Uzgred, moći ćete da se priklonite onom, sada već čuvenom i neiscrpnom revizionističkom moleraju, inače jednom naročitom krečenju „istorijskim nepravdama“, te prigodnim „otkrićima“, „istinama“ i „tajnama“. Svakako, svađe, prepirke i isporuke mržnje vam neće nedostajati. Ipak, stvar je u tome što ćete, u svom suprotstavljanju i omalovažavanju jedne revolucije, i dalje pričati o Titu. I on će ponovo biti sa nama, nikad življi i žilaviji.
I tako sve do podsjećanja na riječi one pop pjesmice „Sve je isto, samo njega nema“. Taman da se pošten čovjek antifašističkih uvjerenja zapita – a koga to, navodno, nema?
Obična lokalna fašistička stvar: Posljednjih par mjeseci, a kao nikada do sada, svi događaji u bivšim republikama SFR Jugoslavije bili su, bar u jednom svom času, u sjenci preimenovanja zagrebačkog Titovog trga u Trg Republike Hrvatske.
Čak je sa tom odlukom i njenim intenzitetom, čini se, slabo što moglo da se mjeri. Uzaludna su bila i ignorisanja pobune, a i jalovi pokušaji saopštenja kako se sve to odnosi samo na jednu gradsku odluku, da nema tu ništa čudno, obična lokalna stvar koja se tiče samo mirnog funkcionisanja jednog grada. Dobro, obična lokalna fašistička stvar, da budemo precizniji.
Tek, Tito je zaista protjeran sa zagrebačkog trga. A onda, kao stari maher, kao da još jednom dokazuje svoju superiornost, tim povodom je zauzeo mjesto na stranicama svake iole važnije novine u zemljama bivše Jugoslavije. I dobio svoje vrijeme u televizijskim programima, na portalima i društvenim mrežama. Uzgred, pominjan je u svim važnijim svjetskim medijima, baš kao i Hrvatska koja već dugo ne može da sakrije svoju ultradesničarsku stvarnost.
U svakom slučaju, Tito je ponovo, onako fizički mrtav već 37 godina, postao važniji nego bilo koji živi političar u bilo kojoj zemlji bivše Jugoslavije.
A ona nacionalistička euforija u Hrvatskoj koja je za simbol svoje državnosti izabrala ustaški poklič „Za dom spremni“, zaugrabila je definiciju koljačkog sljedbeništva sa kojom će se, kako sada stvari izgledaju, teško rastajati.
Neistorijskih 46 godina: Realno, ono pitanje „kakve to veze ima sa nama“ lagano sreće tačan odgovor – pa, nije ni nama krivi dio u toj priči o odricanju od Tita. Tačnije, glavni grad Crne Gore je od 1946. do 1992. godine nosio ime Titograd. A onda, ispalo je kako je to već pomenuta tzv. „istorijska nepravda“, te je gradu vraćeno staro ime - Podgorica.
Na to, rekao bi čovjek, sve je ok. Ispoštovana je istorija, nema tu što da se priča.
Samo što onda ispada kako onih 46 godina sa Titovim imenom uopšte i nisu bile neka istorija. A i da se mi sada malo ustručavamo te naklonosti prema čovjeku kojeg smo smatrali za revolucionara, kojeg smo slijedili, sa kojim smo učestvovali u Drugom svjetskom ratu i pobijedili fašizam, povratili državnost u okviru jugoslovenske zajednice država, te - iz poštovanja - imenovali grad njegovim nadimkom.
U stvari, u to vrijeme odricanja od Tita, istini za pravo, samo smo besprizorno slugovali srpskoj politici, pa kad su oni tamo promjenili ime ulice koja je vodila od beogradskih Terazija do Slavije i zvala se Maršala Tita, mi smo samo „bili jači“ i promjenili - ime grada! Iste godine, dakako. Doduše, do dana današnjeg, par gradskih ulica u Podgorici je zadržalo Titovo ime. Nije da nije. Pa, neka su i malo „skrajnute“ od centra. Naravno, opet po uzoru na Beograd, koji je svoje ulice imenovane po Titu zadržao samo u mjestima koja su nekada bili tek sela na nekih 20 ili 30 kilometara od grada. Liše jedne u Opštini Palilula, ali u djelu zvanom Višnjica, koji je u vrijeme Titove smrti zaista raspolagalo samo nekim udžericama nedaleko od Dunava. I bilo teška periferija.
Crnogorskih zanimljivosti nikad dosta: Svejedno, odricanje od Tita, osim Podgorice, nije zaobišlo ni još ponekog.
Recimo, a primjera radi, najjužniju crnogorsku opštinu, Ulcinj. Ovaj grad je bio prepoznatljiv po Bulevaru Josipa Broza Tita. Danas je ta ulica preimenovana u Bulevar Đerđa Kastriota Skenderbega, dakle, albanskog nacionalnog heroja. Uostalom, u Ulcinju većinu stanovništva čine pripadnici albanske nacionalnosti, prema tome, tu nema ništa sporno. Ili, u prevodu, sva prava.
Ipak, da ne bude da nema baš ništa, ostala je jedna osnovna škola sa njegovim imenom, na ulazu u grad.
Ali, zato se izbrisao onaj njegov lik na brdu Možur, jednoj nepristupačnoj uzvišici iznad Ulcinja, gdje su davne 1982. godine, brigadiri oslikali Titov portret kamenom i niskogoricom, u dimenzijama 124 x 44 metra, na 5.500 kvadrata. Ovaj radni učinak, osim podsmjeha iz ’90-tih godina prošlog vijeka, zavrijedio je i nestajanje u požaru, nekih 20 godina kasnije. Nisko rastinje je izgorjelo, a bojeni kamen uništila je čađ. I toliko o Titu u Ulcinju.
Nego, nije to jedina crnogorska zanimljivost.
Jer, ima kod nas i Herceg Novi. Samo malo drugačije. Tamo, bez obzira što većinu stanovništva čine pripadnici srpske nacionalnosti, posebno onih koji su se doselili nakon građanskog rata u Jugoslaviji sa teritorija Bosne i Hercegovine i Hrvatske, te zasigurno bili zagovornici istorijskog značaja srpskog nacionalnog bića, nisu uspjeli da preimenuju gradski trg koji se i danas zove, gle čuda, Trg Maršala Tita.
Tek, biće da stari Novljani vole svoj dio istorije sa Titom. I da će ispisivanje novije istorije, kao već pomenuta „obična lokalna fašistička stvar“ sa sve odricanjem tekovina jedne revolucije, morati malo da sačeka.
A Tito će, naravno, svako malo obilaziti ova nacionalna dvorišta stvorena nakon raspada jedne, makar naizgled, sasvim pristojne zemlje. Uzgred, aktivno će učestvovati i u svim revizionističkim maštarijama i prljavim strastima, biti blaćen, osporovan, uklanjan, razapinjan. Valjda zato što ćemo, trudeći se da stignemo do evropskih integracija, biti silno iznervirani stalnim podsjećanjem na ono nadnacionalno u kojem smo živjeli od 1946. do 1992. godine, kao dio istorije sa Titom koje se sada, sa dolaskom novih mislilaca, i ne smatra nekom istorijom. U svakom slučaju, Tito će biti sa nama. Posebno sa onima kojima je dosadilo sve to nacionalno bukanje i veljanje.
A sa Titom, biće tu i ona njegova prosta uzrečica, takođe podsjećanja radi - čisto da ne zaboravimo šta smo sve uradili.
„Majku vam božiju.“
Željko VUKMIROVIĆ
