MCP SPC sve neimarske poduhvate devedesetih u Crnoj Gori preduzimala je bez dozvole, i mimo Zakona o zaštiti spomenika kulture. Tadašnja "brojna protivpravna djelovanja SPC-a" na više od 50 objekata manifestovala su se kroz arhitektonsko preoblikovanje, podizanje objekata na temeljima ranohrišćanskih crkava, oslikavanje novih živopisa koji nijesu stilski utemeljeni, preseljenju relikvija...
SPC ni za jedan svoj potez tada nije tražila dozvolu od Republičkog zavoda za zaštitu spomenika. Zavod i Ministarstvo kulture, međutim, sa svoje strane, rijetko su podizali krivične prijave, iako je SPC kršila zakon.
Pokušaj popisivanja devastacija: Prvi ozbiljniji pokušaj da se “popišu” ove devastacije bio je dokument nazvan "Informacija o stanju nepokretnih spomenika kulture u Crnoj Gori" iz 2000. godine. U ovom dokumentu, između ostalog, popisani su sakralni objekti koje je devastirala SPC: Cetinjski manastir, Donji manastir Ostrog, Manastir Stanjevići, manastir Ćelija Piperska... Spisak je bio dugačak.
Međutim i poslije toga, MCP SPC neimari nijesu mirovali. Radovi su vršeni u Vlaškoj crkvi, na manastirima u Skadarskom jezeru - Starčevo, Kom, Beška...
Tada su brojni crnogorski intelektualci upozoravali da je to proces koji treba identifikovati i zaustaviti. Čak su iznosili i stav da tim prepravkama MCP SPC čini sve radi sveopšteg posrbljivanja, pa čak i crnogorske vjerske objekte želi da obuče u svetosavsko ruho. Unutrašnjost i djelove konstrukcije ovdašnjih crkava "prerađuje" tako da dobiju sva obilježja tipične svetosavske crkve. Uklanjaju obilježja koja potvrđuju da te crkve nijesu srpske, odnosno dograđuju ili docrtavaju freske i druge detalje koji "svjedoče" o "svevremenom" srpstvu na ovim prostorima.
Jedan od sakralnih objekata na Cetinju koji je prošao kroz pravu graditeljsku i pravno zaštitnu buru je Crkva Roždestva presvete Bogorodice, poznatija kao Vlaška crkva.
Vlaška crkva: Vlaška crkva je najstariji pravoslavni hram u Cetinjskom polju. Po crkveno-narodnom predanju podignut je 1450.godine. Na to upućuje i natpis iznad ulaza u hram. U pisanim istorijskim izvorima prvi put se pominje u povelji Ivana Crnojevića Cetinjskom manastiru iz 1485.
Po narodnom predanju, hram su podigli sinovi Ivana Borojevića, u narodnoj tradiciji poznatog i kao Ivan Starovlah, po kome je crkva i dobila ime Vlaška. Po drugoj varijanti hram su podigli Vlasi - stočari koji su boravili na širem prostoru Cetinja.
Vlaška crkva je tri puta obnavljana. Današnji oblik je dobila za vrijeme temeljne obnove 1864. Tada je obnovljena kolektivnim prilozima Donjokrajaca i prilozima knjaza Nikole i mitropolita IIariona Roganovića. Ikonostas u hramu izradio je 1878. makedonski ikonopisac Vasilije Đinovski sa svojom braćom Teofilom i Aleksandrom.
U ovom hramu, knjaz Nikola se 27. oktobra 1860. vjenčao sa Milenom, ćerkom vojvode Petra Vukotića.
Ko je sahranjen ispred Vlaške crkve: Ispred crkve nalazi se najstarije groblje na Cetinju. Pored ostalih, na njemu su sahranjeni: mitropolit Visarion Ljubiša, narodni mudrac Sula Radov, crnogorski ministar prosvjete i crkvenih djela i prvi direktor cetinjske gimnazije Jovan Pavlović... Ispred crkvenih vrata, po narodnom predanju, sahranjen je Bajo Pivljanin sa svojom ženom Mandom. U samoj crkvi nalazi se grob prvog predsjednika crnogorskog Crvenog krsta, mitropolita llariona Roganovića.
Željezna ograda oko hrama formirana je 1897. od 1444 zaplijenjenih turskih pušaka u oslobodilačkim ratovima 1858, 1862. i 1875-78.
Sanacija Vlaške crkve je obavljena 1985. godine, nakon zemljotresa.
Početkom 2001. godine u javnosti se pojavila informacija da je unutrašnjost Vlaške crkve potpuno devastirana intervencijama MCP SPC. Tada se pojavio problem koji je bio aktuelan i ranije, ali je sada postao više nego očigledan. Naime, iako zvuči nevjerovatno, stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika, institucije odgovorne za njenu zaštitu nijesu mogli da uđu u nju.
Vlaška crkva je tada bila zakonom zaštićeni spomenik kulture od strane Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika.
Priča o Radomiru Nikčeviću: Priča o Vlaškoj crkvi počela je krajem 2000. godine, kada se protojerej MCP SPC Radomir Nikčević zatvorio u nju. Za neke je on tada postao novomučenik, glas "progonjene crkve" i "umrle savjesti" demokratskih institucija Crne Gore. Drugi su njegov čin drugačije tumačili.
Kako se moglo pročitati tada u medijima još za vrijeme trajanja Nikčevićevog protesta, 15. decembra 2000. godine, građani Cetinja okupljeni u Inicijativnom odboru Donjokrajaca za zaštitu istorijskog nasljeđa uputili su dopis Zavodu za zaštitu spomenika. U njemu su tvrdili da je Mitropolija crnogorsko-primorska počela građevinske radove unutar Vlaške crkve, bez dozvole i znanja nadležnih institucija.
Možda nije zgorega za neupućene reći da je tadašnju zgradu Zavoda i Vlašku crkvu dijelilo svega par stotina metara, ali ipak radovi tolikog obima ostali su nepoznananica za zapošljene u Zavodu. Instituciji koja je bila tada zadužena za njeno čuvanje i brigu o njoj.
Ubrzo nakon toga stigao je i odgovor iz Zavoda. Odgovor koji je konstatovao stanje o kome se do tada samo pričalo.
"Nažalost, komisija Zavoda za zaštitu spomenika kulture nije mogla steći uvid postojećeg stanja u unutrašnjosti crkve, budući da je bila onemogućena da uđe u hram. Naime, sveštenik koji se nalazi u objektu odbio je da otključa vrata. Na taj način su stručnjaci Zavoda bili spriječeni da uđu u crkvu", stoji u odgovoru Zavoda.
Prepiska: Prepiska između Inicijativnog odbora Donjokrajaca i Zavoda za zaštitu spomenika vođena je sve do početka februara. O "radovima" Mitropolije u Vlaškoj crkvi jedan od članova odbora Donjokrajaca, Ivan Tomov Poček, je tada kazao:
"Saznali smo da je oštećena ograda oko crkve, da je skinuta spomen-ploča Donjokrajaca, učesnika u Balkanskim ratovima, da je jednim dijelom demontiran ikonostas, da su obijeni zidovi i da je podna obloga potpuno uništena. A podna obloga je veoma značajna, jer su na njoj bili označeni temelji prethodne crkve, koji datiraju iz bogumilskog perioda. Unutrašnji zidovi crkve su preuređeni u namjeri da se falsifikuje njen životopis."
I Poček je tada tvrdio da je, pod izgovorom uljepšavanja, cilj "obnovitelja" bio prekrajanje istorijskog pamćenja vezanog za ovaj izuzetno značajni sakralni objekat.”
Tada se je odgovorom javio i Čedomir Marković, tada čelni čovjek Zavoda. U njemu se između ostalog moglo pročitati :
"Zavod nije upoznat sa izmjenama u Vlaškoj crkvi, osim onoga što smo saznali od Odbora za zaštitu kulturnog nasljeđa Donjokrajaca. Mi bismo, po službenoj dužnosti, morali da steknemo uvid u stanje, i pokušali smo to i da učinimo. Pismom smo se obratili Mitropoliji i samom mitropolitu Amfilohiju, sa zahtjevom da izdejstvuje da se Zavodu, shodno zakonu, dozvoli da njegova stručna ekipa izvrši uvid u eventualno izvedene radove unutar crkve. Od mitropolita smo dobili negativan odgovor, oštro intoniran. U to vrijeme sveštenik Nikčević još je bio u crkvi", kazao je tada Marković.
Kako Donjokrajci nijesu odustajali od svojih zahtjeva, Zavod se za pomoć obratio Ministarstvu kulture, da ono, kao državni organ, pokuša da uradi ono što je za Zavod, izgleda, bilo nemoguće. Da bi čitava stvar bila što sigurnija, direktor Zavoda je o svemu upoznao i predsjednika države, tražeći njegovu intervenciju. "Ministarstvo kulture je uputilo pismo Mitropoliji. Obaviješten sam da je Mitropolija prije par dana pozitivno odgovorila i da će komisiji dozvoliti pristup unutrašnjosti Vlaške crkve", kazao je tada Marković.
Onda je nanovo formiran stručni tim Zavoda, a Ministarstvo kulture je trebalo da obavijesti Mitropoliju da će "komisija biti ispred Vlaške crkve 16. marta u 9 sati ujutru. "Čekamo 16. mart, da naša komisija konačno legalno uđe u Vlašku crkvu i utvrdi stanje", dodao je direktor Zavoda 2001. godine. I nekako se ušlo u Vlašku crkvu i popisalo što bi bilo hitno i neophodno za popravku.
Tako da tek u martu 2001, stručna služba Zavoda, uz pratnju sveštenika SPC-a, ulazi u crkvu koju još čuva i policija. Devastacija je i zvanično utvrđena - izmijenjena je podna obloga, obijen malter sa svih zidnih površina i počeo je rad na živopisanju u unutrašnjosti hrama. Najviše je tada upadao u oči novi mermerni pod visokog sjaja, koji više priliči nekom modernom kafiću nego crkvi. Njime je presvučen stariji kameni pod, koji je imao naznačene osnove ranije crkve za koju se smatra da potiče iz bogumilskog perioda.
Zavod 2001. godine donosi rešenje po kojem je Mitropolija dužna da enterijer crkve vrati u prvobitno stanje. U Ministarstvu kulture tada su kazali da je po zakonu rok da se to učini dva mjeseca. Za koga zakon važi, za ove druge “rok” je puno rastegljiviji pojam.
Konačno je tek polovinom 2003 .godine iz Zavoda za zaštitu spomenika najavIjeno da će biti urađena restauracija ikona i popravka ograde, porte i groblja. No, do radova ne bi došlo da Zavod nije dobio odobrenje od SPC.
Naime, 2002.godine, nakon što je Zavod utvrdio da je MCP SPC izvodila nedozvoljene građevinske radove na manastirima u Skadarskom jezeru, mitropolit Amfilohije je optužio ovu državnu instituciju za nekompetentnost, bezprizornost, primitivizam, čak i nekrofiliju, i zabranio svaku dalju saradnju.
"Vrijeme čini svoje i jedni i drugi smo uvidjeli da zategnuti odnosi nevode dobru kulturne baštine i nadamo se da je ovo jedan od početaka kada će ti odnosi polako prestati da budu zategnuti i kada će se normalno sarađivati", kazao je tada direktor Zavoda za zaštitu spomenika Čedomir Marković.
I iz MCP SPC su tada došli pomirljivi tonovi, koji su kako je vrijeme kasnije pokazalo trajali dok njima nisu trebala drugačija “rešenja”:
"Insistirajući svaki na svome viđenju, došli smo u pat poziciju iz koje se nije moglo uraditi ništa. Životna situacija, očigledna zapuštenost Vlaške crkve, natjerala nas je da uvidimo da je neophodno nešto učiniti", rekli su tada.
Nakon što su shvatili da su u Zavodu ipak "dosljedni" i ne odustaju od svojih ranijih rešenja: "Mi u zamjenu poda sigurno nećemo ulagati sredstva. To treba da uradi Mitropolija koja je taj posao ranije i obavila bez saglasnosti Zavoda. Dakle, i dalje stoji rešenje sa nalogom da se enterijer VIaške crkve vrati u prvobitno stanje", tvrdio je tada Marković.
Matrica: Polako se stvarala matrica koja se danas ustalila kada je u pitanju zaštita kulturnih dobara u Crnoj Gori.
Da država i građani počnu da prihvataju saniranje nedozvoljenih prepravki i dogradnji kao da su to stvari koje su zatečene. A ne urađene nestručno, nesavjesno i protiv pozitivnih zakonskih normi.
To što se po mišljenju stručne javnosti na ovaj način prepravlja istorija i kulturno nasljeđe jednog naroda je, po svemu sudeći, za neimare MCP SPC - sitnica. Valjalo bi ipak obratiti pažnju da to ne bude sitnica koja će na kraju ipak napraviti razliku. Razliku u korist poštovanja pozitivnih civilizacijskih i zakonskih normi.
Ivan KERN
