Asocijacija za podsjećanje na Gvozdenu zavjesu je ovih dana stigla u formi prijetnji upućenih Crnoj Gori od strane deputata ruske Dume i zamjenika sekretara Generalnog Savjeta Jedinstvene Rusije, Sergeja Železnjaka. I upravo njegova reakcija, a uz malu pomoć njegovog prezimena, provocirala je sjećanje na neke preživljene zablude i apsurde, a i frustracije jedne nacionalističke ideologije. Svakako, uz prisustvo sasvim izvjesnog licemerja, kao naročitog ovovremenskog dodatka.
“Žilava priča”: Uistinu, Jugoslavija, nikada nije važila za jednu od zemalja “iza Gvozdene zavjese”. Bila je to samo podnošljiva blizina postojanja. A i život u Jugoslaviji je bio daleko drugačiji i možda čak i bolji u odnosu na sve te zemlje, iza Gvozdene zavjese. I to, ako ni zbog čega drugog, ono samo iz razloga što smo mi mogli da putujemo. Svi oni drugi, nisu. U prilog tome, valja napomenuti da su čak i Rusi, u ono vrijeme, najprije morali da konkurišu za izlaznu vizu, dakle da od sopstvene države dobiju dozvolu da izvade pasoš, pa tek onda da podnose molbe za vize u ambasadama zemalja u koje su željeli da odlaze. Izvolite, provjerite…
A đe su tek farmerke, žvake, čokolade, cigarete, filmovi, viski, parfemi, ploče, kurs rublje…
Nego, tih podsjećanja o razlikama i našem boljem životu bilo bi na pretek. Samo što nam ta priča sada nije od preše. A i život u mnogim od tih zemalja iza nekadašnje Gvozdene zavjese je sada kudikamo bolji nego onaj koji mi živimo. Doduše, svi zajedno, djelimo jedno podsjećanje. Baš tu, Gvozdenu zavjesu.
I staru priču kako će Zapad da nas porobi i kako su svi koji su naklonjeni vrijednostima života na Zapadu izdajnici i strani plaćenici. Ova “patriotska” priča nas i danas uredno prati i veoma je žilava. Čak, zagovornici tih starih priča sada su glasniji nego ikada. Pa i opušteniji. Bahatiji svakako. Iako, u suštini, ta stara priča je takav sudar sa licemerjem da se može smatrati jedistvenom prilikom sagledavanja raznih ovovremenskih budalaština. Doduše, nimalo naivnih. A i prilično zavrnutih i opasnih.
“Svijet je malo mjesto”: Tek, tako stižemo do najnovijih prijetnji upućenih Crnoj Gori. Potpredsjednik ruske Dume Sergej Železnjak, uzeo je sebi za pravo da uputi crnogorsku opoziciju u to što im valja činiti. I to isključivo u cilju rušenja crnogorske vlasti. Čak, u tom svom magnovenju, odlučio se i za poruku toj istoj crnogorskoj vlasti “da ne ponavljaju 1948.”.
Svakako, Železnjak je samo u svojoj aroganciji, očito neobavješten. Ta, 1948. godina, o kojoj taj čovjek priča, već se ponovila. Samo mu niko nije rekao. Ili nije imao tri čiste da mu to saopšti. A ponovila se, baš tako da niko ni trepnuo nije. I baš kao nekada Jugoslavija, ovog puta je Crna Gora rekla “ne”. Pa, je li to “ne” istorijsko ili nije, zaista je nebitno. U svakom slučaju, nema tu nekog naročitog glamura. Jer, Rusi gledaju svoje interese i svoja posla. A Crna Gora, gle čuda, gleda upravo svoje interese i svoja posla. I tu zaista nema neke naročite pameti, niti posebne priče. A nema ni grke riječi.
Mada, prosipanje te priče o crnogorskoj vlasti i njenom izdajničkom procesu, nikako se ne slaže sa “patriotskim” i moralnim optužbama, a ni radom i djelom jednog Sergeja Železnjaka. Posebno iz razloga što je svijet malo mjesto i sve se zna. I tu nijedna zavjesa ne pomaže.
“Žešći blam”: Jer, za vrijeme svog političkog djelovanja i karijere koju je ostvario, ovaj zamjenik sekretara Generalnog savjeta vladajuće ruske partije “Jedinstvena Rusija”, stvarno je uspio da se poprilično prospe.
Tačnije, a kako u Rusiji važi spoznaja o novim političarima i njihovom ustanovljenom nahođenju “zaraditi u Rusiji, potrošiti napolju”, Železnjak se savršeno uklapio u taj profil.
Zapravo, dok priča priču o patrotizmu, Sergej Železnjak se potrudio da svoje ćerke školuje u inostranstvu. A onda, kada su mu na to prigovorili predstavnici ruske opozicije, odgovorio je da će se ”one vratiti i biti korisne za zemlju, za državu i društvo”. Nešto tako i tome slično, prenijeli su razni ruski mediji.
U svakom slučaju tako nešto, a ni slično tome, nikada se nije dogodilo.
U stvari, Železnjakovim ćerkama niti jedna dlaka na glavi nije mislila o povratku u Rusiju. Čak, jedna se po završetku školovanja u Velikoj Britaniji (prestižni King’s college) zaposlila u BBC-iju, a onda i odlučila da se uda za jednog Škota. Ta svadba je adekvatno propraćena, sa sve slikama na društvenim mrežama, pa je i ostatak svijeta imao priliku da vidi kako je ceremonija obavljena u jednom engleskom dvorcu, kako to već i priliči višem i bogatijem staležu. Uz postavljanje zanimljivih fotografija same Železnjakove ćerke. (na slici Anastasija Železnjak)
Njegova druga ćerka je, pak, za sada, samo završila jednu od britanskih umjetničkih škola i radi u Londonu kao dizajner. Ono o tome koliko joj ijedna dlaka na glavi misli o povratku u Rusiju, takođe je važeće. Uz napomenu da ni aranžmani za preostale dvije Železnjakove ćerke ne obećavaju drugačiji epilog.
Sve ovo navedeno je i u Rusiji i u tamošnjim medijima, nema u tome nikakve tajne, te predstavlja samo temu za definitivni podsmjeh na račun tog “patriote”, zvanog Sergej Železnjak.
Plus nadimak, “l... i brbljivac”, kako je već bez ustručavanja počašćen od tamošnjih medija. Prema tome, karijera jednog “patriote” sada se već može smatrati za žešći blam.
U stvari, vjerovatno je najbolje da pojednostavimo tu poruku za domoljuba Železnjaka.
Ćuti i pokrij se ušima.
Željko VUKMIROVIĆ
