Piše: Mihailo TERZIĆ
Ovog puta za "molbu" nije trebalo objašnjenje jer, zaboga, tako Velika Srbija sa toliko poklonjenih migova, nema potrebe, da tako maloj Crnoj Gori pokazuje mišiće. Mnogo važnije je, heremeneutičko tumačenje zahtjeva za "izuzetnom delikatnošću" vlasti u Crnoj Gori, prema čelnicima DF-a.
Premijer Srbije očekuje da represivni aparat Države, bude pažljiv i da se velikom dozom empatije odnosi prema čelnicima politike organizacije koji su osumnjičeni za naslilno rušenje legalnih institucija Crne Gore.
Opozicija državi: Vučić, valjda, zna da je politika DF-a opozicija državi Crnoj Gori, da osporava obnovu njene državnosti, viziju njenog razvoja u evroatlanskim integracijama i afirmaciju građanskih vrijednosti državnog identiteta. Da politika DF-a osporava i sve spoljnopolitičke odluke koje je Crna Gora u demokratskoj proceduri usvojila u najvišim državnim organima. Da DF sa četničkim vojvodom na čelu afirmiše, zvanično arhivirani, velikosrpski projekat srpskih zemalja i srpskog roda.
Dakle, suština politike DF-a nije u viziji za snažniju, demokratičniju i bezbjedniju Crnu Goru u društvu naprednih zemalja Evrope, nego nudi retrogradnu politiku vraćanja Crne Gore u podanički položaj Beogradu i otuđenim centrima moći van Crne Gore.
Takva politika se uvijek smatrala veleizdajničkom, antidržavnom i veoma opasnom za miran i skladan život u multinacionalnom i multivjerskom crnogorskom društvu .
Kako to, da da za tako razarajuću i antidržavnu politiku prosrpskih partija u Crnoj Gori, premijer Srbije ima razumijevanje i od njih ne zahtijeva da imaju delikatan odnos prema državi u kojoj žive? Zar nije bilo dovoljno razloga da se uputi prijekor Lideru anticrnogorske politike, da se sa "izuzenom delikatnošću" odnosi prema milenijumskom državotvornom entitetu i crnogorskom identitetu.
Ili,možda, nepatriotizam od strane dijela crnogorskih Srba vrednuje kao patriotski čin za Srbiju?
Geopolitičke igre: Proizvodnja ugroženosti Srba u regionu je skoro uvijek uzročno-posljedično povezana sa odgovarajućom geopolitičkom dinamikom na globalnom nivou. Kada god se osmijehne Jenki i podigne obrve Sibirski medvjed, započne hiperprodukcija „ugroženih“ Srba.
Taj politički urlik "ugroženih", po pravilu, generira ratne sukobe i pogibije. U toj, već viđenoj, genezi političkog zla, skrivena je namjera za ostvarenje mitskih ciljeva virtuelnih granica, koju artikulišu plaćeni tribuni Nacije. Oni su spremni da; za tuđe političke interese, ličnu korist, a u ime deluzivnih nebeskih ideala, žrtvuju živote zavedenih, izmanipuliranih i nevinih građana.
Uvijek se nađe, Dodika, Šešelja i sličnih... da mobilišu nove regrute za nove pogibije, za stare političke Projekte.
Da je percepcija "ugroženosti" Srba u Crnoj Gori ideologizirana matrica, govore i statistički podaci.
U Crnoj Gori je 1991. godine bilo 9,34% Srba, a na poslednjem popisu ih je bilo nešto više od 28%. Dok je procenat Crnogoraca u Crnoj Gori sa 90% 1948. godine, pao na nešto manje od 45% 2011. godine. Na drugoj strani, broj Crnogoraca u Srbiji je sa 147.466 davne 1981. godine, saspio na nešto manje od 40.000 2011. godine.
Jasno je, da je na djelu POSRBLJAVANJE a ne RASRBLJAVANJE, i da se „ugroženi“ pojavljuju kao ASIMILATORI a oni koji ih, šatro, ugrožavaju su ASIMILIRANI Crnogorci.
Ne postoji ugroženost Srba: "Ugroženi" Srbi u Crnoj Gori koriste sva prava koja nude savremene evropske Konvencije, Deklaracije i Povelje o manjinskim pravima. Kada im treba, novac iz budžeta Crne Gore, koriste manjinski Savjet, a kad im treba politički angažman onda su nacionalna zajednica, a kada treba da se umiješa matica država Srbija u suverena prava Crne Gore, onda se koristi, problematični, Zakon o Srbima u regionu.
Realno, glasače prosrpskih partija u Crnoj Gori jedino ugrožava mentalna opsesivnost njihovih lidera i nalogodavaca, deluzivnom Ideologijom Velikosrpskog projekta, koji generira makrosocijalnu genezu političkog Zla.
Konstrukt o "ugroženosti" Srba u Crnoj Gori je dio subverzivne lukavosti koja podgrijava apetite velikosrpske hegemonije nad Crnom Gorom. Cilj je, izazvati međunacionalni sukob u Crne Gore, oslabiti imununitetski sistem društva i kompromitovati represivni i zaštitni aparat države.
Teško je povjerovati da je Mandić ubijedio Vučića da je čin, možda i izdaje Crne Gore, od strane njegovih ekstremnih crnogorskih Srba, patriotski kvalitet za zvaničnu politiku Srbije i da takav čin izdaje zaslužuje prefinjen i uglađen odnos?
Možda je to bio još jedan lapsus premijera Srbije!
Bilo bi fino, ako je "molba" premijera Srbije za "finoćom" potrošena u bolećivoj političkoj odluci VDT-a gospodina Ivice Stankovića.
