Pravovremeno ispucavanje očigledno nije važeća stvar samo u nekim sportovima. Jedan ruski general se ovih dana promovisao kao neko ko o tome zna ponešto.
Muškarčina: Ruski general Leonid Ivašov u nedavnom intervju za jedan srpski medij ispričao je priču o tome kako se crnogorski premijer Milo Đukanović pred bivšom američkom državnom sekretarkom “nije držao kao muškarac”, te da on nikome ne bi dozvolio da mu se tako obraća.
Podsjećanja radi, crnogorski premijer se zaista svojevremeno sastao sa Medlin Olbrajt. I to, prije 16 godina. O tome, zašto je ova ruska generalska “muškarčina” ćutala svih tih 16 godina, pa baš sad odlučio da provali ovu priču koju će srpski mediji uredno ispratiti sa naslovom “Ruski general šokirao Crnogorce”, zaista nije poznato.
A i ta šokantnost, mogla bi da putuje samo u suprotnom smjeru, pa, kad se već poziva na muškost, stvarno je malo čudno šta se dogodilo sa ruskim generalom za ovih 16 godina i zašto je tako bespogovorno ćutao. Nešto tu ne štima, generale.
„Let, let, bubamaro“: Ipak, jedna od boljih priča za ovu jesen, zasigurno predstavlja objavljivanje one vijesti koja se odnosi na „izuzetno blisku vezu“ između Srbije i Rusije i koja je objavljena je pod naslovom „Novi komandant 'krilate pešadije' je čovek koji je branio Srbe na Kosovu 1999. godine“.
Ovo se, dakako, odnosi na imenovanje general pukovnika Andreja Serdjukova koji je učestvovao u mirovnoj misiji na Kosovu, kao novog komandanta Vazdušno – desantnih snaga (VDV) Ruske federacije.
Naravno, sada ide ono klasično logično pitanje - zašto jedan karijerni uspjeh ruskog general pukovnika znači nekom nešto u Srbiji? Jer, Serdjukov je Rus, nije Srbin. I samo je učestvovao u jednoj mirovnoj misiji.
Doduše, od te misije, napravljena je tipična mitomanija, priča o nekakvom incidentu i ruskoj nadmoći, ali od toga zaista nema ništa. Jer, Rusi su samo bili na Kosovu i povukli se nakon dolaska engleskih vojnih jedinica NATO pri preuzimanju aerodroma Slatina. I to je cijela priča. Nema ništa iznad niti izvan toga. Uostalom, aerodrom Slatina je ionako bio skroz očerupan, ni šarafi nisu ostali, samo lokve po tunelu, gotova priča.
A i Serdjukov je samo vojnik, pa i neka je najvišeg ranga, odradio je ono što se od njega tražilo, pojavio se tamo, a onda i otišao. NATO je zauzeo položaje, Rusi su bili i pošli. I ništa više, a ni manje.
Istina je, pak, da je general – pukovnik Serdjukov vojno obezbjeđivao referendum na Krimu, a iz te činjenice proističe uvjerenje da će i sa uspjehom preuzeti Vazdušno – desantne snage Ruske federacije. Kraj vijesti.
„Samo jednom se ljubi“: Nego, u priči o sudaru sa paranojama, slijedi nešto iz vremena Informbiroa. Čisto da obnovimo gradivo.
Tek, tada, u to vrijeme, državni službenici, uglavnom policijske orjentacije, obilazili su crnogorska sela i objašnjavali viđenijim ljudima da je došlo vrijeme da se viče “dolje Rusija”, te da im je za to potrebna njihova podrška. Znate već, tek da ne bi nekog mrak pojeo.
Sa ovim potonjim, nije bilo ništa nejasno.
I tako, jedan od tih državnih službenika počeo okupljenim seljanima da objašnjava kakvo je stanje u svijetu i u našoj državi, a onda počeo i da pljucka malo po Rusiji. I neđe u sred govora pogledao mrko u onog svog “saradnika” pitajući se, valjda, što li ovaj čeka, što ne viče ono dogovoreno “dolje Rusija”.
A ovaj jadnik, znao je da mora, ali nikako nije uspijevao da prevali preko jezika tu, novu parolu. Otprilike, sa dušom se dijelio. U svakom slučaju, a poslije još par smrknutih pogleda nalogodavca, izletio je i taj povik. Doduše, u prilično idiličnom ruhu.
“Dolje majka Rusija!”
“Povratak u budućnost”: Za kraj, podsjećanje na neke detalje iz novije crnogorske istorije.
Rusko – crnogorski odnosi sa početka 21. vijeka lišeni su bilo kakvih pritisaka. Čak, u diplomatskom smislu, ostavljen je apsolutno otvoren prostor, bez bilo kakvih uslovljavanja. Crnogorske evroatlanske integracije su, doduše, kasnije osporene. I kasnije, Crna Gora se prema Rusiji odnosila u smislu određenja drugih evropskih nacija. I sasvim zasigurno, baš zbog tog evropskog određenja, pretrpjela štetu.
No, što je bilo, bilo je.
Ruski građani u Crnoj Gori zbog toga nijesu trpjeli. A ni ruski turisti. Zapravo, sve se ispostavilo kao politički domaći zadatak koji je uredno i trpeljivo odrađen. A tome već nema što da se oduzme niti doda.
Sve ostale priče se ne dotiču Crne Gore. Posebno ne one koje pristižui iz druge zemlje koja se hvali vojnom nadmoći one treće, inače pričom koja se realno kreće između poniznosti i paranoje, inače jedne sasvim neobjašnjive stvari, bliske podsmjehu, totalno nedokučive razumnom čovjeku.
Nego, to zapravo uopšte nije naš problem.
To je samo redovan prijem prekograničnih isporuka.
Željko VUKMIROVIĆ
