Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Beogradski "Blic" je objavio da je ruska crnomorska flota proslavila 234. rođendan, uz komentar da ju je osnovao Srbin?!
Evo dijela teksta: "Međutim, manje je poznato da je jedan od osnivača i prvi admiral ruske Crnomorske flote bio Srbin Marko Ivanović Vojnović (1750-1806). Vojnović, rođen u Herceg Novom, postavljen je za zapovednika prvog crnomorskog broda Slava Katarine. Od 1786. postaje komandant luke i flote u Sevastopolju. 1787. unapređen je u čin kontraadmirala. On je dao ogroman doprinos u borbi Rusije sa Turskom, učestvovao je u najvećim pomorskim bitkama tog vremena, opsadi Bejruta, ruskoj kolonizaciji obala Kaspijskog jezera. Bio je vojni pedagog i kapetan ličnog broda Katarine Velike." (Ruska flota proslavila je 234. rođendan, a da li ste znali da ju je osnovao Srbin?, "Blic", 14. maj 2017)
"Blic", naravno, ničim nije potkrijepio tvrdnju da je Marko Vojnović bio Srbin, novinar "Blica" nije pružio bilo kakav istorijski izvor kojim bi dokazao da je Vojinović bio Srbin.
Bokelji mješavina Crnogoraca i Hercegovaca: Današnji Bokelji su, bar 90%, mješavina Crnogoraca i Hercegovaca. Poznato je da je Njegošu srpsku nacionalnu ideologiju (srpstvo) u svijest "usadio" njegov učitelj, Sima Milutinović Sarajlija i preko Njegoša je srpska ideologija počela da se širi ovim prostorima. Ako ne računamo Njegoša, prvi koji je počeo da širi srpstvo u Boki Kotorskoj bio je glavom i bradom najveći Srbin u istoriji savremenih Srba - Vuk Karadžić. On je u Boku pristigao 1834. i odmah angažovao neke Bokelje da šire (novo)srpsku ideologiju. To su prije svih bili Vuk Vrčević i pop Vuk Popović Rišnjanin. Ovaj drugi u jednom pismu Karadžiću 1849. opisuje odjeke u Boki na Vukov pamflet "Srbi svi i svuda", koji je objavio u knjižici"Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona". Vuk Popović Rišnjanin je već 15 godina (od 1834. godine kad je Karadžić pristigao u Boku) ubjeđivao nekog katoličkog Bokelja da su svi u Boki Srblji, ovako piše Karadžiću:
"Jedan najpametniji Bokelj, latinin, koji mi se vazda protivio da nijesmo mi Srblji, nego Iliri i Slovinci, a Srblji ili Servi da su oni što su u Srbiji, odgovorio mi je tek onomadne, pošto je u ‘Kovčežiću’ istoriju o Srbima pročitao, da imam pravo i da vi mnogo svijesno rasuđujete ...” (Vuk Popović Rišnjanin, Pisma Vuku Karadžiću, CID, Podgorica, 1999, strana 87, link)
Kao što vidimo, oduvijek se na ovom prostoru "etnički" Srbin pravio mukotrpnim nabjeđivanjem, ništa se nije promijenilo ni poslije 170 godina.
Ujedinjenje Crne Gore i Boke 1813. godine: Prije 19 godina Istorijski institut iz Podgorice objavio je zbirku izvornih dokumenata u dva toma, pod naslovom "Ujedinjenje Crne Gore i Boke 1813-1814". Dokumenta su ispisana iz raznih arhiva i iz vremena su ujedinjenja Crne Gore i Boke. Zbirku dokumenata je obradilo i priredilo dvadesetak naučnih radnika, a predśednik i potpredśednik redakcije su bili - akademik Slavko Mijušković i dr Jovan Bojović, obojica su bila na stanovištu da su Crnogorci dio srpskog korpusa. Zbirka je uglavnom nepoznata široj javnosti. Prvi tom možete čitati na ovom linku, a drugi na ovom linku. U zborniku je objavljeno skoro 800 dokumenata i - ne postoji nijedan jedini u kojem se pominju Srbi na teritoriji Boke i Crne Gore. Među dokumentima na italijanskom, francuskom, ruskom, engleskom, u zbirci je dat i priličan broj ćiriličnih dokumenata koja su, dakle, pisali naši ljudi, tako da ne može biti zabune: u svijesti Crnogoraca i Bokelja srpska narodnost na teritoriji današnje Crne Gore tada - ne postoji.
Četvrtog januara 1814. g. Petar I, guvernadur Radonjić i šest predstavnika Bokelja pišu austrijskom generalu Milutinoviću da su se Crna Gora i Boka ujedinile i zaklele na prihvatanje iste istorijske sudbine! (Prvi tom pomenute zbirke, strane 597 i 598).
Izuzetno śedočanstvo iz Boke Kotorske ostavio je ruski pukovnik Nikič koji je ruskom caru u maju 1814. godine poslao izvještaj kako su se Crnogorci i Bokelji sjedinili u jednu naciju! (ista zbirka, strane 286 i 287 - link)
Knjige izvornih dokumenata Gorana Komara: Goran Komar iz Herceg Novog (vladika Amfilohije govori na promocijama njegovih knjiga), istraživao je dubrovački i arhive u Boki Kotorskoj, i šire. Iz arhiva je ispisao hiljade ćiriličnih dokumenata i objavio ih u više knjiga, te je tako vječno zadužio crnogorsku istoriografiju.
Pregledao sam dokumenta iz više njegovih knjiga.
- Godine 1997. Goran Komar je objavio knjigu "Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije". U izvornim dokumentima koja je prikazao nema pomena Srba, a knjigu možete čitati na linku.
- Godine 1999. u Beogradu Goran Komar je objavio knjigu "Sušćepan - selo u Boki Kotorskoj". U izvornim dokumentima koja je prikazao, nema nijednog pomena Srba.
- Godine 2005. Goran Komar je objavio knjigu "Falsifikovanje hercegnovske istorije o Morejskom ratu (1684-1699)". U izvornim dokumentima koja je prikazao, nema pomena Srba. Knjigu možete čitati na linku.
- Godine 2007. u H. Novom Goran Komar i Nikola Urdešić objavili su knjigu "Luštica - zemlja maslina, zemlja gomila, zemlja pravoslavlja". U izvorima/dokumentima koja su prikazali (knjiga ima 200 strana), na Luštici se Srbi ne pominju, nema ih. Iz knjige saznajemo da je Luštica u kasnom srednjem vijeku bila naseljena i nekim Albancima. Danas neki Luštičani i ne sanjaju da su albanskog porijekla.
- Godine 2009. Komar je objavio knjigu „Boka Kotorska: Ćirilski spomenici 17, 18. i 19. vijeka (Acta Serbica): mješovita građa (1608-1917)” u kojoj je prikazao 578 dokumenata do 1840. kada se prvi put u jednom dokumentu u toj knjizi vidi jasna srpska nacionalna misao. Prije te godine ne postoji u ovoj knjizi nijedan dokument u kojem se nalaze riječ Srbin i Srbi.
- Godine 2010. Komar je objavio knjigu „Pisma Miha Kuveljića dubrovačkoj vladi – Kandijski rat 1646. do 1662. godine”. Sva objavljena pisma nastala su od 1646. do 1662. godine. U ova 52 pisma iz 17. vijeka ne postoji nijedan pomen Srba, pisma se odnose na događaje u Herceg Novom i zaleđu. Mnogo puta su pomenuti Vlasi i Crnogorci.
- Godine 2011. Goran Komar je objavio knjigu "Hercegnovski ćirilični popisi (1750-1826)". Knjiga ima oko 300 strana. U prikazanim izvornim dokumentima nema niti jedan pomen Srba.
- Godine 2011. Goran Komar je objavio knjigu "Ćirilična dokumenta Dubrovačkog arhiva: Prilog istoriji svakodnevnog života na tromeđi Dubrovnika, Trebinja i Novog 1504. – 1795.” U 388 dokumenata ne postoji nijedan pomen riječi Srbi ili Srbin, a mnogo puta su pomenuti Vlasi i Crnogorci.
- Godine 2012. Goran Komar je objavio knjigu "Danilovići - Zubački i Novski prvaci". U izvornim dokumentima koja je prikazao nema niti jedan pomen Srba.
- Godine 2012. Komar je objavio knjigu - "Bijeljanski ćirilični arhiv (1706 - 1855)" U knjizi je prikazao 68 dokumenata, nema nijedan pomen riječi Srbin ili Srbi.
- Godine 2013. Goran Komar je objavio knjigu "Ćirilična dokumenta peraškog arhiva (1633-1851)", a u knjizi je prikazao 176 dokumenata. Nema nijedan pomen riječi Srbin ili Srbi. Preko 1200 raznoraznih pisama, oporuka, ugovora... ni traga Srbima.
- Godine 2015. Komar je objavio knjigu "Stari ćirilični natpisi Istočne Hercegovine". Ispisao je sa crkava i nadgrobnih spomenika brojne epigrafe, na spomenicima do 19. vijeka nije našao niti jedan natpis na kojem bi kao oznaka etničke pripadnosti onoga o kome spomenik śedoči stojalo - Srbin.
No, u 19. vijeku, pošto je srpska narodnost izmišljena na ovim prostorima, počelo se na nadgrobnim spomenicima klesati riječ Srbin. Na strani 295. pomenute Komarove knige objavljeno je kako u selu Žrvanj (Ljubinje) postoji jedan krst na kojem je uklesano "Srbsko pravoslavni usopših spomen 1897".
U vezi Komarovih knjiga, moramo imati na umu, radi se o ćiriličnim dokumentima (natpisima), koja su, dakle, pisali naši ljudi, a ne stranci, pisma/epigrafi koja je Komar objavio odražavaju stanje svijesti predaka današnjih Hercegnovljana, Bokelja, Hercegovaca i Crnogoraca. To su prvoklasni istorijski izvori koji nam śedoče da je srpska narodnost u ovim krajevima izmišljena u 19. vijeku.
Sava Vladislavić je sebe imenovao ilirskim, a ne srpskim grofom: Hercegovac, grof Sava Vladislavić (1668 – 1738), bio je vrlo važan diplomata na dvoru ruskog cara Petra Velikog i carice Katarine I. Jovan Dučić napisao je prije II svjetskog rata dokumentarnu knjigu "Grof Sava Vladislavić”. Cijelu je knjigu prošarao, desetinama puta je naveo da je Sava Vladislavić Srbin, iako se iz brojnih dokumenata koje je prikazao ne može zaključiti da je grof Vladislavić sebe smatrao Srbinom.
Tako je Sava Vladislavić proglašen za Srbina, svuda se navodi kao Srbin (kod svih srpskih istoričara), međutim, to nije istina. Sava Vladislavić nije mogao biti Srbin, kad znamo da su narodnosni Srbi u Crnoj Gori, na crnogorskom primorju i u Hercegovni izmišljeni tek u 19. vijeku.
Pop Sava Nakićenović u knjizi „Boka” koju je objavila Srpska kraljevska akademija 1913. godine, a ponovo fototipski izdao podgorički CID 1999. godine, predstavio je što je pisalo na pločama koje je Sava Vladislavić poslao za dvije crkve: „Sa sjeverozapadne strane, u porti Sv. Spasa, jest i crkvica Sv. Georgija, koju Topljani ogradiše od ostatka jedne turske džamije, i to pri svršetku XVII v., a popravljena je pri početku XIX v. Mato, brat grafa Save Vladislavića, donio je iz Rusije dvije mramorne ploče, od kojih jedna je pod zvonikom velike crkve savinske, a druga u ovoj crkvi."
Natpis, između ostaloga, kazuje: "Parenti Suavissimae Religioni et Disciplina Graecae Ortodoxae.”
Prevedeno na crnogorski jezik – "Roditelji Sloveni, religija grčka pravoslavna”! Ništa od Srba. Tako se u narodnosnom smislu izjasnio Sava Vladislavić – u kamen urezao.
U knjizi „Izdavači, štampari, prepisivači” (Obod, Cetinje, 1996, str. 297), prikazan je zapis Save Vladislavića iz jedne stare knjige koju je on poklonio Pivskom manastiru. Evo zapisa:
„Ovu knjigu, sveto jevanđelje, nabavio je i priložio svetoj crkvi pivskog manastira tajni savetnik i kavaljer ordena svetog Aleksandra i drugih – ilirski grof Sava Vladislavić, radi večnog spomena svojih roditelja, svoga zdravlja i duševnog spasa.”
"Ilirski grof", naravno, mi Dinarci smo većinom mješavina onih etničkih grupa koje su Rimljani zvali - Iliri. Grof Vladislavić je znao što piše. Da je nekim slučajem, što je naravno bilo nemoguće, napisao da je "srpski grof", danas bi svi Srbi i Crnogorci za to znali, to bi se u srpskim medijima navodilo hiljadama puta. Ovako, potpisao se kao "ilirski grof", i za to zna samo jedan neveliki krug naučnika.
Jovan Dučić daje opis Save Vladislavića:
„U ruskim izvorima nalaze se i podaci o tom kakav je Sava Vladislavić spoljašnje izgledao za vreme ovog prvog njegovog boravka u Rusiji. . . Imao je velike tamne oči, nos povijen i snažan, usta lepo razrezana, a brkove male i negovane. Bio je osrednji rastom, muževan i gibak.” (Jovan Dučić, Grof Sava Vladislavić, Štampar Makarije i Oktoih, Beograd, 2007, str 115)
Ruski izvori koje nam je prenio Dučić dali su opis klasičnog Morlaka.
Ako obrazovani grof Sava Vladislavić koji je rođen u Hercegovini, nije bio Srbin, zašto bi Marko Vojnović, takođe rođen u Hercegovini, u istom vijeku u kojem je živio i Sava Vladislavić, zašto bi Vojnović bio Srbin?
Vaso Brajević iz Mojdeža, prozvan u Grčkoj - Crnogorac: Vasko Kostić, publicista iz Boke, piše u knjizi "Podvizi Bokelja van Boke” (Beograd, 1995): "To se može razumjeti kroz činjenice da su pravoslavni Bokelji (u ruskim ispravama nazivani ‘primorskim Slovenima’).” (www.rastko.rs)
Pa nešto kasnije Kostić u istoj knjizi citira rusku caricu Katarinu: "Carica Katarina II imala je dobar recept za aktiviranje ruske pomorske sile. Pozvala je pod svoju zastavu ‘primorske Slovene’...”
Vasko Kostić je privrženik SPC i svega što uz to ide, ogorčeni je protivnik crnogorske suverenosti. Ne postoji ni hiljaditi dio jednog procenta šanse, da je Kostić naišao na neki podatak kako su u 18. vijeku Rusi Bokelje zvali Srbima – da bi to Kostić izostavio. Ali, tako nešto, da Rusi u 18. vijeku Bokelje nazivaju Srbima, to nije bilo moguće. Ne zaboravimo, viđeli smo da se i Sava Vladislavić koji je bio na dvoru ruskog cara Petra Velikog izjašnjavao – ili kao Sloven ili kao Ilir.
U Grčkom ustanku protiv Otomanske imperije 1821. godine, uz ostale Bokelje svojim junaštvom se proslavio i Vaso Brajević, koji je rođen u Mojdežu kod Herceg Novog. Pomenuti srpski nacionalni radnik iz Boke Vasko Kostić, piše:
"Bokelji su odlazili na put u najblistavijim narodnim nošnjama. Grci ih ni po čemu nisu razlikovali od Crnogoraca. Onima koji su se u Grčkoj zadržali ili postali poznati, pred prezimenom su dodavali nadjevak ‘Mavro...’ (Crnogorac) sa heleniziranim ‘is’ ili ‘os’ završetkom. Tako su Bokelji Pero Mihović, Leso Kordić i Vaso Brajević postali: Petros Mavromihalis, Aleksandros Mavrokordatos i Vasos Mavrovuniotis. Od osam najpoznatijih vođa grčkog opšteg ustanka za oslobođenje, tri su bila Mavro...sa.”
Dakle, te 1821. svi Bokelji u Grčkoj smatrani su za Crnogorce. Najnormalnija stvar u istoriji je da stranci pripadnike jedne manje etničke zajednice imenuju po najvećoj njoj srodnoj etničkoj zajednici (ili imenuju po etničkoj grupi koja dominira skupinama oko nje), i to se kroz istoriju dešavalo mnogo puta.
Kostić dalje piše: "Nakon prvih bitaka u grčkom ratu za oslobođenje, proslavio se Vaso Brajević iz Mojdeža, odnosno Vasos Mavrovuniotis. Iako je bio pomorac, učestvovao i u pomorskim bitkama, proslavio se kao kopneni junak.” (Vasko Kostić, Podvizi Bokelja van Boke, www.rastko.rs).
Dakle, ovom Bokelju je nadimak bio Mavrovuniotis što znači – Crnogorac, on se Grcima sam tako predstavio ili su ga Grci tako zvali, svejedno, nije se bunio što nosi taj etnonim. Svako može u knjigama i arhivima pogledati kako su se Bokelji izjašnjavali krajem 19. vijeka, kad je uznapredovala srpska propaganda, ali 1821. godine kad je počeo grčki ustanak Sima Sarajlija i Vuk još nijesu pristigli u Boku i Crnu Goru, samim tim ni srpstvo još nije postojalo u Boki i Crnoj Gori. Zato se Vaso Brajević izjasnio kao Crnogorac, to je bila nacija kojoj je pripadao.
Srpsko "nacionalno" ime je etiketa preko crnogorskog narodnog bića, jednoj autohtonoj naciji, crnogorskoj, koja ima više svojih vlastitih obilježja nego bilo koja nacija na Balkanu (i šire) je samo nalijepljeno ime - Srbi.
U istom momentu kad je preko crnogorskog narodnog bića stavila etiketu - Srbi, velikosrpska propaganda je razglasila: "E, vaša istorija, jezik, tradicije, običaji, folklor, jezik, kultura, sve je to srpsko!" Propaganda, najjače oružje u istoriji, je uspjela stotine hiljada Crnogoraca da ubijedi da sve to crnogorsko, što inače nema veze sa pravim Srbima (npr vojvođanskim Srbima) - jeste srpsko!
Ako je ruski admiral Marko Vojnović bio Srbin, neka "Blic" pokaže dokumenta - istorijske izvore iz vremena njegovog života, koji će to potvrditi? O jednoj takvoj osoboi kao što je bio Vojnović, u ruskim arhivima je sigurno ostao ne mali broj dokumenata.
Bokelji su prije 200 godina sa svojom najboljom voljom pripadali crnogorskoj naciji, smatrali su se dijelom zajedničke nacije sa Crnogorcima, zato nevjerovatno djeluje priča da je admiral Vojnović bio Srbin.
