Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
U Istorijskom leksikonu (autori Šerbo Rastoder, Živko Andrijašević i drugi, Podgorica, Daily Press - Vijesti, 2006) se za Punišu Račića kaže: "Račić Puniša (Slatina, 12.7.1886 - Beogra, 1944) - agent srpske vlade, političar, atentator. Osnovnu školu završio u zavičaju, a gimnaziju učio u Beogradu. Po dolasku u Beograd uključio se u političke krugove oko Radikalne stranke. U bombaškoj aferi 1909. bio osuđen na smrt, a u Kolašinskoj na dvije godine robije. Prije Balkanskih ratova ratova radio u povjerljivim misijama, kao agent srpske vlade na prostorima pod osmanskom vlašću, gdje je uspostavio odnose sa nekim albanskim prvacima. U Prvom svjetskom ratu bio u četničkom odredu Voja Tankosića. Bio je lažni svjedok na Solunskom procesu. Na Solunskom frontu bio u Dobrovoljačkom odredu Tankosića, kada je bio ranjen. . . Poslije dolaska Milana Stojadinovića za šefa radikala u Crnoj Gori, izabran je za poslanika na njegovoj listi na izborima 1927. godine. Juna 1928. je u Narodnoj skupštini pucao u hrvatske prvake i poslanike i ubio P. Radića, Đ. Basaričeka, ranio S. Radića (koji je od zadobijenih povreda izdahnuo 8. avgusta), I. Pernara i I. Granđu. Atentat u Skupštini je bio zločin bez presedana u istoriji parlamentarizma i dodatno je zaoštrio srpsko-hrvatske odnose. Puniša Račić je u sudskom postupku, okončanom u junu 1929. osuđen na 20 godina robije. Na robiji je bio do marta 1941. kada je amnestiran od jugoslovenske vlade. Postoji više verzija njegovog ubistva. Prema jednom od njih, partizani su ga uhapsili poslije oslobođenja Beograda i likvidirali, zajedno sa sinom Slobodanom, u oktobru 1944." (str 1069).
Račić je bio i pripadnik zloglasne terorističke Apisove organizacije "Crna ruka", a kasnije i četničkog pokreta "Ujedinjenje ili smrt".
Ko je bio Stjepan Radić: Stjepan Radić (1871—1928), bio je hrvatski prevodilac, književnik i političar. Bio je veliki hrvatski patriota, svoj život je posvetio napretku hrvatskog naroda, bez želje da svojim djelovanjem naškodi drugim narodima. U mladosti se borio protiv mađarske kulturne i političke dominacije nad Hrvatima. Zajedno sa bratom Antunom 1904. je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku koja je kasnije djelimično mijenjala ime, danas je poznata kao Hrvatska seljačka stranka, Stjepan Radić je do smrti bio njen vođa. Radićeva stranka je u Kraljevini SHS imala ogromnu, natpolovičnu podršku hrvatskog naroda, Stjepan Radić je bio neprikosnoveni politički vođa Hrvata, imao je sjajnu harizmu. Radić je bio u odličnim odnosima sa Karađorđevićima, a njegov pogreb je bio najveći koji je Zagreb ikada vidio: U Beogradu je 1998. i 1999. izlazio naučni časopis "Istorijske sveske". U redakcijskom odboru bili su: akademik Vasilije Krestić, akademik Milorad Ekmečić, vladika Sava (Vuković), vladika Lavrentije (Trifunović), prof. dr Dragan Nedeljković, prof. dr Miloš Blagojević, prof. dr Kosta Čavoški, prof. dr Svetozar Stijović, prof. dr Branko Vasiljević, dr Slavenko Terzić, mr Miodrag Tmušić, dr Marko Popović i drugi. Časopis je u avgustu 1998, u broju 8, objavio tekst "Uvrede hrvatske, meci srpski". U tekstu se citiraju riječi Stjepana Sarkotića o Radiću, evo što se kaže:
"Taj isti Sarkotić, koga su Srbi upamtili samo po zlu, ništa nije praštao Radiću, koji je u pijanoj novembarskoj noći 1918. jedini bio protiv Beograda i potom načinio salto mortale:'Ja ne mogu držati za normalnog čoveka onog, koji se pretvorio od glorifikatora Marije Terezije, Franca Jozefa, jednom reči od obožavaoca Habsburga u habsburgoždera... i poklonika dinastije Karađorđević'."
Tekst pokazuje kako je Radić i pjesme ispjevavao u čast kralju Aleksandru, njegova bliskost sa kraljem Aleksandrom nije se sviđela mnogim političarima u kraljevini SHS:
"Stipica, kako su ga zvali njegovi gorljivi sledbenici, umeo je Aleksandru da se podvuče pod kožu:Hrvatski sokol sad k Tebi leti.
Zvijezdo Karađorđeva doma
Iznad oblaka, munja i zvona
Pozdrav će Tebi donijeti...
No, na tog Judu u politici - paljbu su osuli i republikanci i hrvatska krajnja desnica (Radićevih sedam smrtnih grehova). Svi su prozreli Radićevu igru: vatreni republikanac završio je kao lojalni monarhist, kao Aleksandrov ministar. Ali, on je hteo više, i kako je govorio Ljuba Vetar (akademik Ljubomir Stojanović): Niko se "od srpske strane još ne nađe da mu dovikne: Stoj! Ni koraka dalje!" A kad je učinjeno, to je učinjeno na zločinački način - komitskim stilom Račićevim."
U tekstu je istaknuto Radićevo geslo: "Sa Beogradom uvek, pod Beogradom nikad"
Jasno je da Stjepan Radić nije bio ekstremista.
Pa se u tekstu citira Arsenije M. Janković:
"Arsenije M. Janković, koji je svoja sećanja naslovio 'Zapisi o događajima i ljudima od 1915. do 1975', smatra da je atentat na Stjepana Radića bio 'fatalna greška, koja je teško uzdrmala temelje mlade države'. Žica nepomirljivosti između Beograda i Zagreba bila je 1928. zategnuta - do usijanja. U 'jednoj hodničkoj audijenciji', odmah posle atentata na Radića, kralj je odsečno rekao Pribićeviću da je 'pre za podelu nego za federaciju', jer se sa 'Hrvatima zaistane može nastaviti'."
U istom tekstu se špekuliše o tome - što su u bolnici razgovarali kralj Aleksandar i Radić:
"Ostaće misterija o čemu je kralj razgovarao u bolnici s Radićem, da li ga poljubio u čelo, kakva je u svemu tome uloga Mite Dimitrijevića - Olivere, da li je ekstatični vođ Hrvata uzviknuo "Živeo kralj" i da li su pružili ruke za mirni sporazumni razlaz "kao Švedska i Norveška". Novinar Dragan Bublić tvrdi da je Aleksandar "pomišljao i na buduće granice i da bi se crta mogla povući od Požege prema Senju". Posle 18 dana provedenih u sanatorijumu Kostić, Radić stiže vozom u Zagreb. Dočekan je u delirijumu hrvatstva. Zagreb poručuje - "više nikad u Beograd". Radić je preminuo 8. avgusta. Bolovao je od šećerne bolesti. Ispraćen je do mirogojskih Arkada u najvećem pogrebu koji je Zagreb ikad video."
Račić je i ranije prijetio da će ubiti Radića: Beogradska Politika u broju od 21. juna 1928. iscrpno je izvijestila o Račićevom zločinu i o ostalim detaljima vezanim za taj događaj. Račić je u Skupštini SHS stalno imao verbalna prepucavanja sa Hrvatima, ispunjena mržnjom, sa obije strane. Isti broj Politike (21. jun 1928), je konstatovao da je Stjepanu Radiću i na prethodnoj śednici prijećeno smrću, ovako je Politika pisala:
"Cela sedmica protekla je u velikoj buri. Seljačko-demokratska koalicija ogorčeno je protestovala što su radikalni poslanici g. Toma Popović, Puniša Račić i Joca Selić na prošloj sednici pretili, da će ubiti g. Stjepana Radića."
Dakle, Račić je već bio odlučio da izvrši atentat na Radića, samo je čekao neki povod da na njega puca.
Dvadesetog juna 1928. dok je Račić za govornicom držao govor, član Radićeve stranke dr Ivan Pernar, mu je iz skupštinske klupe dobacio "opljačkao si begove!" Kako je reporter Politike izvijestio, Račić je preblijedio i tražio je od Pernara da se izvini, da povuče riječ, ovaj je ćutao. Račić je, zaklonjen govornicom, neprimjetno izvukao pištolj i još par puta zahtijevao od Pernara da se izvini. Pernar nije uslišio Račićev zahtjev, te je Račić digao pištolj i pucao dva puta u Pernara koji je odmah pao pod klupu. Kako je Politika izvijestila, dr Basariček je potrčao prema Račiću, ovaj je pucao na njega, Basariček se srušio. Zatim je pucao na Stjepana Radića i pogodio ga u trbuh. Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, je potrčao prema svom stricu Stjepanu, ali ga je Račić pogodio metkom ispod srca. Račić je tada ranio još i jednog poslanika HSS-a.
Račić je rasplamsao vatru mržnje: Između Srba i Hrvata bilo je od 19. vijeka mnogo dobre volje sa obije strane - da se napravi zajednička država, ali, bilo je i gloženja između nekih srpskih i hrvatskih intelektualaca. Prepucavanja između dijela srpskih i hrvatskih intelektualaca trajala su od sredine 19. vijeka, s vremena na vrijeme bilo je i većih incidenata, bilo je tinjajuće netrpeljivosti.Vatra može dugo da tinja, a onda ima dva moguća ishoda. Ili da se ugasi, ili da se rasplamsa u veliki požar. Puniša Račić je rasplamsao tinjajuću mržnju između Hrvata i Srba u strašan požar.
Stjepan Radić je imao ogromnu podršku hrvatskog naroda, a njegovo ubistvo je u kolektivnu svijest Hrvata urezalo veliki ožiljak.
U podnaslovu pomenutog teksta "Uvrede hrvatske, meci srpski" (Istorijske sveske, broj 8, Beograd, avgust 1998), konstatuje se: "Pucnji Puniše Račića 20. juna 1928. označili su kraj jugoslovenske ideje."
Ubistvo Stjepana Radića jedan je od prelomnih momenata u istoriji Jugoslavije. Puniša Račić je pucajući u Radića pucao u jugoslovensku ideju.
Možemo li da zamislimo kako bi Srbi reagovali da je Vučić, koji ima natpolovičnu većinu glasova kod Srba, ubijen kad je pośetio Srebrenicu u julu 2015. godine?
Knjaz Danilo je utemeljitelj savremene crnogorske države jer je našu državu iz teokratske preobrazio u svjetovnu državu. Pod njegovim vođstvom Crna Gora je dobila Zakonik, izvojevala sjajnu pobjedu na Grahovcu i teritorijalno se proširila. Knjaza Danila je ubio Todor Kadić iz ličnih razloga, mada je vjerovatno bio potpomognut od nekih stranih država. Hoće li i Todor Kadić dobiti spomenik? Hoće li i to ova država dozvoliti, da se podigne spomenik ubici utemeljitelja moderne crnogorske države?
Hoće li i Zvezdan Jovanović koji je ubio srpskog premijera Zorana Đinđića dobiti spomenik?
Hoće li braća Kosta i Pavle Radovanović koji su ubili kneza Mihaila Obrenovića, dobiti spomenik?
Prvog marta 1992. godine ispred pravoslavne crkve na Baščaršiji ubijen je srpski svat Nikola Gardović samo zato što je nosio trobojku sa 4 ocila, ubio ga je sarajevski kriminalac Ramiz Delalić Ćelo. Alija Izetbegović je povodom toga rekao da je pucanj u Nikolu Gardovića "pucanj u Bosnu i Hercegovinu".
Puniša je pucao u Jugoslaviju, Ćelo u BiH, hoće li i Ćelo dobiti spomenik?
