ANALITIKA: Koliko je Duklja valorizovana kao kulturno dobro i kako vidite aktuelno stanje na njoj?
ZEC: Ono što sam primjetila odmah da je posječena trava, tako da se može pristupiti objektima na Duklji slobodno. Ali i pored toga čovjek koji dođe odmah stekne taj utisak zapuštenosti, da se ne vodi baš svakodnevna briga o lokalitetu. Bilo koji prolaznik da prođe, može to primijetiti. Ograda je propala, zakrpljena, kapija zarđala. Kao da nedostaje koncepcije, vizije, o važnosti samog lokaliteta Duklja. A Duklja sama po sebi kao arheološki lokalitet je fenomenalan. Ima ogroman potencijal za valorizaciju, samo sa malo više truda odmah bi se došlo do pozitivnih rezultata.
Današnje stanje traži više angažovanja oko samog lokaliteta. Neka to što posred lokaliteta prolazi pruga nego čak i sad možete vidjeti da je pored pruge smetlište. To je nedopustivo ako želite nekome pokazati lokalitet u reprezentativnijem svijetlu.
ANALITIKA: Radite na arhološkim iskopavanjima već 25 godina. Imate iskustva iz različitih zemalja, da li je i tamo prisutna ta „borba“ sa svakodnevnim problemima vezanim za boljitak kulturnih dobara?
ZEC: Iskreno, ima te vrste problema dosta, nagledala sam se raznih stvari. Ali u osnovi svega, svih tih problema stoji polje interesnih sfera. To se uopšteno može primijetiti. Mogu se ti problemi registrovati i u Italiji, ali pogledajte samo što se desilo u Hrvatskoj, devedesetih godina prošlog vijeka. Na arheološkom lokalitetu Salona u blizini Splita. Ja sam tada bila student arheologije u Zagrebu. U to vrijeme neko je bio odlučio da je interes da se izgradi autoput kroz Salonu i realizovao je to. Tako da i dan danas kad putujete za Split autoputem možete se diviti sa jedne strane amfiteatru, sa druge strane nekom drugom objektu tog starog rimskog naselja. Tako da se mogu složiti da Salona kao jedan istorijski parnjak Duklje preživljava i bori se sa istim infrastrukturnim problemima i inim narušavanjima svojih vrijednosti kao kulturno dobro.
Te probleme možemo vezati generalno za grupe koje vezuju krupne interesne sfere. Ili jednostavno rečeno danas se to osjeća i u EU. Može se primijetiti trend gdje ekonomija i tehnologija idu u jednom pravcu, a pritom što se tiče kulturnih dobara, prosvjete, edukacije, to su postale sfere u kojima se trenutno u čitavoj EU manje ulaže. Jednostavno izgleda da je to postalo pravilo.
Vjerovatno zato što ne možete u kulturi, prosvjeti i nauci brzo zaraditi novac. Pošto su to neke dalekosežne investicije, to današnju tehnokratiju ne interesuje, i zato sve skupa to kod njih pada u zaborav. Danas je zavladao virus brzosti da ga tako nazovemo. Brzo zaraditi, tehnologija je brza sama po sebi, nalazimo se u tom nekakvom raskoraku u smanjenom interesovanju i ulaganju za boljitak kulturnih dobara.
Inače u Crnoj Gori radim edukativne projekte. Uz to takođe u Italiji vodim svoje projekte, arheološka iskopavanja, radim i na arheološkoj dokumentaciji. Što se tiče upoređivanja uslova i rada na arheološkim nalazištima vani i u Crnoj Gori možda bih mogla iznositi svoje sudove, ali samo kada bih radila u institucijama u Crnoj Gori koje se bave arheologijom, kada bih stekla ovdašnje iskustvo. Ovako sa strane gledano vrlo mi je to teško ocijeniti.
Tako da što se tiče brige o crnogorskim kulturnim dobrima, nisam unutar sistema da bih mogla imati jedan kritički način razmišljanja. Ali vam mogu reći o problemima sa kojima se susrećemo u Italiji. Ni tamo nije za arheologiju i kulturna dobra stanje idealno. Odavde to izgleda drugačije, međutim nije „ zlato sve što sija“.
Imala sam sreću da sam devedesitih godina pokupila tu „zvjezdanu prašinu“. Ali sada to stanje je daleko od idealnog i standarda koji je postojao. Ovo sada što živimo je jedan poseban istorijski momenat za EU. Tako da danas kultura, kulturna baština, nauka kao takva, prosvjeta, školstvo, to su sve oblasti o kojima vlade poslednje vode računa. Tako da recimo više bi se trebalo raditi na podizanju svijesti ljudi o problemima otkrivanja, prezentovanja i čuvanja kulturnih dobara. Samo tada mogli bismo da se nadamo da bismo neke stvari promijenili na bolje.
ANALITIKA: Gdje ste sticali znanja o arheologiji. Možete li nam malo bliže objasniti vaše viđenje i angažman u arheologiji?
ZEC: Ja sam završila arheoloski fakultet u Zagrebu, 1991. godine. Onda sam dobila stpendiju i otišla sam u Padovu, 1992. godine i tamo sam počela odmah raditi. Uz rad sam upisala opet arheološki fakultet, ali sada u Italiji. Tako da mogu reći da sam dobila neke solidne baze u Zagrebu, a poslije toga sam se usavršavala na iskopavanjima u Padovi radeći u kooperativama i sa Klaudijom Balistom. On je geoarheolog koji mi je prenio puno znanja iz oblasti arheologije. Radeći sa njim stekla sam mnogobrojna saznanja o sedimentologiji, pedologiji, geologiji bez kojih se savremena arheologija danas ne može zamisliti.
Ime moje firme je „Street arheology“ u smislu svakodnevne arheologije, znači. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je jedno studiranje, stvaranje te obrazovne baze, ali ako to ne primijenimo u realnosti onda sve to postaje u arheologiji neka vrsta recimo - iluzije. Tako sam, studirajući u Padovi, u školi koju su baš napravili Balista i Đovani Leonardi sa Padovanskog fakulteta, uvidjela da preko materijala koje nađemo unutar slojeva, možemo ispričati cijelu priču. Onda sve skupa postaje nekako interesantnije, dinamičnije. Otvaraju se istraživanjima neke nove dimenzije.
Vidite da u univerzumu postoji simetrija, rekonstruišete ljudski način ponašanja u određenom vremenu, a taj način ponašanja je isti u neolitu ili u rimskom periodu, samo se mijenja tehnologija ili nekakva matrica proizvodnje nekih objekata ili materijala.
ANALITIKA:Kako ste zadovoljni realizovanim projektom na Duklji, povratnim informacijama na radionicama?
ZEC: Prezadovoljna sam. Djeca su bila toliko spontana, otvorena, blagorodna sa željom da nauče o Duklji i arheologiji uopšte. Inače je cijeli projekat tako zamišljen da se oni zabave. Da oni kopajući nešto nauče, i takođe kroz crtanje i druženje. Ovogodišnjim programom „Antička Duklja: Suživot starosjedjelaca Dokleata i Rimljana. Grad i nekropola” pokušali smo da im približimo arheologiju kao nauku i omogućimo doživljaj kulturnog dobra kao zajedničkog, svima dostupnog dobra. Pokušali smo da im to približimo na jedan više materijalan način, tako što su oni bili aktivni učesnici „otkopavanja“ artefakata i priče iz Duklje tog vremena. Za mene je ovo prekrasno iskustvo, učim djecu arheologiji, ali istovremeno i ja puno učim od djece s kojom radim.
ANALITIKA: Koje su šanse po vama da se izmjesti željeznica sa Duklje, da li je to u crnogorskim uslovima velik projekat, ima li novca za to...
ZEC: Moje razmišljanje ide u pravcu da kada neko kaže da nema novca da se nešto uradi na kulturnim dobrima, to obično nije tako. Jer kada treba da se urade neke druge stvari uvijek ima novca. Tako da se novac uvijek pojavljuje i troši po nekoj listi prioriteta. Kulturna dobra su na toj listi obično pri kraju liste. Ja taj nedostatak novca za kulturna dobra ne bih vezivala samo za Crnu Goru već uopšte i za Italiju i za cijelu Evropu. Znači ako neko ima interesa da sagradi autoput usred arheološkog lokaliteta – sagradiće ga. Isto tako ako nema interesa da ga miče sa lokaliteta, neće ga maći. Uložiće tu investiciju u nešto što donosi više novca. Ali to su kratkoročni, kratkovidi projekti.
Jer ako mi danas ne ulažemo u kulturu to će nas sve skupo koštati, naknadno. Ali očigledno ovo je priča o kojoj se malo vodi računa. Lakše im je djecu odvesti u Delta siti nego na Duklju.
Ivan KERN
