Piše: Miloš MIRKOVIĆ
Crna Gora, naime, kroz njegovanje multietničkog sklada, te poštovanja demokratije i načela pravne države, stremi ka tome da se uspostavi kao moderna zapadna država, koja ipak mora naći načina za kvalitetnu i ekonomski isplativu vojnu zaštitu. Kada se sagledaju samo ova zadnja dva kriterijuma, stvar je dosta jednostavna: bezbjednosni sistem mora biti u skladu sa ekonomskom moći zemlje, i u isto vrijeme mora biti efikasan.
Kroz učlanjenje u sjevernoatlantski sistem kolektivne bezbjednosti, Crna Gora će imati takvu zaštitu, koja će uzgred doći od onih koji se nalaze na našoj civilizacijskoj razini. U tom smislu, kada se vidi da NATO baštini upravo vrijednosti kojima ova mlada država stremi i štiti ih zarad stabilnosti, kao osnove propseriteta, Crna Gora ne može imati dilemu da li odabrati upravo ovaj savez kao svoje strateško uporište.
Cilj integracija u zapadno društvo: Ambicija Crne Gore da se integriše u zapadno društvo, od tolike važnosti da se može smatrati za conditio sine qua non njenog ukupnog razvoja, trenutno nailazi na ono što bi mogli biti ozbiljne posledice ostvarenja jednog važnog dijela te vizije. Utisak koji se stiče kada se uzmu u obzir dešavanja koja su obilježila minula dva mjeseca, upućuje na to da se čin učlanjenja u NATO mora tumačiti kao svrstavanje Crne Gore protiv Rusije, svog tradicionalnog saveznika, i time izdaja svoje istorijske obaveze da uvijek bude okrenuta ka istoku. Vodeća politička misao u samoj Crnoj Gori, ipak, za sada, ne odgovara na ove indirektne pozive na ono što izlgeda kao opasan tango, koji Rusija pleše po regiji Zapadnog Balkana.
Naime, izvjesna mogućnost da će Crna Gora uskoro postati dvadeset i deveta članica Sjevernoatlantskog saveza već duže vrijeme hrani otpor onih koji joj se protive, ali i veliki entuzijazam njenih zagovornika. Ova istorijska prekretnica male balkanske države je zaista zahvatila pažnju svijeta u jednom posebnom i nadasve čudnom trenutku već viđene bitke Istoka i Zapada, interesnih sfera, geopolitičkog preplitanja i obaranja ruku velikih sila. Samo crnogorsko društvo vodi tešku i komplikovanu diskusiju, zatežući uzdu institucijama pri njihovoj želji da ono pređe Rubikon i time se spoji sa Zapadnim svijetom.
Problemi sa Rusijom: Glavna barijera samoj ideji ulaska u NATO, između ostalog, je upravo zasnovana na strahu od prelaska na “drugu stranu”, i želja da se u konfrontaciji Rusije sa Zapadom, mi kao mala zemlja držimo po strani. To je izgleda i osnova ideje neutralnosti, koja se zagovara kao mogući alternativni odgovor onome što je izvjesno najveća potreba dosadašnjeg razvoja Crne Gore, počev od nezavisnosti: usidrenje države u luku koja će joj garantovati bezbjednost na najefikasniji način. U tom svjetlu, zanemarujući činjenicu da učlanjenje u vojni savez kakav je NATO mora da odgovori na ovu osnovnu potrebu jednog društva, neutralnost nalazi razloge zbog kojih bi, na jako skup i po našu ekonomiju neodrživ način, Crna Gora ostala vjerna Rusiji.
U javnoj debati koja se vodi u Crnoj Gori na temu NATO-a, često biva korišćena kao osnovna teza koncept suprotnosti Istoka i Zapada, najviše od strane nekih potilitičara koji su osjetili potrebu da se crnogorskom društvu objasni obaveza vjernosti Rusiji. U tom smislu bi učlanjenje u Sjevernoatlantski savez bila promjena istorijskog kursa ove države, od uvijek vezanog za istok. Ova prosvetiteljska misija dobija podršku sa najvisočijih istanci same ruske federacije, najviše u formi optužbi Crne Gore za izdaju.
Građani na izborima podržali zapadnu opciju: Sami građani, koji su na prošlim izborima dominantno podržali one političke faktore koji se zalažu za ulazak u NATO, teško se mogu oduprijeti utisku da je u toku geopolitička borba za Crnu Goru i da su oni pozvani da izaberu ništa manje nego jednu od dvije ponuđene strane. Kada se ipak sagleda stvarnost, ona ne daje uporišta ovakvom gledanju, jer jedini kredibilan odgovor na osnovnu potrebu ove države, da osigura svoje granice i temelj svojih vrijednosti, dolazi sa Zapada, u formi među državnog ugovora. Sa druge strane, podsjećanje iz Moskve na našu obavezu da budemo na raspolaganju, nudi samo praznu propagandističku retoriku i poziv na ljubav i osjećanja slovenske braće.
Crna Gora, naime, kroz njegovanje multietničkog sklada, te poštovanja demokratije i načela pravne države, stremi ka tome da se uspostavi kao moderna zapadna država, koja ipak mora naći načina za kvalitetnu i ekonomski isplativu vojnu zaštitu. Kada se sagledaju samo ova zadnja dva kriterijuma, stvar je dosta jednostavna: bezbjednosni sistem mora biti u skladu sa ekonomskom moći zemlje, i u isto vrijeme mora biti efikasan. Kroz učlanjenje u sjevernoatlantski sistem kolektivne bezbjednosti, Crna Gora će imati takvu zaštitu, koja će uzgred doći od onih koji se nalaze na našoj civilizacijskoj razini. U tom smislu, kada se vidi da NATO baštini upravo vrijednosti kojima ova mlada država stremi i štiti ih zarad stabilnosti, kao osnove propseriteta, Crna Gora ne može imati dilemu da li odabrati upravo ovaj savez kao svoje strateško uporište.
Zapad ili Rusija: Pitanje u pozadini ovog procesa je da li zapravo postoje dvije opcije između kojih Crna Gora može da bira: Zapad ili Rusija. Da li je učlanjenje u NATO definitivni izbor jedne od ove dvije suparničke strane ilii pak samo prirodan tok razvoja crnogorskog društva? Odgovor svakako prelazi preko kritike starog modela gledanja stvari u odnosima između velikih sila, da bi došao do onog što je suština učlanjenja u NATO.
Naime, u pogledu odnosa ovog saveza sa Rusijom, današnja situacija ne može i ne smije biti gledana kroz prizmu antagonizma koji je označio protekli vijek. Pobjeda zapadnih vrijednosti, kao sistema koji valorizuje čovjeka i njegova osnovna prava i koji se stavlja u funckiju istih, čini da danas ne postoje dva različita gledanja na čovjeka kao građanina. Građanin je, naime, pobjednik u borbi za slobodno društvo, oslobođeno drugih ideala sem valorizacije svojih osnovnih prava kao osobe. Zar ne treba i crnogorskom građaninu zagarantovati ta ista, upravo učaljenjem u Savez koji stoji u njihovu odbranu? Njemu treba biti jasno, prije svega, da raskršće između Rusije i Zapada, na ideološkoj osnovi, ne postoji u stvarnosti.
Dodatno, strah od NATO-a nestaje i kada se sagleda da danas on predstavlja zajednicu najrazvijenih društava na svijetu, koja stoji u odbranu zajedničkih vrijednosti, i koja je otvorena prema onima koji ih dijele. Pitanje koje se mora postaviti je: smije li Crna Gora biti neutralna prema svojoj budućnosti i zarad izmišljenih mitova, kao što je slovensko bratstvo, odustati od osiguranog prosperiteta i stabilnosti? Ulazak u NATO savez nije potencijalno opasan izbor između dva svjetska moćnika, niti može biti bilo kakva izdaja Rusije, već samo kruna crnogorskog puta na Zapad.
Solidarnost i koordinacija: Zaključak je da ne možemo porediti uzroke formiranja NATO saveza tog 9. aprila 1949. godine i stvarnosti iz koje su nikli sa onom koju danas imamo pred očima. Ono što danas svijet traži od najmoćnijih država i najmoćnijih saveza, koji imaju kao takvi i najveću odgovornost, je solidarnost i koordinacija u uspostavljanju mirnog okruženja svugdje u svijetu. Upravo je okruženje mira i stabilnosti najveći i najjači garant zdravog razvoja. Sve za šta se zalaže Crna Gora i čemu stremi, a to su održiv razvoj i stabilnost, na osnov i poštovanja ljudskih prava, multietničkog sklada, demokratije i mira, jesu i vrijednosti na kojima počiva evroatlanstko savezništvo. Misija NATO saveza, te Crne Gore u okviru svojih mogućnosti i dometa, kao člana jedne takve zajednice, bila bi da brani ove vrijednosti i uspostavi ih. U pogledu učlanjenja Crne Gore u NATO, koga ova država može izdati a ko slijedi put koji će joj garantovati vitalne nacionalne interese ? Preći Rubikon, hrabro, jedina je opcija u korist same Crne Gore i njene stabilnosti i razvoja, a time i regiona, na duže staze. Kocka je bačena!
(Autor je magistar pravnih nauka sa Univerziteta Roma Tre)
