O selu Mataguži, istorijski zapisi upućuju na činjenicu o tome kako je ono bilo “staro poromanjeno ilirsko pleme”. Uz to, postoje navodi i da su kao stara balkanska plemena pomiješana sa Slovenima, a onda i da su u tom prvobitnom obliku, a bar prema nalazima etnologa i istoričara – nestala.
Stari Mataguži: U prilog tome, crnogorski istoričar Andrija Jovićević piše da su “oni bili staro pleme, veliko i silno i da su bili gospodari u Zeti. Glavno im je mjesto bilo u Matagužima…” Plus, jedna rečenica iz zapisa: “stari Mataguži su jedno od najvećih starih naselja i selišta; o njima se u narodu mnogo priča…”
Ovo, samo je iz starih zapisa.
Ono što slijedi je iz priče uz kafu, sa Veseljkom Vesom Pejovićem, čovjekom koji je bio moler u vrijeme Jugoslavije, a i prekrečio tad - to što je mogao. No, davno je to bilo…Danas je samo zemljoradnik koji brine o maći na boraniji i pristaje da bude domaćin jednom novinaru što je navalio niotkuda…
Pa, shodno tome, slijedi priča.
“Selo Mataguži se posljednje oslobodilo od Turaka. I to, 1912. godine. Razlog za to je što smo vazda bili granično selo, a i kao graničari vazda bili u sukobu.”
O tome, možda, ponajbolje govori jedan mali spomenik ograđen zarđalom ogradom, unutar zarastao klasičnom travuljinom, ali se uspinje na znanje putnicima na jednom mataguškom raskršću. I tamo lijepo piše: “Na ovom mjestu 9 junaka stadoše i svoj život junački dadoše za svoju domovinu god 1912.”
A onda ispod toga, ispisana imena. Bakić Ivo, Kaluđerović Ć. Maljo, Vujačić I. Jevto, Vuletić M. Ivo, Krstović S. Nikola, Raković G. Simo, Marković R. Nikola, Mišolić Stefo, Mišolić Đuro.
Uz ovu priču, Veso podsjeća na postojanje vranjsko-mataguške crkve posvećene Svetom Nikoli, kao i na to da su Mataguži bili opština, uz Sjevernu Zetu na Cijevni i Golubovce. Kao i da je 20-tih godina prošlog vijeka mnogo naroda poumiralo u ovom kraju od španjolke i bolesti koje se pamti kao “krasta”.
Tada navodi i prezimena ovdašnjih porodica.
“Najstarije bratstvo bili su Kojići, a uz njih i Majići, od kojih potiče i prvi pop Filip Majić koji je osnovao školu u ovom kraju, 1909. godine, pa Škatarići, Boljevići, Maraši, Kaluđerovići, Vujoševići, Radovići, Rakovići, Pejovići, Mijovići, Klikovci, Stojanovići, Skrobanovići, Peličići, Davidovići, Šuškavčevići, Popovići, Grbavčevići, Vuletići, Đurovići, Cavnici, Jankovići...”
Priča nas odvodi i do „kuica“, zapravo starog naziva za kuće koje su bile podizane u suvomeđi, sa krovom od slame i trske. Uz napomenu da su oni koji su radili za Turke, još tada imali krovove od tigle. Uostalom, ostalo je i da se priča kako su oni koji su radili za begove “napolice”, brzo postajali imućniji. A iz tih priča pamti se i da su se djeca davala da “dvore”, zapravo da služe na begovskim imanjima.
Kad su došli Arani: Početkom Drugog svjetskog rata, a zbog odlaska 32 mještana u partizane, selo Mataguži su zvali “crveno selo”. Ipak, za vrijeme rata, kako su Vasojevići dolazili u ove krajeve da prezime, odvodili su ovdašnje ljude u četnike. Mnoge od njih, po principu - ko te pita…
Učesnicima NOR-a, u ovom selu, podignut je spomenik. Samo da se zna.
Poslije rata oformljene su zadruge. A Veso kaže.
“I pamuk se sadio. Čak i kikiriki. Ali kako su prinosi bili mali, sa tim se prekinulo. I sve je tako bilo, dosta siromašno, dok nije u Zetu došao Radomir Kukuličić, jedan od onih starih kolonista iz Vojvodine i odredio da se nabave mašine za vodu. Naručio ih je iz fabrike "Torpedo" iz Rijeke, mašine marke "Aran". I podijelio po selima. E, kad su došli "Arani", sve se promjenilo. Zeta se u sljedeće dvije decenije izgradila, pa ne bi brže ni da je Njujork…”
Otuda je ostalo da se priča, sa sticanjem prvih bogatstava, “prvo Kuvajt, pa Zeta”.
Čak postoji priča da, kako su po mjesec i po dana ranije u ovim krajevima rađali paradajz i paprika, ovdašnji mještani su na konjskim kolima ili onim starim “kalešinima”, a u stvari dvokolicama, odnosili paradajz i paprike pravo na aerodrom, odakle je to transportovano u pravcu Zagreba i Ljubljane.
Pamti se i da su Mataguži bili “najjača zemljoradnička zadruga”, a i da su 1976. godine, na takmičenju u Bijeljini, pobijedili u čuvenoj televizijskoj emisiji “Znanje imanje”.
No, to sa popularnim medijima dobro je išlo Matagužanima još od ranije. Jer, upravo na ovom terenu, 1961. godine, sniman je i film “La guerre de Troie” (Rat za Troju) u režiji italijanskog režisera Đorđa Feronija, sa Stivom Rivsom, Žilijet Menijel i Džonom Barimorom. I to, samo da se zna.
Film je sniman na lokacijama Ljekovići, Dušići i priobalni dio Mataguža. Tada, mnogi od mještana su dobijali posao kao statisti, dok oni koji su imali dobre konje, zaradili su nešto lijepih para jer se to dobro plaćalo. Interesantno je i to da je, po završetku snimanja, kompletna scenografija, daske i stiropor, spaljena. A zetski klinci ostali bez suvenira...
Za kraj, a bar za ovaj kraj Crne Gore, neizostavni dio priče su sankcije s početka 90-tih godina prošlog vijeka.
“E, tad je bilo šverca, ljudi su silne pare zarađivali. Ali, vidiš, ni oni, poput mene, što se nijesmo time bavili, nijesmo loše prošli. Jer, sve od povrća što smo odvozili na pjacu, a kako je bila smanjena konkurencija, prodavali bi, a da na pjacu nijesmo ulazili. Ama, sve. Najedno. Pa, onda trči na Trg i mjenjaj za devize. Čudna su ta vremena bila. No, nije ne krivi dio…”
Željko VUKMIROVIĆ
