Tim povodom pokucali smo na vrata malog skromnog objekta donjeg ostroškog manastira, a vrata nam je otvorio nekad diplomirani stomatolog Aleksandar Jovanović, koji danas u keliji služi kao otac Arsenije. O svom životu prije monaškog, te prolazak kroz pakao i izdizanje iz istog pričao nam je otvoreno i bez cenzure.
Sve to počinje iz kuće: Obično ka narkoticima ljudi posežu nekom prekretnicom u životu, bio to tragičan gubitak ili želja da se istaknu u društvu. Međutim, Arsenije nam kaže da je kod njega taj način života od malih nogu postao svakodnevnica. ''Od kuće sve to krene kad je u kući haos onda dijete bježi na ulicu, kad se mama i tata vole onda dijete neće da bježi, izađe da kupi hleb i mlijeko - neće ići da se tuče da pije da očajava po ćoškovima. Kod mene je bila ta situacija roditelji su se svađali, sa 12 godina je to počelo da se razvija polako. Stalno su se svađali, stalno su se kačili i naravno to dijete ne može da podnese. Tamo sa 14 godina u osmom osnovne prvo, što je najnormalnije bježiš od kuće, ne možeš da podneses takvu situaciju i onda ti je potrebna utjeha neka i onda ideš sa sličnima sebi'', kazao nam je Arsenije.
On dodaje da nije bio jedini u društvu, u tadašnjem Beogradu na ulici je utjehu našao među djecom ''više beogradske klase'', djeca političara, režimskih umjetnika, inžinjera i ljekara kojima su potomci bili kolaterala šteta. ''Njima je osnova bila njihova karijera što je i danas tako, s tim što su imali novca i svojoj djeci daju tolko i tolko maraka i smatraju da su svoje roditeljske obaveze obavili. Međutim djeci nije to potrebno, nisu im potrebne farmerke, leviske, patike, danas su to mercedesi, telefoni... bilo šta, ali djetetova duša se ne hrani tim već pažnjom ljubavlju svojih roditlje, a kada ti dobijes pare, ali nemaš ovo drugo onda si u društvu u kojem se odmah nađe narkotik. Sa 14 - 15 godina sam ja počeo da se drogiram i takav život je trajao do moje 29. godine'', pojašnjava Arsenije.
Rok and Rol život u Beogradu: ''To je bio jedan blazirani snobovski, boemski, život u to vrijeme u Beogradu, ja sam studirao, moji svi drugovi su takođe bili uspješni kako kao muzičari, tako i fakultetski, sve je to spolja izgledao savršeno, ali iznutra je bilo jako prazno i zato smo se svi drogirali''. Arsenije govori da ne postoje teške i lake droge, samo teške i smrtonosne.
''Marihuana pogotovo današnja marihuana koja je isprskana ko zna čime, to su teške droge, to su psihodelične supstance, mladi ljudi su spržavali svoje mozgove, ja sam ih viđao po Beogradu - vidiš ga samo zuiji i znaš da je na LSD tripu ili da je na BED tripu, znaš da ga je BED udario. Tad su te marihuane bile kolko tolko čiste, ali su takođe psihotične supstance, to vodi u psihotično stanje u šizofreniju kad se uzima'', ističe on, dodavši da je srećom po njega konzumirao samo marihuanu, te da nije koristio smrtonosne narkotike. ''Onda smo došli u neke svoje kasne dvadesete kada je i BG postao dosadan i sve je bilo dosadno, svi smo bili na vrhuncu uspjeha, već je nastao EKV, Električni orgazam itd, ali sve je to bilo propast, svi su bili na heroinu, sve glavne grupe, kokaina nije bilo bio je preskup, bilo je psihodeličnih droga: marihuana, hašiš, lsd, spidovi i heroin, opiuma je bilo ali nije bio u modi. i jednostavno je sve postalo skučeno, beograd je postao mali, dosadan, vlast je bila pobjesnela - komunizam na izdisaju. Tako da smo se svi pokupili i pobjegli kao pacovi sa broda koji je tonuo, a znamo kako je potonuo u požaru, u krvi, smrt,i u užasnom nekom haosu kakvog Evropa nikada nije ni vidjela''
Ludačke pijanke i skokovi sa petog sprata: U daljem razgovoru Arsenije pojašnjava da nije bio ''problem'' samo u njegovom naraštaju za koji govori da je bio jedan od najvećih potencijala bivše Jugoslavije, već je takvo bilo stanje u većini tadašnjeg Beograda, u vremenu kada je patriotizam bio na izdisaju, obuhvaćen ''unutrašnjom cjepačinom'' i vjerskim ratom standardne trojke - pravoslavaca, katolika i muslimana.
''Dugo sam se zabavljao sa jednom poročnom djevojkom koja je bila najveći rival Magi iz EKV-a, poročnom osobom pored koje sam crkavao. Ni dan danas ne znam da li se ona bavila nekim vradžbinama ili je samo bila demonizovana, ali nisam mogao da se otkačim od nje. Iako je dolazila iz jedne od najboljih porodica Beograda, kuća u kojoj ste mogli da vidite samu elitu, pričala mi je o ludačkim pijankama koje su organizovali. To su bile poslijeratne generacije koje su pretežno šljokale i koristile po koji džoint. Redovni gosti su bili čuveni Leonid Šeika i Olja Ivanicki i onda u špicu tih ludačkih besmislenih žureva gdje su oni dovodili svoju djecu između kojih je bila i moja djevojka koja je tada imala 12 godina i onda se oni u tom ludačkom pijanom stanju poređaju na sims od prozora i biraju ko će da skače odatle. A to je bio peti sprat, tu je Takovska ulica, televizija. Tako da smo se mi našli u svojoj tragediji i nastavili da se trujemo. Kasnije je i ona umrla od heroina'', zaključuje Arsenije ovaj dio priče.
Bjekstvo iz sumornog, bombardovanog Beograda: Shvativši da nemaju šta više da traže tokom kolapsa tadašnjeg režima, Arsenijevo društvo od stotinjak ljudi je napustilo brod koji tone, i raštrkalo se svijetom. On nam pojašnjava da je sreća u nesreći bila što je Josip Broz tada bio ''veliki maher koji je uspio da pozicionira sebe i svoju jadnu državicu na prvom mjestu'' te su sa srpskim pasošem mogli da pođu bilo gdje. On je odlučio da ode za Njujork. ''I ruku na srce ništa se nije promijenilo, nastavili smo da se besumično svakodnevno drogiramo. Situacija je čak i postala gora, ljudi nijesu stradali samo od heroina već je naišla i sida, veliki kockarski dugovi, samoubistva. Mi smo i u Njujorku postigli nevjerovatan uspjeh, kako poslovno tako i u trivijalnim stvarima kao što su žurevi, ali to je samo povećavalo našu unutrašnju prazninu''. Arsenije je prisjećajući se ranijih dana kazao da je uvijek bio spiritualna osoba, ali da ga je ta spiritualnost za malo odvela u još veću propast. ''Mene je uvijek privlačila duhovnost znao sam da nije sve u drogi i u seksu i u glupostima, ali sam išao u pogrešnom pravcu, jer je ta dalekoistočna religija koju sam praktikovao još gora od droge. To je samo duhovna narkomanija. Ne uzimaš nikakvu supstancu nego mantraš što nije ništa drugo nego uključivanje u demonski svijet samo ne preko hemikalija već preko mantri, jer mantre su zapravo demonska imena i ti kad mantraš dolaziš u dodir sa demonima što je još opasnije od narkotika, jer dolazi do depersonilizacije. Danas su na žalost dalekoistočne religije i metode zvanično prihvaćene i korišćene od popularne medicine kao alternativne metode, što je zastrašujuće jer time na mala vrata ulazimo u neobjašnjivo ludilo'' pojasio je Arsenije na osnovu svojeg iskustva.
Bog je rokenrol: Zadnji brod je uhvatio sa 29 godina, shvativši da mu je psiha potpuno narušena, posljedicom višednevne halucinacije, Arsenije nam priča da je tada rekao sebi ''Aleksandre ili prestaješ ili odlaziš u nepovrat''. ''Tada sam izlazio sa jednom djevojkom koja je porijeklom iz Crne Gore, a pošto sam ja bio jedna propalica beogradska popušio sam džoint da bih bio raspoložen sa njom i to je bila neka jako jaka trava iz Jamajke, sensemilja se zvala bez sjemenki, vjerovatno da su tada bila neka prskanja, i ja sam baš bio onako izdrogiran teško i išli smo u donjem dijelu Menhetna kada sam u jednom kafiću ugledao tu moju prethodnu djevojku koja mi se smješkala i došla po mene da me ponovo ''zarobi'', kazao je Arsenije govoreći nam da mu je trebalo tri dana da shvati da je to sve bila halucinacija. ''Tu sam zapravo shvatio da moram da se izvučem iz svega toga i ostalo je zapravo istorija koju sam mnogo puta pričao do sada. Sreo sam tog čovjeka sa naših prostora koji djelovao vrlo vedro, vrlo divno, a nit ništa puši nit ništa šmrče, a super je i u dobrom je fazonu. Kada mi je rekao da je pravoslavni hrišćanin bilo mi je bez veze i dosadno, ali iz poštovanja prema njemu počeo sam da čitam njegovu literaturu i mic po mic prizivam Isusovo ime 1989. godine u svjetskom ludilu, u Menhetnu i meni se otvara nebo''. Naš sagovornik nam pojašnjava da mu je trebalo 20 godina detoksikacije kako bi vratio makar dio njegove psihe koja je bila na granici uništenja. ''Moj put pokajanja je bio jednak stidu, užasna sramota pred tom nebeskom silom koja mi je tako nesebičnio pružila svoju ljubav, a nije morala jer ja sam bio jedno, prljavo, đubre smrdljivo. Sve te žene sa kojima sam bio svi ti ljudi sa kojima sam se drogirao sve je to bilio na našu štetu, kolko sam ocvelio tako djevojka, bilo je njih koje su me voljele koje sam ja samo ranjavao ta njihova ženska srca. A Hristos je kao nježna majka on te čeka, čekaće te cijelog života, ali neće za silu da te povuče jer ne bi bio čovjek nego životinja, jer Hristos je sloboda a sloboda se koristi na štetu ili korist'', objašnjava nam Arsenije.Svakodnevno zahvalan što je baš on dobio priliku da se moli za sve njegove pokojne prijatelje i one koji još uvijek hodaju zemljom, vuče ga mogućnost da govori ostalima, naročito omladini da avangardan put nije onaj pravi, ispunjeni životni odabir. '
'Nije primjer našoj omladini ona slika Milana Mladenovića kod Pravnog fakulteta u Podgorici, niti primjer Čavketa bubnjara ili Magi ili Sonje Savić. Ja sam pretekao na neku čudnu foru i moram govoriti otvoreno jer se nema mnogo vremena za teorije. Moramo sebi priznati da je tada bio ponor, a sad je kataklizma. Naravno ti i ja brate Luka nećemo spasiti svijet ovim intervjuom, ali je bitno da pokažemo da su svi prizvani da steknu dar duha svetoga i da uz umjeren život, osnovna poštovanja crkvenih pravila i neko svoje malo molitveno pravilo, pa uz to njihove ostale životne aktivnosti, mogu za tren oka svoj život pretvoriti u Raj. Jer Bog ti nesebično daje sve a za uzvrat traži samo da ga primiš k srcu'', zaključuje Arsenije.
Luka ĐURIĆ
