Tragom informacije vjernog čitaoca Portala Analitika, u Radnoj svesci za crnogorski jezik za VII razred osnovne škole, naišli smo na odlomak iz putopisne priče “Moj magični Tibet”, koju je za naš portal napisala Mira Folić – inženjerka elektrotehnike, čuvarka tradicije tkanja i putnica – tragalica.
Odlomak o Potali, palati koja je pod zaštitom Uneska, istkan riječima kao nitima, poslužio je za ilustraciju poglavlja “Putujem i bilježim” i primjer na kome osnovci uče kako se izlažu utisci i zapažanja o zemljama, predjelima.
Ponosni što nas budući čitaoci upoznaju kroz udžbenike, i tekst koji je odličan literarni primjer, razgovarali smo sa autorkom Mirom Folić, kao uvod u novu seriju putopisa, koje ćemo objavljivati u narednom periodu.
Miru Folić najbolje predstavljaju i opisuju njeni tekstovi, a mi bi dodali još ove podatke - da je Podgoričanka, rođena na Cetinju, školovala se u Beogradu, radnu biografiju zaokružila kao inženjerka elektrotehnike u EPCG, a otvorila kreativnu kroz originalne komade tkanih predmeta i naravno, pisanje putopisa.
ANALITIKA: Ima raznih putnika, raznih putovanja, raznih doba za saznanja. Kako vidite niti koje povezuju Vaša iskustva sa raznih putovanja iz mlađih dana, sada ….
FOLIĆ: Kada sam završila prvu godinu studija onda su me roditelji častili – dobila sam od njih nagradu – putovanje za Pariz i Brisel. Poslije Podgorice i Beograda, koji su do tada bili moj horizont, vinula sam se tamo – bio je to moj prvi izlazak u svijet.
Bila sam oduševljena susretom sa takvim velegradovima, to su bile kasne 60te, djelovalo je zaista fascinirajuće. Sve me tada oduševljavalo – arhitektura, umjetnost, moda, zvuci i huka velikih gradova… Potpuno novi svijet.
Poslije sam obišla Italiju, Grčku, Rusiju – susrijetala sam se sa stvarima učenim u gimnaziji – poslužiću se već anegdotskom izjavom poznatog putnika i književnika Zuka Džumhura, kada se zatekao na obali rijeke Sirdarije u Uzbekistanu: “Evo je ona rijeka iz gimnazije!”
ANALITIKA: Za putopise su ipak presudna Vaša kasnija putovanja i Istok – Bliski istok, Azija?
FOLIĆ: Desio se zaokret kada sam prvi put dobacila prema istoku – putovanje u Kinu, sredinom osamdesetih godina. Bila sam u Kini ponovo, prije dvije godine. Ona moja prva Kina mi je bila bliža – glavna ulica dugačka skoro 30 kilometara sa svjetiljkama koje imaju žarnu nit i slabašno osvjetljenje: sve je bilo tamno, tiho, a sada je druga krajnost – blještavilo.
Zabranjeni grad, Tjenanmen, Kineski zid, sve je ranije imalo neku svečanu tišinu, rijetki su bili posjetioci. Tako je počelo moje interesovanje za Istok, počinju putovanja za Bliski istok: Egipat, Jordan, Sirija, Jerusalim. Etiopija, Jemen. Toliko sam bila oduševljena…
ANALITIKA: Veliki broj zemalja Bliskog istoka više nije moguće obići?
FOLIĆ: Ko bi sada mogao ići u Siriju? Drevni grad Palmira je pretrpio velika oštećenja tokom rata … nije nadam se, skroz uništen. Gledaš, upijaš, a sve se vezuje za zapad, mnoge stvari su odatle krenule ka zapadu.
Ipak, Egipat je iznad svega, bila sam nesrećna što ne mogu da živim u Kairu, u onoj ludnici od grada …. Toplina od naroda, od osmjeha. Oduševljena sam njihovim načinom života, naravno pozitivnim primjerima – toliko su ljubazni, toliko su dobri, neobični.
ANALITIKA: Koliko su Vas putovanja mijenjala, inspirisala?
FOLIĆ: Mnogo sam transformacija napravila u sebi, ne na silu, spontano …. Upijaš slike, forme, atmosfere koje te pokreću, mijenjaju.
Vidiš obeliske u svom prirodnom ambijentu u Egiptu, one iste koje srijećeš razasute po svijetu. Kad osjetiš mjesto gdje pripadaju, svrha i motiv neimara te drevne civilizacije počinju da se dokučuju.
Zatim pustinje koje me zadivljuju svojom tišinom, 12 sati putovanja kroz pustinju u Jemenu je skoro meditativni doživljaj – sve utihne, čuješ samo sebe i svoje misli…
Putovanja su postala zagonetka za otkrivanje – u jednu zemlju uđeš, i znaš da ćeš neke njene tajne otkriti u drugoj zemlji, napravi se lanac pitanja koja te vuku da ih spoznaš. Svako naredno putovanje je bilo posljedica prethodnog i uzrok za novo traganje.
Spoznaje istoka, arapskog svijeta su me mijenjale, stvarale prvo unutrašnju pobunu protiv svega što sam do tada imala prilike da saznam …. A potom su te spoznaje učinile da se sklopi nova slika.
Putovanja su promijenila literaturu koju čitam, sada svako putovanje postane povod da dopunim svoje znanje i pokušam da riješim za sebe enigme koje ostanu poslije, da se slika mog doživljaja urami.
ANALITIKA: Reklo bi se da su putovanja probudila Vaš kreativni potencijal – inspiracija za tkanje došla je sa putovanja, zatim pisanje svakako?
FOLIĆ: Jeste. Kada sam bila prvi put u Kini, ušli smo u jedan etnološki muzej na Tjenanmenu, preko puta mauzoleja Mao Ce Tunga. Tamo su se na ogromnom ekranu smjenjivali predjeli pod čajem na kaskadnim parcelama, sa prizorima Kineskinje kako tka isti prizor na svili…
Taj motiv je za mene bio upečatljiv, plantaže čaja su djelovale kao najnježnija obloga kaskada. Prizori stvarnog pezaža su se smjenjivali sa onim na svilenoj tkanici koja se rađala pod prstima tkalje na ekranu.
Kada sam se vratila, povezala sam se sa ženom koja se bavi tkanjem, koja je mogla i razboj da mi napravi. Tako je počelo… Onda sam tragala malo po našem Etnografskom muzeju na Cetinju, i izdvojila kao motiv za mene najinteresantnije struke – tkanice koje su služile za razne namjene – kao ogrtač, pokrivač.
Tkanje se počelo dešavati u jednom periodu, ličnom, kada sam, srećom, prebacila neke probleme i transformisala ih, uskladila svoju životnu energiju. Tkanine koje su se preda mnom rađale na razboju danonoćno, su bile živi proizvod – transformacija negativne energije u pozitivnu, kreativnu.
ANALITIKA: Da li ste putujući nekada pomislili: život je negdje drugo? Ima i onih “putnika” kojima je uvijek negdje drugo bolje - u potrazi su za tim mjestom i uvjek su u toj priči, a ne naprave kvalitativne pomake u svojim životima?
FOLIĆ: Voljela bih da u svom životu povezujem Podgoricu, Istambul i Kairo više – da boravim na tim mjestima, ali ne bih nigdje drugo živjela i nije mi to bio motiv, nijesam se razočaravala povratkom u Crnu Goru, jer volim da otkrivam. A moje utočište i kreativna baza u kojoj preslažem svoja iskustva je upravo ovo naše podneblje.
ANALITIKA: Za daleka putovanja treba odvojiti i dosta vremena?
FOLIĆ: Na ovim dalekim putovanjima, nema mladih ljudi, oni su vjerovatno više otijentisani ka Zapadu, kao što sam i ja bila na početku, jer je blisko našem načinu života, brže se razumije i prihvata okruženje.
Pretpostavljam da kod pasioniranjih tragača – putnika, kada se upozna srce Evrope, zapadni svijet, počnu dalja traganja i povezivanje niti.
Uvijek me iznenadi kad prepoznam neku misao, običaj, građevinu, umjetnost uopšte, koja je prigrljena od Zapada, a porijeklom sa istoka. Na istoku su ove stvari ostale u izvornom smislu i doživljaj je kada se sklope saznanja i vizuelni doživljaj u autentičnu sliku.
ANALITIKA: Vaši putopisi nastaju dugo poslije putovanja? Utiske koje iznosite ,,provjeravate” i kroz vrijeme i kroz lične doživljaje?
FOLIĆ: Što više putujem sve mi se više nameće dilema da li su mi interesantnije zemlje koje obilazim ili putnici sa kojima dijelim iskustva susretanja sa novim prostranstvima, kulturama, običajima, znamenitostima…po raznim meridijanima.
Vrlo su mi bili važni putnici koje srijećem, to je bila skoro uvijek ista ekipa, sada smo se rasuli …. Nekih više nema, nema Anči koja je bila srž ekipe, jedinstvene dame u ozbiljnim godinama, kojoj je brat ostavio nasljedstvo i amanet, koji je u stvari bio ostvarenje njene najveće želje - da novac potroši samo na putovanja… Tako je jedna suzdržana osoba dobila praktično odobrenje za neke svoje ekstravagancije.
ANALITIKA: Zašto je Anči prisutna u Vašim pričama?
FOLIĆ: Zato što je bila puna života, originalna a zatočena svojim principima i raskošnom ljepotom. Veoma obrazovana, završila je književnost, duhovita… Nije se nikada udavala, jer je njen izabranik, velika mladalačka ljubav, umro. Provela je cijeli život sa tim izgovorom…
Događaju vezani za nju su živopisni ukrasi svakog putovanja.
U Uzbekistanu, dok smo obilazili drevni grad Samarkand, Anči je snimajući kamerom od koje se nije inače razdvajala, pala pljoštimice na kaldrmu. Zabrinuli smo se zbog njenih godina za uzrok pada – zapela je, u svojoj zaokupljenosti snimanjem, za kamen i srećom, dobro prošla bez ozbiljnijih povreda, ali uz dosta modrica. Šalili smo – evo Anči ti si magistrirala, doduše na kaldrmi.
Narednog dana šalu je iskoristila da u autobusu dobije jedno od prvih mjesta, koja su do tada bila rezervisana za prave magistre i doktore nauka: “Molim Vas ja sam sinoć magistrirala, ja pripadam Vašoj branši, Vašem esnafu i da mi se otvori mjesto”.
Tako je Anči kroz Uzbekistan dobila mjesto naprijed, a mi kao nestašna ekipa od 60tak godina bili smo skroz pozadi jer smo se zezali, da ne bi smetali profesorima i ostalim ozbiljnim putnicima.
Pošto je Ančin pad bio ozbiljan, pribojavala sam se posljedica, iako je sve naizgled dobro prošlo, pa sam je stigavši u Podgoricu pozvala da čujem kako je. Nije se javljala, odmah je nas nekoliko diglo uzbunu i potragu. Poslije par dana se Anči javila, kaže: “Dobro sam, bila sam u Vranju na proslavi godišnjice mature, provela sam se, ma znaš kako fenomenalno!”
Prihvatala je šale na svoj račun, Dragan iz naše ekipe je umio da se šali: "Anči zaboravio sam žito da ponesem (ako se desi da umre zbog njenih godina) ili Anči lapot!" (Lapot kao podsjetnik na davna vremena kad su čeljadetu kad navrši 60 godina stavljali pogaču na glavu da ga ubiju, jer postane zbog starosti opterećenje familiji)
Uz blagi odgovor "bezobraznik", trpijela je te crnohumorne šale i pretvarala u predstavu, u kojoj je bila glavna.
Obilježila nam je putovanja, bez Anči nam je sve drugačije.
ANALITIKA: Reklo bi se da ljudi sa kojima ste dijelili putovanja i utiske, imaju kod Vas posebno mjesto?
FOLIĆ: Tokom višegodišnjeg druženja, putujući autobusima, brodovima, ponekad zaprežnim kolima, splavovima, džipovima, karavanima, avionima… zatim noćenja po hotelima, rijadima, pustinjskim šatorima, pod vedrim nebom sa zvjezdanom mapom tako blizu, kao na dohvat ruke, stvara se veoma bliska povezanost i ličnosti počinju da dominiraju mojom percepcijom.
Različite starosne dobi, različite profesije, a ista interesovanja. Koliko jedan, običan čovjek može da vam uljepša doživljaj i udari pečat neizbrisivog trenutka, naizgled nimalo značajnog, ali protokom vremena postaje skoro antologijski u vašem sjećanju.
Kada se sjetite i počnete priču o nekom lokalitetu, nekoj svjetskoj divoti i čudesu odmah izrone likovi saputnika koji svojim divljenjem i komentarima zauvjek okrune sliku o nekom veličanstvenom predjelu ili graditeljstvu.
Ne ulazeći u motive naručioca mnogih drevnih remek djela rasutih po ovoj našoj planeti tokom proteklih milenijuma – nekada oholost, umišljenost, više ili manje bolesne ambicije, vjerska opredjeljenja, iskupljenja, kajanja, težnja ka besmrtnosti, ili pak neukrotiva genijalnost - jedno je nepobitno ostavljaju vas bez daha. Bukvalno se borite za vazduh ili jednostavno zaboravite da dišete, a to se dešava kada se nađete u magnetnom polju estetike minulih vremena.
Pauze donose veliko olakšanje i ponovo sakupljanje grupe, bilo u autobusu, restoranu, šetnji po pločnicima nepoznatih gradova… Neophodne su i relaksirajuće. Ćutimo i opuštamo se.
Nije lako prigušiti i utišati te estetske udare. To su vrlo oštre sinkope na dijagramu našeg fizičkog i duhovnog bića.
U jednom trenutku polako počinje da se stidljivo nagovještava poneka duhovita upadica, eskalira neizmjernom dozom humora i neobuzdanog smijeha, kada i gluposti nezasluženo dobijaju zavidno mjesto.
Pročitajte putopis “Moj magični Tibet” (Portal Analitika, 29. maj 2011)
