Mediji su nakon zemljotresa bili puni naslova: Uništena svjetska kulturna baština, Zemljotres u Italiji sravnio svjetsku kulturnu baštinu, Uništeno istorijsko blago…
Međutim, zemljotres u Italiji je pokazao i to lice države i građana, koji i pored katastrofe koja ih je snašla pronalaze snagu i volju da sa posvećenošću govore i čuvaju svoju kulturnu baštinu. Vjerovatno je i taj stepen brige o njoj, pored njene ljepote i značaja razlog što je Italija svjetski prepoznata po svojoj kulturi i brizi o njoj. Podjednako i od građana i države.
Čuvene freske nijesu bile interesantne: U Budvi su nakon zemljotresa 1979. godine tokom sanacionih radova na crkvi posvećene Svetom Sabbi Osvećenom otkrivene i freske koje su naslikane krajem XII ili početkom XIII vijeka. Dakle u vrijeme prije nego je u Italiji stvarao i živio Đoto.
Taj podatak nije bio interesantan ni turističkim vodičima kao ni kulturnim poslenicima u Budvi. Umjesto da se oko njih pravi još jedan segment u turističkoj ponudi i prepoznatljivosti Budve i Crne Gore desilo se suprotno. Nakon njihovog otkrivanja i saniranja ostale su zaboravljene i zaključane. Permanentna vlaga pored mora, kao i činjenica da se crkva nije otvarala i održavala, učinili su da se danas o tim vjerovatno najstarijim očuvanim freskama iz tog vremena možemo informisati samo putem fotografija.
O vremenu podizanja crkve u Budvi posvećene Svetom Sabbi Osvećenom (Kapadokija, 439 – Palestina, 532) nema pouzdanih podataka. Mada se na osnovu zapisa na kamenoj ploči sa urezanom godinom 1141. koja se nalazi u crkvi, pretpostavlja da je za ovu godinu vezan nastanak crkve.
Svojom arhitekturom može se reći da crkva pripada prilično brojnim romaničkim jednobrodnim sakralnim građevinama karakterističnim za Jadransko primorje, ali njena upečatljiva likovnost i skladne proporcije izdvajaju je i potvrđuju njenu jedinstvenost. Tome nesumnjivo doprinosi njena pozicija na hridi uz sam budvanski bedem. Uz to, vrijednost crkve je i u ostacima starog fresko slikarstva, koje se datuje u drugu polovinu XII vijeka, iako je ono danas sačuvano samo u fragmentima.
Kako su vršeni sanacioni radovi: Dva puta su na njoj u prošlom vijeku vršeni sanacioni radovi. Prvi put pedesetih godina, kada su joj, kako piše arhitekta Ivan Zdravković, uklonjeni naknadno probijeni prozori i obnovljeni ranije zazidani. Drugi put je crkva sanirana nakon zemljotresa 1979. godine.
Prilikom obnove crkve 1985. godine, otkriveni su ostaci živopisa, oko 11 metara kvadratnih. Živopis je, kako je zapisao profesor Zvonimir Zeković, koji je radio na njegovoj konzervaciji osamdesetih godina, pretežno bio sačuvan na sjevernoj i djelimično na južnoj strani, na sva tri traveja i konhi apside. Preko živopisa, na većem dijelu površine svoda, zatečeno je nekoliko slojeva maltera, što govori da su u crkvi tokom njene prošlosti vršene intevencije. Od prvobitnog fresko slikarstva, nastalog najvjerovatnije krajem XII ili početkom XIII vijeka, očuvao se bio dio Hristovog Vaznesenja i dvije scene o monaškim podvizima Sv. Sabbe Osvećenog. Tada bio očuvan, ali izgleda da se danas o tim vjerovatno najstarijim očuvanim freskama iz tog vremena možemo informisati samo putem fotografija.
Naime osamdesetih godina XX vijeka, izvršeni su sanacioni radovi na arhitekturi i na živopisu crkve. Tada je izgledalo da je produženo trajanje i sjećanje na crkvu Svetog Sabbe Osvećenog. Međutim danas stanje crkve nije zadovoljavajuće.
Enterijer crkve pretrpio mnnogobrojna oštećenja: Permanentna vlaga, te činjenica da se crkva ne otvara, doveli su do velikih oštećenja na fragmentima fresaka i dekorativnom malteru postavljenom u cilju prezentacije živopisa. Na svim zidnim površinama došlo je do destabilizacije maltera, pa je danas izgleda gotovo u potpunosti prekrio pod crkve. Od nekadašnjih 11 metara kvadratnih živopisa, kako su zabilježili konzervatori osamdesetih godina kada su freske konzervirane, danas se mogu vidjeti samo mali fragmenti na kojima je gotovo nemoguće raspoznati predstave na zidnim slikama. Fragmenti živopisa prisutni su samo na donjem dijelu svoda u zapadnom i srednjem traveju, na sjevernoj strani.
Iako je Portal Analitika pisao o ovom ugroženom kulturnom blagu koje po svojoj starosti i značaju pripada ne samo crnogorskoj, već i svjetskoj kulturnoj baštini, reakcije koje su uslijedile su bile sve samo ne iznenađenje. Ravnodušnost i već višedecenijski pokazani stepen nebrige i nezainteresovanosti. O naznakama da će se barem pokušati spasiti i ostaci ovog, vjerovatno, po veličini najstarijeg fresko slikarstva u Crnoj Gori. Freskama rađenim prije Đotovih. Kojima smo mogli prezentovati svoju kulturnu baštinu turistima i stručnoj javnosti pokazati freske iz vremena prije renesanse.
Mogli, ali očigledno da je protokom godina negdje u lancu zaštite kulturne baštine počela da se ustaljuje ne samo nebriga i ravnodušnost, već danas i nepoštovanje pozitivnih zakonskih normi, usvojenih u cilju zaštite i prezentacije kulturnih dobara.
Malo stvari ima koje se dešavaju crnogorskoj kulturnoj baštini koje zakonodavstvo nije prepoznalo. Ustavom Crne Gore kulturna baština je prepoznata kao dobro od opšteg interesa, koje je svako dužan da čuva a država da je štiti. Zaštita i očuvanje tragova prošlosti su izuzetno kompleksna pitanja koja posežu u sve interesne sfere sadašnjosti, a uz to su civilizacijska obaveza i dug prema budućim generacijama, napisali su zakonodavci.
Zakon o zaštiti kulturnih dobara jasno je definisao pravce kojima se zakonski štiti kulturna baština:
-Kulturna dobra, kao valorizovani dio kulturne baštine od opšteg interesa, štite se u skladu sa ovim zakonom i međunarodnim propisima, bez obzira na vrijeme, mjesto i način stvaranja, porijeklo, u čijem su vlasništvu i na njihov svjetovni ili vjerski karakter.
-Zaštita kulturnih dobara je od javnog interesa.
-Zaštitu, kao i kulturno dobro, imaju i zaštićena okolina nepokretnog kulturnog dobra, predmet koji sa nepokretnim kulturnim dobrom čini istorijsku, umjetničku, vizuelnu ili funkcionalnu cjelinu, objekat u kojem se trajno čuvaju ili izlažu pokretna kulturna dobra, dokumentacija o kulturnom dobru, dobro pod prethodnom zaštitom, obavezni primjerak publikacije i javna arhivska građa.
Ciljevi zaštite kulturnih dobara su: 1) očuvanje i unaprjeđivanje kulturnih dobara i njihovo prenošenje budućim generacijama u autentičnom obliku; 2) obezbjeđivanje uslova za opstanak kulturnih dobara i za očuvanje njihovog integriteta; 3) obezbjeđivanje održivog korišćenja kulturnih dobara, shodno njihovim tradicionalnim ili novim odgovarajućim namjenama, radi ljudskog razvoja i kvaliteta života; 4) širenje saznanja o vrijednostima i značaju kulturnih dobara; 5) očuvanje kulturne raznolikosti kroz unaprjeđenje stanja i vrijednosti svih vrsta kulturnih dobara, njegovanje kreativnosti i razumijevanja različitih kultura i kulturnih slojeva i unaprjeđivanje dijaloga među kulturama i religijama; 6) obezbjeđivanje uslova da kulturna dobra, shodno svojoj namjeni, služe za zadovoljavanje kulturnih, naučnih i edukativnih potreba pojedinaca i društva; 7) sprječavanje radnji i aktivnosti kojima se može promijeniti izgled, svojstvo, osobenost, značenje ili značaj kulturnog dobra; 8) sprječavanje protivpravnog prometa i premještanja kulturnih dobara.
Ivan KERN
