Nekada, upravo ovom putanjom saobraćali su, ponajprije, karoce i prvi poštanski automobili, pa u periodu poslije Drugog svjetskog rata i oni kamioni koji su preuzeli ulogu autobusa, sa motorom smještenim naprijed i drvenim klupama kao sjedištima koji je putnike odvodio do Lipovika, na kilometar od Rijeke Crnojevića, odakle se putovanje nastavljalo brodom prema Virpazaru i Plavnici.
Od Jeremije do Savine Geršak: Ipak, ovoga puta, prvo skretanje, pravac Dodoši. O ovom selu, koje se nalazi na kraju starog seoskog puta i nakon pređenih sedam i po kilometara, istorija bilježi da je naseljeno tek po raseljenju sela Salkovina, mjesta koje se smatralo uskočkim selom i koje se nalazilo na obodu Ceklinskog polja. Tek, ostaće zapisano da su u prvih sedam kuća sela Dodoši bile dvije Ražnatovića, te Vukotića, Gazivoda, Mihaljevića... a nešto kasnije i porodica koje i danas čine domaćinstva ovog sela, Bušković, Dajković, Lopičić, Janković, Jovićević, Kažić, Kostić, Kraljević, Pejović, Pajović, Marković, Strugar i Šofranac.
Mada, baš kao u svim selima Riječke nahije, nije bilo da se selo nije napuštalo. Pa, da li u pravcu Cetinja, Podgorice, Beograda ili Amerike...bila je to samo stvar nijanse.
Ipak, vrijedi istaći da je u prošlosti ovo selo je imalo i svoju brodsku liniju koja je saobraćala na relaciji Žabljak – Dodoši – Rogami – Prevlaka – Rijeka. Brod se zvao „Jeremija“ i prevozio je putnike i đake. Čak, ovdašnji ljudi tvrde da je prije 90 godina, selo Dodoši imalo više stanovnika no Budva, dva učitelja, 150 domaćinstava i bilo velika žitnica, bez neuzoranog rala zemlje.
A i stalo je u jugoslovensku kinematografiju. Za vazda. Zapravo, zahvaljujući Živku Nikoliću i njegovom izboru lokacije, baš u ovom selu snimljen je vjerovatno najčuveniji crnogorski film, „Čudo neviđeno“. A bila je tu i Savina Geršak...pamte ljudi.
Marlboro: No, ono po čemu je, bar u periodu nakon Drugog svjetskog rata, ovo selo posebno prepoznatljivo predstavlja ovdašnji ribolov. O tome, u društvu sa Milom Jošovim Ražnatovićem, 91- godišnjim starosjedeocem sela Dodoši.„Tamo, pedesetih godina, malo ko je imao mreže krapnjače. Ljudi su se snalazili i udruživali. Tako su nastali i gribovi. Doduše, to su bili mali gribovi, sastavljeni od čunova običnih ribara.“
Ili, još preciznije.
„Grib je, u stvari, način lova. Znači, zagrađivanje. Pobodu se kazike, ka’ veliki štapovi, a mreža se razvlači oko mjesta ulova. Pa, onaj glavni komanduje, ajde malo jače lijevo krilo, popuštaj desno. A onda su se davala i imena gribovima. To je posebna priča. Pa se jedan zvao Velika Britanija, a drugi je bio Lord lordova. A bio je i jedan, zvao se Siroma’ Vido. Lovio je i taj, ali kameno dosta.“
Kako se lovio krap: Uz ovaj način lova, ovdašnja riba krap se lovio i na „pari“ ili parangal.„To je opet poseban način lova. I moraš znat’ da je ulovit krapa na parangal vazda bilo umjetnost. Jer, krap je borac, pa kad se zakači, ako je veliki, on se skroz spusti, tako da ribar mora polako s njim da se nateže, dok ga ne izvadi. Pa, ko koga izlukavi.“
A bilo je i karakterističnih ulova. I to onih od kojih se moglo sasvim pristojno zaraditi. A i pušiti. Posebno u vrijeme sankcija.
„Izađemo zorom da bacimo mreže, kad tamo, pliva karton sa cigaretama. A u kartonu, ka’ što znaš, 50 šteka. Bilo je u to vrijeme, čak i oni koji su savijali duvan, prelazili su na Marlboro. Pa, kad se ljudi okupe, izvadiš cigarete, ponudiš, a onaj te samo pogleda, ali ne zbori ništa. A ni ti. Što ćeš kome pričat’... Mada, svi su znali. I što ima da pričaš...“
Osim što je sve to ostalo – samo za priču.
Željko VUKMIROVIĆ
