Uistinu, od prošlogodišnjeg uređivanja nemira u Crnoj Gori ostalo je samo nešto nereda na ulicama glavnog grada, a nakon “ulične demokratije” sa šatorima i prasićima, ispijanjem piva i nešto kalkulacija oko sitnih honorara.
O frustracijama i poređanim kockicama: Svakako, to je uglavnom bila domaća režija, uz svesrdnu podršku srpskih “snaga” ili samo onih koji su pod tim imenom pronalazili svoj identitet. Ili samo priliku. Ništa strašno, reklo bi se. A ni ništa novo, već viđeni balkanski scenario. A i frustracije.
Ipak, prošlogodišnja pojava oficira ruske obavještajne službe GRU, potpuno je izmjenila mapu dešavanja u Crnoj Gori. Naravno, ruski demanti se brzo pretvorio u gotov fijasko, a otkrivanje fotografija i biografija dvojice obavještajaca skoro da je zabavljalo strane medije, poput britanskih “Skaj njuza” ili “Telegrafa”. Posebno zabavno bilo je i otkrivanje mjesta boravka ruskih agenata u Beogradu. Tek, hotel u Skadarliji “Le Petit Piaf” odjednom je stigao do svog čuvenja. Doduše, ne baš kao beogradski “Mažestik”, za koji se vezuje ime Andrije Jovićevića, kao direktora, a iz kojeg je takođe djelovao jedan od već spomenutih ruskih obavještajaca.
Svejedno, ime po ime, kockice jednog angažmana su se brzo poređale. Od medijske zabave nije ostalo ništa, a tačku na taj obećavajući cirkus stavio je šef Savjeta za nacionalnu bezbjednost Rusije Nikolaj Patrušev. Jedna posjeta Srbiji i kraj priče. Sasvim dovoljno da se ruskim obavještajcima od tada izgubi svaki trag. Ali i da onaj demanti o ruskoj umješanosti pređe u domen literature za malu djecu, oblast – zimske priče.
U svakom slučaju, iako je odlazak nekih Rusa bio neminovan, dolazak drugih Rusa je, gle čuda – bio neminovan.
Novi aranžmani, plus stara Maša: Tek, osnivanje Rusko – srpskog humanitarnog centra u Srbiji, u Nišu, umjesto u priči o centru za pomoć u slučaju “elementarnih nepogoda, tehnoloških havarija i drugih vanrednih situacija”, zaglavilo je u sumnji o formiranju špijunske baze. A sa pominjanjem obezbjeđivanja diplomatskog imuniteta za zaposlene Ruse u tom centru, cijela priča je otišla do mogućnosti da Srbija ostane bez kontrole nad jednim dijelom svoje teritorije. Ali i da skoro zaboravljena priča o ruskim obavještajcima i njihovoj umješanosti u pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, ponovo zaživi.
Jer, samo spominjanje špijuna, te rusko – srpskog aranžmana, uz opominjujuće riječi američkog senatora Rona Džonsona, upućuju na činjenicu da prošlog oktobra na ulicama glavnog grada Crne Gore “čin rata protiv Crne Gore” nije bila samo pažljivo izabrana diplomatska formulacija.
Za onu drugu, a svakako nepažljivu aktivnost u sferi diplomatije, pobrinula se doajen ispada, portparol Ministarstva vanjskih poslova Rusije, neprikosnovena – Maša Zaharova!
Zapravo, prepoznata je njena poruka senatoru Džonsonu koji je izjavio da Rusi u Nišu ne bi smjeli imati diplomatski status. Kao samo još jedna podudarnost u razdoblju od oktobra do oktobra.
Tek, Maša je nakon te izjave krenula hrabro i sa filozofskim osvrtom i riječima “vrijedi pogledati mapu svijeta i vidjeti gdje se nalaze SAD a gdje je Srbija”, pa ma što god to značilo, malo je popustila sa epilogom:
“Zašto SAD imaju pravo da diktiraju Srbima šta oni treba da rade i kako da izgrade svoju unutrašnju i spoljnu politiku”, rekla je Maša. I ostala živa. Naravno, o tome da li je mislila da to pravo imaju isključivo Rusi, nije bilo ni pomena. Mada, nakon te izjave, našlo se već malo mjesta za nešto podsmjeha.
Od oktobra do oktobra: Ipak, od nekog kontinuiranog smijeha nema ništa. Jer, pomenuto uređivanje nemira, izgleda da se vrti od oktobra do oktobra.
I tako, uz ponovni domaći opozicioni galamdžijski poredak, te očigledno unapređenje rusko – srpskih aranžmana, na scenu se vratio i onaj beogradski hotel, sa Jovićevićem kao eventualnim predsjedničkim kandidatom. .
Uz njega, na sceni su i domaći protagonisti koji još ni sudiji a ni narodu nisu objasnili odakle im pare za prošlogodišnju kampanju. O tome, da li će to objašnjavati i sponzorima, takođe nije poznato.
Za kraj, novi oktobar dočekan je i sa propratnim angažmanom Srpske pravoslavne crkve, te njihovim novim tjeranjem pripadnika Crnogorske pravoslavne crkve, pod budnim okom nekih “momaka s toljagama”, u blizini crkve na Ćipuru. Uz asistenciju policije, na tom istom Cetinju, kao prije skoro 20 godina.
I tako nam je stigao još jedan oktobar…
Željko VUKMIROVIĆ
