Na teritoriji bivše Jugoslavije, koja je kao danas Evropa bila višenacionalna sredina, a bar prema podacima sakupljenim u knjigama “Smrt je njihov zanat” (autora Božidara Spasića, izdanje Politika, 1993) i “Teroristi iz šeste kolone” (autora Dragana Ganovića, izdanje Borba 1979) od kraja Drugog svjetskog rata pa do sredine ’80-ih godina prošlog vijeka nakon terorističkih akcija stradalo je ukupno 20 građana tadašnje Jugoslavije. Za sve terorističke akcije odgovorne su bile grupe vođene nacionalističkim uvjerenima. Plus, nešto para sa strane. Prema tome, od tada pa do danas, malo se toga promijenilo…
Prema raspoloživim podacima, na teritoriji bivše Jugoslavije u poslijeratnoj istoriji (Drugi svjetski rat) izvedeno je ukupno 22 upada terorističkih organizacija. Pri tome, izvedeno je 87 eksplozija i podmetnuto 13 požara, u zemlji i inostranstvu (uglavnom su meta bili jugoslovenski klubovi). Pored toga, evidentirana su 62 oružana i fizička napada na jugoslovenske institucije i građane. Jugoslovenski emigranti su organizovali i četiri otmice aviona stranih kompanija.
Prepoznatljive stvari: Bivši obavještajac Službe državne bezbjednosti Jugoslavije Božidar Spasić, svojevremeno je u jednom intervjuu iznio neke zanimljivosti koje, a sa sasvim izvjesne vremenske distance, zvuče prilično prepoznatljivo.
“Zajedničke borbe protiv terorizma nema. Jer, svaka zemlja nastoji da teroristu koga otkrije skloni u neku drugu zemlju.”
Poznato, zar ne?
Uz to, ovaj bivši jugoslovenski obavještajac uspio je i da objasni ponešto o mentalitetu terorista.
“Za teroriste je najvažnije da prikupe novac, koji ne koriste za terorističke akcije, već za sebe.”
Tek bi to moglo da zvuči veoma poznato. No, ima još ponešto.
O srpskoj, zapravo četničkoj emigraciji koja je kao organizacija djelovala u ono vrijeme, nije imao baš naročitih riječi hvale.
“To je bila smijurija. To je bila jedna neozbiljna skupina koja se uglavnom svađala oko para.”
Prema tome, a imajući u vidu posljednje događaje u regionu bivše Jugoslavije koji se vezuju za termin terorizam, biće da se zaista malo toga na ovom terenu promijenilo za sve protekle godine.
Prvo, novac: Jedna od mogućih putanja novca koje se odnose na terorizam u Crnoj Gori ponajprije odvodi do ruskog tajkuna Konstantina Malofejeva, koji je uzgred i vlasnik ruske Carigrad TV. I to ne samo zato što ga je Milorad Dodik odlikovao, a Amfilohije mu nakon jedne donacije spasavao dušu, već kao čovjek koji je u medijima (što britanskim, što ruskim) označavan, uz ruski Institut za strateške studije iz Moskve, kao glavni finansijer i planer destabilizacije Crne Gore.
Posebnu zanimljivost čini organizacija skupa, u režiji Malofejeva, koji je bio posvećen “tradicionalnim porodičnim vrijednostima”. Kao gost iz Crne Gore, na skup je bio pozvan Strahinja Bulajić, iz Nove srpske demokratije i jedan od istaknutih članova Demokratskog fronta. Uvodničar i moderator, te domaćin ovog skupa je bio, bez greške, upravo Malofejev. Doduše, nespretni Bulajić je, nešto kasnije, tvrdio da se “sjeća skupa”, ali i da Malofejeva “u životu nije vidio”. Ovo njegovo “sjećanje”, možda bi baš zbog prenatrpanog rasporeda u činjenju svega u prilog destabilizaciji Crne Gore, čak i moglo biti uvaženo. Ipak, problem nastaje kada se uzme u obzir priroda vidljivog, čista optika. I na ovom mjestu Bulajić glatko otpada, kao totalno smušeni izvršilac radova na putu.
Ili su tada pare već “legle”, pa “sjećanje” baš i nije bilo primarna kategorija…
Konzervativna revolucija: Dalje, slijede angažmani ruskih političkih asova, defiitivno desničarskih uvjerenja. Dakle, pričamo o Železnjaku, Rešetnjikovu, Glazjevu, Čepurinu...Uf, umalo da zaboravim i general - pukovnika Leonida Ivašova, inače tipa koji je svojevremeno servirao priču da je Četvrti rajh stvoren na Antarktiku, ispod leda. A i onu priču da je Milo Đukanović klečao pred Medlin Olbrajt. Iako je u diplomatskim krugovima dobro poznato da je na Đukanovićevo odbijanje da Crna Gora ostane u zajednici sa Srbijom, prilikom njihovog susreta 2000. godine, Medlinka bila tako šokirana da je sastanak napustila uvrijeđena i, kasnije, nikada se više nije srela sa tim crnogorskim, kako se već zove, Đukanovićem.
Plus, Usovski (Aleksandar). Taj tip je već naročit. A naročita je i njegova e-mail prepiska sa Jelenom Šarojkinom, direktoricom Carigrad TV. Naročito u njegovim dijelovima pisma “neuspjela frka u Crnoj Gori” ili “krah K.V.” (Konstantin Valjerevič – Malofejev) u crnogorskoj avanturi”. Te napomeni o mogućnosti obavljanja novog posla u Poljskoj, “za pomenutu svotu novca”. Tek, Usovski ispade nešto poput tezgare. Terorizam tu, terorizam tamo.
No, zanimljivosti se ređaju.
Naročito o tome kako u vrijeme suđenja za pokušaj terorizma u Crnoj Gori, niko ne spominje izvjesne Šišmakova i Popova. Spominjanje imena ove dvojice, zakucanih kao pripadnika ruske službe GRU, posebno je zanimljivo. Jer, do sada saopštena svjedočanstva se odnose samo na njihove kontakte sa Aleksandrom Sašom Sinđelićem. Doduše, iz jednog i jedinog i najobičnijeg razloga. Samo je Sinđa govorio ruski. Iako, prema nekim uvjerenjima, bilo bi razgovorljivih. Samo, eto, ne ide.
Uostalom, i redovni gost Malofejeve Carigrad TV bio je Milan Knežević. Iz istog razloga. Govorio je ruski. Pa, neka je i Andrija Mandić još u februaru 2016. godine prognozirao sukobe u Crnoj Gori, sve mu džaba bilo. Sa ruskim, Rajo nema pojma. Baš zato je Milanče bio redovni gost Carigrad TV, te tamo promovisao crnogorsku “konzervativnu revoluciju”, bio baš faca, direktno uključenje. Što bi prost narod rekao, tako se i probio (?!).
No, da ne bude zabune, Carigrad TV je u Rusiji nešto poput lokalne, “nikad čuo” televizijske stanice. Ali i one koja može da privede Rešetnjikova, kad hoće.
Pokrovitelji igara: U svakom slučaju, nakon bezrezervnog učešća zastupnika srpskih hegemonističkih ideja u Crnoj Gori, rusko uplitanje i podrška se čak i ne dovodi u pitanje. Posebno nakon, onomad izvedene, iznenadne posjete šefa Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije Nikolaja Patruševa Srbiji, nedugo poslije privođenja ruskih državljana Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova. A i njihovog volšebnog nestanka sa teritorije Srbije, upravo nakon te posjete.
Taman do onog zaključka bivšeg jugoslovenskog obaveštajca Bože Spasića, o borbi protiv terorizma, sa početka priče.
Tek, biće da je baš taj hegemonizam, kao politički, kulturni, ekonomski i vjerski uticaj, a u smislu nadmoći jednog društva ili nacije nad drugom kako to već nalaže definicija tog pojma, postao prilično jednostavno objašnjenje strategije koja se primjenjuje nad Crnom Gorom.
I da to, uopšte, nije neko iznenađenje.
Samo je žalosno.
Željko VUKMIROVIĆ
