O Kamenarima, cijela stvar zaglavljuje u činjenici da su se, svojevremeno, ljudi koji su ovdje obrađivali kamen zvali – kamenari. Uistinu, ovo je najprije bilo mjesto gdje su se okupljali kamenoresci u potrazi za crvenim, Đuričkim kamenom. A taj kamen, izgleda da je baš bio naročit. Kamenoresci su ga zvali staklastim. Ali i otpornijim od bilo kojeg. Tek, baš taj kamen je sa ovog mjesta kasnije završio na spomeniku organizacije Ujedinjenih nacija u Njujorku, a i na crkvi Svetog Marka u Veneciji. Pa i na pločnicima Odese. A kamenoresci su, baš zbog tog posla i tog kamena, oduvijek morali da pređu put do Boke. I do ovog malog mjesta, po imenu kamenorezaca - Kamenari.
Kamenari, Jošice, Đurići...: Tek, tu negdje i čeka pravi početak ove priče, uz pogled preko vode Bokokotorskog zaliva. Baš u pravcu ''tamo'', ispod uzvišenja zvanog Kruševica.
Nekada, ovo mjesto na obali mora se djelilo na ono koje je pripadalo Hercegnovskoj opštini i koje se zvalo Jošice, te onoj koje je pripadalo Peraškoj opštini i nosilo ime Đurići.
O tome, čak, zna se i granica, taman po jednoj ''kredenci'', ivičnjaku prve ovdašnje kafane, gdje pod današnjim betonom protiče jedan potočić. Uostalom, i sami Kamenari se nalaze na sredini Boke.
Naravno, to se precizno zna, 12 kilometara od Herceg Novog i 12 kilometara od Kotora. Od Tivta, 6 kilometara.Dakle, centar. Ili epicentar.
Tačno na pragu jedne kafane.
A kada se priča o nekom mjestu započne u tamošnjoj kafani koja bilježi više od sto godina svog postojanja, sve izrečeno traži nešto pomnije pažnje.
Mada, izgled te kafane danas, skroz naskroz je usputan, ništa posebno, osim one pošteno skuvane i jake, turske kafe.
Ali, tih sto godina ima svoju priču.
E pa, tu kafanu je 1906. godine, otvorio Tomo Katurić, sin pomorskog kapetana Mata, nakon svog povratka iz Odese, gdje je trgovao žitom. Prvo ime kafane bilo je ''Marina''. I tako sve do 1918. godine i stvaranja države pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kada kafana mijenja ime u ''Šumadija''.
No, kako na ovom podneblju države i nijesu nekog dugog vijeka (pu, pu, pu, tamo se i u kam' kazalo – nap.a) i ime kafane je nedugo potom dobilo novi naziv, ''Kamenari'', koje nosi i dan danas.
Uzgred, ova kafana je bila mjesto na kom su se održavale i kuturne manifestacije, nakon kojih je novčani prihod išao Crvenom krstu Crne Gore. U to ime i za uspješan kulturni rad, Tomo M. Katurić je, 1942. godine, dobio orden Kraljevske krune V reda.Svejedno, iz tih prošlih vremena, bilježi se da su Kamenari imali 300 kuća, sedam dućana i četiri pekare.
A i da su, na onoj kamenarskoj teritoriji, prvo u Jošicama, živjeli Cicovići, Đuranovići, Balabušići, Katurići, Sekulovići i Miloševići, dok su na dijelu koji je pripadao Đurićima bile kuće Andrića, Vukasovića i Aranzula.
Uz ovo, samo da se zna da su kapetanske kuće bile one Katurića, Cicovića, Đuranovića, Balabušića...
Prvi trajekt, doktor Simo, crkva Svete Neđelje...: A i da su prvi trajekt, onaj iz 1901. godine, koji je zaplovio Bokom osnovali Miloševići i Sekulovići. Plus, činjenično, da su taj posao 1930. godine preuzeli Aranzuli i vodili skoro 50 godina, prije no što im je to država uzela pod svoje.
No, za sve dođoše, prođoše i neznavene važno je napomenuti da su Kamenari, bez obzira na malu brojnost kuća i familija, imali i svoje pozorište. Ukratko, trebalo im je to. I posjedovali su pozorište, ono pravo, sa ''daskama koje život znače'', sve dok ''komunisti'' nisu odlučili da te prostorije ne zaposjednu u ime ''kancelarija'' za neke, samo njima znane potrebe. Uostalom, pozorište se nalazilo u buržoaskoj kući Sima Sekulovića pa, tu je negdje saćekuje i objašnjenje o nestanku.....
Uz ovo, napomena, slično je bilo i sa prostorijama ovdašnjeg vaterpolo kluba ''Primorje'', koji se takmičio u Drugoj crnogorskoj ligi i koji je iz nekih volšebnih i ovovremensko opcijaških razloga, ostao bez svog prostora.
U svakom slučaju, Kamenari zaslužuju svoje mjesto u istoriji Crne Gore, Mediterana, Balkana...
Ovdje je rođen i čuveni doktor Simo Milošević, a u njihovoj kući je živjela i njegova žena Olga, doktorica, kasnije predsjednik Crvenog krsta Evrope i, zbog svog humanitarnog rada, dobitnik nagrade ''Anri Dinan''.
A važi i ono, da su se ovdašnji stanovnici oduvijek bavili pomorstvom i trgovinom.
Posebna priča je crkva. Zove se Svete Neđelje. Do nje, a sa jedne krivine na izlazu iz mjesta, vodi vijugav puteljak pokriven kamenim pločama po kojima se prepozanju tragovi mahovine, uz one rasute i od sunca izgorele iglice borova. Nekada, ova crkva, imala je dva oltara i u njoj su se Bogu molili i katolici i pravoslavni. Sagrađena je uz tursku dozvolu, tako što su katolici, zvani hercegovići, Turcima dali jedno muško, a pravoslavci poznati kao Balići, dali jedno žensko dijete.
Nezaobilazno, u priči o Kamenarima, spominje se i kuća Đučića, diplomatska i kapetanska, iz koje je porijeklom i majka čuvene dirigentice Darinke Matić Marović.
Baš kao i podatak da je na ovom mjestu živio i slikar Mato Đuranović.
Čovjek iz Kamenara, član Kraljevskog londonskog kluba: Za kraj, ostaje i spominjanje imena i djela jednog od zaista uglednih ljudi iz ovog mjesta koji je prilično promovisao ime države Crne Gore.
Njegovo ime je Tomo Đurov Katurić, čovjek koji je kao pomorski kapetan 20 godina plovio svim svjetskim morima, a svoje čuvenje zaslužio kao filatelista, kao član Kraljevskog londonskog kluba, čiji je patron kraljica Elizabeta. Tek, a to mora da se zna, Tomo je kao filatelista izuzetno cijenjen u svijetu i u svojoj kolekciji priznanja ima i desetak svjetskih, nekoliko evropskih i regionalnih medalja.
A i prvi je čovjek koji je u sadašnju nezavisnu Crnu Goru, 1. juna. 2006. godine, donio jednu zlatnu medalju, osvojenu na izložbi filatelista u Vašingtonu, na smotri na kojoj su učestvovali predstavnici 72 zemlje.
Ili, kako je o tome sam svojevremeno rekao...
''Tu novac ne pomaže. Nema preko veze. No, koliko u svijetu vrijediš, toliko i dobiješ.''
Nedavno, na evropskoj filatelističloj izložbi “Finlandia 2017”, u gradu Tampereu, održanoj od 24. do 28. maja, povodom 100 godina od osnivanja finske pošte, crnogorski filatelisti, porodica Katurić, osvojili su 3 medalje. Đorđe je osvojio zlato, Tomo pozlatu, a Jelisaveta Katurić srebro.
Samim tim, i Kamenari su osvojili nešto.
Jer, sve navedene činjenice govore u prilog tome da to nije samo malo mjesto na obali do kojeg pristižu i odvode trajekti…
Željko VUKMIROVIĆ
