Menadžer i rukovodilac prodaje austrijske firme „Lyoness“, koji pored toga voli i da pjeva, Ivan Čanović, rođen je u Podgorici 1990. godine. Gimnaziju, a potom i Ekonomski fakultet završio je u rodnom gradu, dok je jedan semestar akademskih studija proveo na Univerzitetu Ekonomije u Beču. Paralelno sa nastavom u Gimnaziji, pohađao je i časove solo pjevanja.
Kruna muzičkog rada stigla je 2008. godine u Budvi, kada je Ivan u veoma jakoj konkurenciji osvojio prvo mjesto sa pjesmom „Tebi pjevam Budvo“ na popularnoj Pjesmi Mediterana.
Nakon toga, snimio je još nekoliko pjesama, od kojih su se istakle, autorska „U magli ljubavi“, sa kojom je osvojio treće mjesto na hercegnovskom festivalu „Sunčane skale“ i duetska pjesma sa Merimom Njegomir „Kad bi dao Bog“, sa kojom je osvojio drugo mjesto na festivalu u Vrnjačkoj Banji.
U toku četvrte godine studija Ivan započinje svoj radni angažman kao saradnik u nastavi na Ekonomskom fakultetu, u okviru disciplina Tržišno komuniciranje i Organizaciono ponašanje. Poslije godinu i po dana provedenih na pomenutoj poziciji, odlučuje da se oproba i u privredi, paralelno radeći gostujuća predavanja na fakultetu.
U inostranoj korporaciji Lyoness počinje da radi 2012. godine, na poziciji menadžera za mala i srednja preduzeća. U istoj kompaniji napreduje do pozicije rukovodioca sektora prodaje, koju trenutno pokriva.
Za one koji to možda nijesu znali, Ivan je magistrant na Ekonomskom fakultetu i član Asocijacije menadžera Crne Gore od 2015. godine.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Prvo što mi pada na pamet su reflektori dvorišta Osnovne škole „Sutjeska“, a ustvari su oni samo moja asocijacija na lijep period odrastanja. U mjesecima ljetnjeg raspusta smo znali, a moji Momišićani će se prepoznati, da ostanemo i iza ponoći, igrajući basket. Kad se umorimo, takmičili bi se u šutiranju trojki.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Volim što generalno na više stvari mogu da utičem. Iako su se i roditelji uvijek trudili da u porodici ničeg ne fali, vaspitan sam da više cijenim ono što steknem direktno iz svog rada, pri čemu ne mislim samo na finansijski dio.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- To je definitivno muzika. Nijesam bio dovoljno motivisan da taj talenat razvijem do kraja. U vrijeme gimnazijskih dana, redovno sam išao na časove solo pjevanja. Sjećam se riječi jednog mog prijatelja, koji je u to vrijeme bio direktor Muzičke škole, da bi trebalo da zaboravim na sve u životu osim na opersko pjevanje. Međutim, mene je uvijek, kao dječaka, više privlačio sport, za koji sam imao manje talenta.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Tvrdoglav sam. Popustilo je to s vremenom, ali me je često znalo sputavati u postizanju nekog cilja.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Otvorenost. Širinu. Kad vidim da je čovjek dovoljno fleksibilan i relaksiran, da mu se može prići bilo kojim komunikativnim stilom. To je ono čemu i sam stremim. Ova osobina je često, ne i primarno, u korelaciji sa ostvarenošću.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Vjerovatno je ovo bio čest odgovor, ali naziv filma „Kako pobijediti samog sebe u periodu adolescencije“ čini mi se, iz ove perspektive, dovoljno zanimljiv za filmsku adaptaciju. Mislim da smo sami sebi najteži i da smo mi jedini krivci za sve dobro i loše što nam se dešava ili će se desiti. Razlika je samo u stepenu sposobnosti da to spoznamo. Ko god glumio od ove dvojice, mladi Dev Patel ili Leonardo Di Kaprio, bio bih srećan da pogledam film. Možda Dev Patel, zbog fizičke sličnosti, bolje odgovara :-)
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Vrlo lako. Osoba koja je spremna učiti.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Kao gambore. Ne voli svako taj ukus, ali onaj ko ih voli, taj ne može bez njih.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Ne sjećam se da sam tokom djetinjstva imao omiljenog super-junaka, pa je ovo za mene možda i najteže pitanje. :-) Volio sam crtani „Space Jam“, tako da neka i super-junak, čije bi moći volio da imam, bude Majkl Džordan.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Znam samo da bi to bio neko iz zemalja sa dalekog istoka. Zanima me kako bih razmišljao o „problemima“ svakodnevice, da sam se mentalno razvijao na tom području.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Obično čitam ili šetam, zavisno od vremenskih uslova.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Tema iz filma Gladijator: „Now we are free“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Kratko i jasno - „Bogati otac, siromašni otac“, Roberta Kiosakija.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U Australiju.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobus.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Užem krugu ljudi, koje poznajem veoma dugo i dobro.
Čemu se uvijek obradujete?
- Mnogo je toga. Prijatelju kojeg dugo nijesam sreo, spontanom druženju, ljetu, moru, planini, Beču, kao omiljenom gradu, dobroj utakmici, koncertu, hrani...
Da li za nečim žalite?
- Za nečim što bi značajno i dugoročno promijenilo moj život, ne. Kad žalite za takvom stvari, ako izuzmemo zdravstvene razloge, ne postoji opravdanje.
Bez čega ne možete?
- Bez ljudi koje volim i cilja kojem stremim.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Za pogrešnu procjenu situacije. Nemam problem sa tim da se izvinim. Na to gledam samo kao na sredstvo prilagođavanja u cilju ostvarenja bolje komunikacije.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da zadržim zdrav um prije svega, kako bih bio u mogućnosti da ostvarim ciljeve i što više pomognem drugima da urade isto. To je ono uzvišenije spoznanje i svrha postojanja svakog čovjeka. Postoji puno primjera koji pokazuju da je zdrav um jedinošto nam je potrebno. Jedan od njih je poznat svim čitaocima u liku i djelu Nika Vujičića.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Za najveći izazov, ne samo za mene, već za svakog od nas, smatram prilagođavanje sebe različitim profilima i komunikativnim stilovima ljudi. Kada to uspijemo, život je puno lakši. Naravno da postoje manje i više teške situacije. Za mnoge su vječni, fizički rastanci sa najbližima bolni i teži od nekih drugih teških situacija, ali ako dovoljno radimo na sebi kroz prizmu onoga što sam naveo, doći ćemo u poziciju iz koje na sve, pa i na to, gledamo sa druge tačke.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Proveo bih ih samo sa ljudima koje volim, a volio bih da oni, ako je moguće, ne znaju za to.
Kako biste voljeli da umrete?
- U snu.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Život je poklon dat od prirode, kao takvog ga treba tretirati i ostaviti drugima“.
Priredila: A.POPOVIĆ
Foto: Privatna arhiva, MNE magazin
