Cirihu.
Na ovogodišnjem KotorArt KotorAPSS-u govorio je na temu ponovnog korištenja objekata i prostora, re-use koncepta koji je primijenio u slučaju Narodnog muzeja u Sarajevu i predstavio ga publici Bijenala. U svojoj prezentaciji osvrnuo se i na neke nama mnogo interesantnije teme – kako je Sarajevo nakon rata devedesetih dobilo nove obrise, granice i djelove u kojima se izgubilo ono što je do tada za taj grad bilo karakteristično. Iako Podgorica nije bila razrušena u ratu devedesetih, na sličan način – prije svega nepoštovanjem planskih dokumenata i divljom gradnjom – nastajao je njen današnji oblik.
ANALITKA: Podgorica se od centra, koji je nekada bio turska kasaba, proširila se postala toliko natrpana, da je „pojela“ samu sebe. Nijesu nicali samo soliteri gdje im nije mjesto, već, recimo, čitava naselja kuća planinskog tipa koja ilustruju odakle su njihovi vlasnici. Da li su gradovi koji su u nekadašnjoj Jugoslaviji postali značajni centri poslije Drugog svjetskog rata, u stvari, bili osuđeni na takvu sudbinu, jer su ljudi stalno težili da odu iz svojih malih u velika mjesta?PIPLAŠ: Osim onih djelova nekadašnje Jugoslavije koji su bili pod uticajem Austrougarske i, samim tim, industrijalizovani krajem XIX i početkom XX vijeka, ostatak je taj proces doživio tek 50-tih i 60-tih godina prošlog vijeka. To je ujedno omogućilo urbanizaciju. Razvoj koji se tada desio, uz proleterijat i kreiranje kritične mase ljudi koja treba da živi u gradu, kao prateći efekat ekonomskog razvoja i industrijalizacije, rezultirao je rapidnim stepenom gradnje. To nije nikakva tajna. Zapravo, tu je najzanimljivija bila uloga arhitekte-urbaniste koji je, po mom mišljenju, trebalo da bude jedan kreator novog društva, nove Jugoslavije koja je konačno izašla iz vremena raznih vrsta „kolonijalizama“ - osmanskog i austrougarskog. Arhitekte-planeri su bili kreatori novog života.
ANALITIKA: Ipak, nakon perioda industrijalizacije, preciznije - nakon devedesetih, prostori koji su služili kao javno dobro, poput parkova i malih trgova, nestaju i na njihovom mjestu se grade stambeno-poslovni objekti. Tako grad više ne nudi svojim stanovnicima isti kvalitet života kao nekada. Što se dogodilo u proteklih 25 godina pa su gradovi postali potpuno drugačiji?
PIPLAŠ: Malo toga. Zapravo, imamo iste ljude, iste ili slične zakone kao prije devedesetih, ali je situacija u gradu potpuno drugačija. U Albaniji su, recimo, sve potpuno promijenili i rekonfigurisali svoju urbanističke, planske i graditeljske zakone. Kod nas u Bosni i Hercegovini su oni vrlo slični onima iz vremena bivše države. Čak su i mnoge kolege koje su tada radile na zakonima i planovima - i danas na istim pozicijama. Uz to, na novu formu gradova značajno su uticali prodor nekih drugih arhitektonskih ideja, tokovi kapitala i nepoštovanje zakona. A mi, ipak, nijesmo ipak El Salvador, već postoje zakoni koje treba poštovati. I tako dolazimo do pitanja za državna tužilaštva - da li dovoljno dobro prate i analiziraju zašto se ti zakoni ne poštuje? Ako neko doda tri sprata, a dobio je dozvolu za prizemlje - to je krivično djelo.
Druga je priča da li nelegalna i nova naselja, u krajnjem, imaju pozitivni ili negativni efekat na grad. To je teško reći... Ali treba imati na umu da više ljudi uvijek podrazumijeva više infrastrukture. Tako su, recimo, mnogi gradovi u ovom regionu bili projektovani za dvije, tri hiljade auta, a danas ih je stotine hiljada. Isto je i sa stanovnicima. Jednostavno, ako se ne ulaže u infrastrukturu koja pripada svima, onda grad ne može ni da funkcioniše.
U Švajcarskoj, recimo, ljudi veoma pragmatično planiraju. Ako se na nekoj lokaciji izgradi mnogo više stambenih i poslovnih zgrada, to znači da se mora proširiti infrastruktura i oni tome pristupaju temeljno i strateški.
ANALITIKA: U jednom ranijem razgovoru pomenuli ste da Albanija svoje investitore „primorava“ da, uz tržni centar ili zgradu, naprave još neki objekat ili urede prostor namijenjen zajedničkom korištenju. PIPLAŠ: To je istina, a mi i danas imamo sluku Albanije kao prilično zaostale zemlje. Oni su vremenom potpuno drugačije pristupali prostornim paradigmama i zakonima. Rezultat su veoma zanimljivi projekti i razvoj infrastrukture, poput one za bicikliste, kao i za građane u pojedinim naseljima koja značajno povećava nivo kvaliteta života u gradovima. Na žalost, ne vidim taj trend u bivšim jugoslovenskim državama - da se integralno pristupa urbanom planiranju. I dalje je bitno samo dodati ili izdati još neki kvadratni metar investitorima, umjesto postepeno povećavati kvalitet života svih građana.
Kristina JERKOV
Foto: KotorAPSS
