Savjetnica za medije u Demokratskoj partiji socijalista Crne Gore, Danica Nikolić, rođena je u nekadašnjem Titogradu, 2. marta 1975. Izvorno Nikšićanka, po svemu, i kako priznaje, izuzetno ponosna na to.
- U četvrtoj godini sam napisala prvu riječ (ni „mama“, ni „tata“ - nego „Njegoš“, ćirilicom) i evo punih 38 ne prestajem. Sa šest godina sam od oca dobila posvećenu zbirku „Stihovi“, i on je glavni „krivac“ što me je danas teško fascinirati „krupnicama“. Odrasla sam među velikim ljudima, pisaćim mašinama, stihovima, pričama, legendama... Umjesto roditeljskih poruka sa spiskom obaveza za taj dan, ja sam dobijala stihove. Nijesam od oca naslijedila talenat za pisanje poezije, čak nijesam ni pretjerani ljubitelj stihova, ali jesam dio talenta za novinarstvo.
Od kuće, koja je bila istureno odjeljenje redakcije „Pobjede“, razne redakcije su se samo nastavljale - školske, Radio Crne Gore, „Grafiti“, „Vijesti“, IN televizija, „Gest“, tu je negdje uskočilo moje drago Crnogorsko narodno pozorište, pa „Republika“, „Nedjeljni žurnal“, Pink M televizija, Atlas televizija... tako da ne mogu tačno da definišem kad sam odlučila da se bavim novinarstvom - svakako je bilo prerano. Pisanje je moje prirodno stanje i utočište. 2008. godine sam počela da radim u Vladi Crne Gore, kao savjetnica za medije tadašnjeg ministra kulture Branislava Mićunovića, a od 2012. radim u Službi za informisanje Demokratske partije socijalista Crne Gore - otkriva Danica našim čitaocima.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Roditelji Vito i Jelena, dvorište ispred pete „udovice“ u Momišićima, komšijski šipkovi, padovi i ogrebotine, „logori“ pored Morače, zajedničko gajenje kvartovskih ljubimaca... Sve.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Osim mogućnosti slobodnog izbora, skoro ništa. Uostalom, uopšte nijesam sigurna da sam stvarno odrasla osoba. Sve dok me vuče radoznalost, dok znam da se čudim i iznenadim, da se radujem tuđoj sreći bez trunke zavisti i dok znam da pocrvenim zbog sitnica - ne priznajem to što „krštenica“ kaže da sam odavno potpuno odrasla.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Imam rijetku sreću da čitavog života radim posao za koji sam talentovana, koji volim i u kojem sam ostvarena. Da se nijesam bavila novinarstvom, definitivno bih završila na nekom poslu u pozorištu. Što se ostalih sitnih, a „nerazrađenih“ talenata tiče, nađem način da ih ispoljim, samo ako imam dovoljno inspiracije.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Uvrijediću ostale svoje najgore osobine ako izdvojim samo jednu, ali recimo ovako: preformulisaću oštar jezik u pretjeranu iskrenost. Tvrdoglavost. I to što uvijek imam još nešto da kažem.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Vaspitanje, iskrenost, odanost, hrabrost, suštinsko znanje, dostojanstvo bez nadmenosti, duhovitost... Kod izuzetno rijetkih - što znaju da me istrpe. Mogla bih da nabrajam dugo čitav niz pomalo zaboravljenih vrijednosti, ali kad ih prepoznam kod nekoga, trudim se svim silama da te ljude zadržim u svojoj blizini.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Kad već mogu da biram, biram najbolje. Neka bude Meril Strip, u žanrovski teško definisanom ostvarenju „Pripitomiti ružu“. Ne bih imala ništa protiv ni da scenarista okrene stvar naglavačke, pa da reditelj izabere da me glumi Džek Nikolson.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Ne treba mi svih pet: jednostavna kao kvantna fizika.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Što god sa čokoladom. Nijesam neki poseban gurman, ali čokolada je ljubav. Recimo, topli kolač od urme i čokolade iz „Mantre“, to je najbliže tom opisu.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Ne znam postoje li takav super-junak i takva super-moć, ali bih voljela da mogu da spasim sve životinje na svijetu. Ne od prirodnog poretka u lancu ishrane, već od onih „ljudi“ koji ih uzmu pa odbace, zlostavljaju na bilo koji način, „gaje“ zbog profita ili borbe... Jer imamo dovoljno super-junaka koji pomažu ljudima, a i sami se nekako snalazimo. Životinje su te koje su potpuno bespomoćne pred našom najezdom.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa Titom. I to da bude jedan od posljednjih dana njegovog života, da saznam šta je tada tačno rekao najbližim saradnicima koji su ga naslijedili, imam osjećaj da je došlo do nekog grdnog nesporazuma.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Moje nedjeljno i svako drugo poslijepodne je teško definisati, jer se bavim medijima u najvećoj crnogorskoj partiji, a tu nema pauze. Ako sam nekim slučajem potpuno bez obaveza, trudim se da provodim vrijeme sa prijateljima.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „She“, Elvisa Kostela.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- „Nulti broj“, Umberto Eko. Tu knjigu bi morao da pročita svako ko se bavi, ili želi da se bavi novinarstvom.
I upravo dok Vama pišem odgovor „I dalje čekam predstavu koja će me zadugo fascinirati kao „Otelo“ u režiji Eduarda Milera sa Jernejem Šugmanom u glavnoj ulozi“, čitam da je Šugman umro u 48. godini. Sjajan, veliki glumac, kojeg je crnogorska publika mogla da vidi u predstavi „Na ljetovanju“ Radmile Vojvodić.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Proputovala sam do sada dosta, postoje gradovi kojima bih se stalno vraćala, poput Rima. Južnoafrička Republika je moja dugogodišnja želja i plan, samo nikako da sastavim dovoljno slobodnih dana za tu avanturu.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Motor.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Sama sebi, možda i više nego što treba. Suludo bi bilo da nekome ispričam apsolutno sve, dovoljno je što sebi zakomplikujem misli, da ne opterećujem druge.
Čemu se uvijek obradujete?
- Dobrim ljudima, sitnicama koje ljubav znače, heroju, princes krofnama, svakom životnom uspjehu, svom i tuđem... Baš ovim redom.
Da li za nečim žalite?
- Žalim samo što sam prerano morala da se oprostim od ljudi koje volim, prije svega od roditelja. Za svim ostalim - više bih žalila da nije sve bilo kako je bilo.
Bez čega ne možete?
- Mogu bez svega. Ali neću.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Izvinjavam se svaki čas, čak i za sitnice, npr. kad upadnem kolegama u kancelariju bez kucanja. Posljednje vrlo ozbiljno izvinjenje je bilo nedavno, prije dvadesetak dana - zbog toga što sam povrijedila nekoga koga nijesam smjela. Srećom, toliko se dobro izvinjavam na hiljadu načina, da mi je vjerovatno malo i unaprijed oprošteno. :-)
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da mi obezbijedi tri puta po tri nove zlatne ribice sa po tri želje, pa onda mogu da počnem sa nabrajanjem.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Zauvijek se oprostila od dragih ljudi i od mog psa.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Vjerovatno bih rekla „Ma, nemam ja vremena za ovo“, pa nastavila istim tempom i načinom kao i do sada.
Kako biste voljeli da umrete?
- Ne bih voljela uopšte, baš volim život. Ali planiram da za nekih pola vijeka zaspim i odem.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Mislim da će mi tada, kao što već rekoh za pola vijeka, biti potpuno svejedno šta će mi se nalaziti iznad glave.
Priredila: A. POPOVIĆ
Foto: Privatna arhiva
