Raspad jugoslovenskih klubova u Americi okončan je početkom ’90 –tih godina prošlog vijeka. Nacionalistička pomama u Jugoslaviji je bez većih problema prešla okean, a onda na toj strani zatekla veliki broj svojih istomišljenika. I funkcionisala je sa raskolom, uspostavljanjem svojih vrijednosti, uobičajenim izlaganjem istorijskih prepravki, a i onom čuvenom negacijom svega crnogorskog. E, taj dio priče, bar za jedan dio crnogorskih iseljenika u Americi, nije mogao da prođe.
Sreten Đuretić je, kao i mnogi mladi ljudi sa teritorije bivše Jugoslavije, svoju bolju sudbinu potražio u Americi, sredinom ’80-tih godina prošlog vijeka. I baš kao mnogi, po dolasku u Njujork, odradio svoje vrijeme konobarisanja i pomoćnih poslova, sve do otvaranja fabrike tekstila i preduzetničkog posla koji mu je omogućavao pristojan život. Naravno, među prijateljima koje je stekao i sa kojima je dijelio američku svakodnevicu bili su i oni koji su zagovarali crnogorsku nezavisnost. I koji nisu željeli da budu samo puki posmatrači.
“Raspad jugoslovenskih klubova se odnosio i na one najveće, u Čikagu i Detroitu. Pa, čak je i albansko crnogorski klub u Njujorku prestao da funkcioniše kao takav. Sve se promjenilo. U negativnom smislu. Tek, Crna Gora se odjednom nigdje nije spominjala. I to je, svakako, bilo veoma problematično. Jer, sa raspadom klubova je uspostavljena negacija Crne Gore, a to zasigurno nije bilo nešto na što smo mogli samo da gledamo, kao da nas uopšte ne zanima. To nije bila opcija. To nije dolazilo u obzir. I tako je stvorena ideja o okupljanju i stvaranju jednog crnogorskog kluba u Njujorku”, kaže Đuretić.
Kako je sve počelo: Osnivanje kulturno informativnog centra je, ipak, potrajalo. Od ’90-te do ’94-te godine.
“Glavni učesnici tog osnivanja i pokretanja bili su Vojo Vujović sa Cetinja, Rako Kršikapa iz Nikšića, Grahovljanin Baćo Kovačević, Raško Maraš iz Mataguža, Marko Pecović iz Bara, Ilija Pavićević iz Danilovgrada, moj brat Srđan i ja. Klub je registrovan u Olbaniju (Albany, New York), kao administrativnom centru države Njujork. Pod nazivom, Crnogorski nezavisni kulturno informativni centar”, ističe on.
Ipak, Đuretić napominje još nešto, u prilog stvarnom izgledu tadašnje crnogorske zajednice u Americi.
“Ono što se neizostavno mora istaći za to vrijeme je činjenica da je na sjevernoameričkom tlu tada postojao samo jedan crnogorski klub. I to onaj u Torontu. To je bilo sve. I to ponajprije zahvaljujući, danas pokojnom, Voju Rašoviću, a svakako i Branku Aleksiću, te njihovom ličnom, zajedničkom i nesebičnom angažmanu. Bio je to najorganizovaniji klub u to vrijeme i egzistirao je kao takav bez obzira na sva dešavanja. Taj klub je, bez pogovora, odigrao veliku ulogu u obnovi crnogorske državnosti.”
Saradnja sa istomišljenicima: Po osnivanju kluba počinje i saradnja sa istomišljenicima iz drugih sjevernoameričkih gradova, kao i sa crnogorskim zajednicama koje su se u međuvremenu formirale.
“U prvom redu to se odnosi na klub Rumija iz Čikaga, koji okuplja Crnogorce islamske vjeroispovjesti iz Mrkojevića, a onda i Crnogorce iz San Franciska, na čijem su okupljanju ponajviše zaslužni Blažo Sredanović i Ivo Đukanović, te Duško Petranović, kao crnogorski i kalifornijski cijenjeni profesor. Upravo veze koje smo uspostavljali u tom prvom periodu mogu se danas smatrati značajnim za dalje formiranje drugih klubova ili samo kontakata u cilju zbližavanja crnogorskih zajednica širom Amerike.”
No, taj početak podrazumjeva i podsjećanje na postojanje Crnogorske pravoslavne crkve.
“Okupljanje Crnogoraca na tlu Amerike je podrazumjevalo i dovođenje crnogorskog sveštenika, vladike Antonija Abramovića koji je u to vrijeme službovao u ruskoj pravoslavnoj crkvi u Americi, tačnije u Montrealu. A ovo napominjem samo u prilog svim tim pričama o tome kako je bio raščinjen, a kako je to već medijski servirao srpski nacionalistički korpus u svojim nastojanjima poništavanja svega crnogorskog”, objašnjava on.
Taj dio priče ima i svoju praktičnu stranu.
“Prosrpski kadrovi iz Crne Gore, u vrijeme predsednikovanja Momira Bulatovića, uopšte se nisu ustručavali. Stalno su bili prisutni pritisci i pokušaji asimilacije. I stalno su pokušavali da nekog od nas kontaktiraju preko prijatelja ili poznanika, a onda i da nam prodaju neku svoju priču o potrebi nekakvog značaja srpskog jedinstva, koje naravno nigdje nije uvažavalo ni Crnu Goru ni Crnogorce, a ponajmanje postojanje crnogorske nacije. Naravno da smo prepoznavali te tendencije. I naravno da smo to istog časa raščišćavali. Sa onim riječima, neka vam je srećan veliki put. Što dalje od nas”, priča Đuretić.
Doduše, nije bilo baš tako lako.
“Istina je, nije bilo samo prijetnji, već i verbalnih sukoba. Bar smo ta iskustva imali moj brat i ja. No, da ne pričam mnogo o tome, ali niko se od tih srpskih službenika ili samo nacionalista koji su stvarali pritisak nad nama neće pohvaliti da nas je maltretirao ili da smo mi pred njima ustukli. To se nije desilo. Ukratko, bili smo spremni. I kao takvi smo ih dočekali. Toliko o tome.”
Nastavak rada: Uprkos svemu tome, Crnogorski nezavisni kulturni centar je nastavio sa radom.
“Nakon Voja Vujovića, predsjednik kluba je bila Vesna Radunović. Poslije nje je ta dužnost povjerena meni. U to vrijeme obnovljeni su Tradicionalni crnogorski susreti, baš sa tim imenom. Zapravo, ti susreti su redovno održavani ’70-tih I 80-tih godina, sa prekidom do ’97 godine, kada je organizator tih susreta bio klub “Rumija” iz Čikaga. U svakom slučaju, 1999. godine, u oktobru, održan je i Prvi kongres crnogorske dijaspore u Njujorku koji je okupio skoro hiljadu iseljenika. Važno je napomenuti da je kongresu prisustvovao i Mihailo Mandić iz Australije, uz učešće predstavnika Nacionalne zajednice Crnogoraca u Hrvatskoj i Udruženja Crnogoraca Zapadne Evrope. Za uspješnu organizaciju ovog kongresa zaslužan je i klub “Rumija” iz Čikaga sa Fadom Redžovićem, kao i Crnogorci iz San Franciska.”
Za kraj, ali baš svake priče o učinku dijela crnogorske dijaspore u Americi do obnove crnogorske državnosti, slijedi još par riječi.
“Smatram da je Crnogorski nezavisni kulturni centar odigrao veliku i značajnu ulogu u obnovi državnosti i da smo svi od reda to radili samo iz ljubavi prema svojoj domovini. Ovo, čisto da se zna“, zaključio je Đuretić.
Željko VUKMIROVIĆ
Foto 1: Sreten Đuretić
Foto 2: Sreten Đuretić, vladika Antonije Abramović, Ilija Pavićević
Foto 3: Uoči dogovora o osnivanju Crnogorskog nezavisnog kulturnog centra: Rako Kršikapa, Miljo Radojičić, Vojo Vujović, Baćo Kovačević, Sreten Đuretić, Štefan Camaj, Ilija Pavićević
Foto 4: Hamza Đenčić, Fado Redžović, Sreten Đuretić, Slavko Perović, 1997. Čikago
(fotografije su iz privatne arhive)
