Pozorišni reditelj mlađe generacije, Zoran Rakočević, rođen je u Kolašinu, 1985. godine. Osnovne studije pozorišne režije završio je s uspjehom na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, poslije završetka studija na Fakultetu političkih nauka u Podgorici i brojnih angažmana u neumjetničkim oblastima (izborni monitoring u inostranstvu, projekt menadžer EU projekata itd).
Režirao je komade na Budva Grad Teatru, CZK Tivat, CNP - Scena Akademija, i nezavisnim produkcijama ATAK Podgorica, Jazz Art Podgorica, Kolašinsko pozorište.
Zoran je osnivač, glavni organizator i programski urednik Međunarodnog festivala alternativnog teatra „Korifej“, koji se od 2014. godine održava u Kolašinu. Odrastao je uz Azru.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Momir Bulatović, Radoje Kontić, Dobrica Ćosić, Aćim Višnjić, odbrana Knina, granatiranje Dubrovnika, nešto tamniji Emilo Labudović na ekranu TV-a, sjećanje na stanicu Štrpci, Gausov lik na novčanici od 10 maraka, neodoljiva šešeljevka Lidija Vukićević u reklami za čarape marke „Udarnik“ Zrenajnin, emisija „Muzički tobogan“, vrijeme kad se šuškalo da je Arkan obritvio Cecu na nularicu (uzgred i divno sjećanje na njeno djevojačko prezime Veličković), zatim dan kad smo dobili treći kanal u kuću i počeli da gledamo italijansku emisiju za djecu „Soletiko“ u kojoj nijesmo razumjeli ni jednu riječ, spot za pjesmu „Otkači“ Mire Škorić i čunga-lunga žvake.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Što mogu da glasam na izborima. To je makar nešto.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Pimplanje lopte. Tu sam, doslovno, truba. A volio sam fudbal, mada sam ga skoro uvijek samo gledao sa gola, ili iza aut linije.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Lijenost.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Cinizam.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Film bi se zvao „Lustracija u Crnoj Gori za period od 1989. do danas“, a volio bih da me igra neko od državnih tužilaca.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Morž. Cvikeraš. Bez ruksaka nikud.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Hrana za stoku.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Izoštreni njuh za investicije u hidro-potencijal i bankarski sektor crnogorskih super-junaka današnjice, ili makar njihovo svemoćno magnetno polje koje čudovišno privlači državne subvencije.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- U jednom intervjuu sam na istovjetno pitanje dao odgovor: sa zaporoškim Kozacima kad su odgovorili turskom sultanu Mehmedu IV: „Tvoje armije se ne bojimo uopšte, na zemlji i na moru u našim čajkama borićemo se protiv vas sotona do posljednjeg. (...) Datum ne znamo, jer kalendar nemamo, mjesec je na nebu, godina u knjizi, nama je isti dan ovdje ko i tebi tamo. Ti i tvoji Turci možete nas poljubiti u dupe.“ Naravno, ponavljam, nije riječ o vjeri i naciji – to su izmišljene gluposti – nego o slobodi. Isto je uradio Ljubo Čupić kad se smijao streljačkom vodu, istu misao je isklesao Gavrilo Princip na zidovima svoje smrtne ćelije. Isto su Spartanci rekli Filipu Makedonskom na prijetnje – ako pobijedim u ovom ratu, gorjeće vaše kuće, gradovi će vam biti u plamenu, vaše žene biće udovice i zauvijek bićete robovi. Odgovorili su samo sa – „Ako“. To su heroji, sa njima se valja mijenjati na koji dan.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Zavisi je li crvenim slovima.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Možda ste mislili na neku popularnu pjesmu, ali ja ću ipak navesti stihove velikana naše književnosti, Ćamila Sijarića:
„Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
rane
Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bismo ti kod kuće zadali dublje
Rane.“
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Film „A Ghost Story“ reditelja Davida Loweryja, bio je za mene veliko iznenađenje, ne dajte da vas naslov zavede u pogrešan žanr. Predstava „Kinez“ rediteljke Anje Suše, Gradskog pozorišta Podgorica i Kotorskog festivala pozorišta za djecu, uvijek je za mene nova i iznova probudi u meni otpor prema vrijednostima ovih smutnih vremena. Herta Miler je romanom „Čovjek je veliki fazan na ovom svijetu“ nametnula osobenu proznu poetiku čitalačkom svijetu i podsjetila me kako još od Danila Kiša niko nije bio tako dobar liričar u proznoj književnoj vrsti.
Moj daroviti kolega Damjan Pejanović na korak je od izdavanja zbirke poezije. Redovno mi šalje nove stvari koje zajedno komentaršemo. Biće to oštra drača mlađanije crnogorske poezije. A onda, moram dodati da je Darko Rundek najveći umjetnik ovih prostora - to što je napravio u svojim solo albumima posljednjih 20-tak godina, taj umjetničko-politički sinkretizam njegovih pjesama, može se mjeriti sa manifestima najznačajnijih aktivističkih slobodara u istoriji.
Posebno moram da istaknem bend "Rudolf", u kojem su moji drugari iz Kolašina, inače okupljeni godinama u jednom bendu sličnog sastava. Njihov prvi album "Divljina" miriše na klasični rok pun surovosti i bunta, ali provijava tu i neki elegični ton mladića koji pokušavaju da nađu svoje mjesto u ovom društvu i svijetu.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Preko. Svuđe.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Ne gajim ljubav prema prevoznim sredstvima, ali se rađaju simpatije prema Anđelijinom Pežou 206, čijih 1100 kubika teško podnose mene kao suvozača.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Čak ni sebi.
Čemu se uvijek obradujete?
- Nečijem osebujnom talentu.
Da li za nečim žalite?
- Za SFRJ. To je najveći civilizacijski domet ovih naših naroda što žive u ovih 5-6 kvazi-država, koje su u proteklih par decenija dokazale da ni uz bogatu materijalnu i nematerijalnu zaostavštinu Jugoslavije ne mogu da obuzdaju brutalno siledžijsko nasilje nad ovim prelijepim parčetom Evrope.
Bez čega ne možete?
- Bez dugog jezika, duple turske kafe, i rahat lokuma, ako ima.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Jednom pripadniku specijalne policije koji je došao sa kolegama da vrši raciju u kafić „Berlin“ u Podgorici. Zaletio se prema meni i uskliknuo „Što se smiješ, a?“ Ja sam se, i dalje nasmijan, izvinio, a njega je to valjda pogodilo, ne znam zašto, pa je bio bijesan i počeo je da vatri, potpuno nerazumljivo, kolege su ga smirivale i vukle. Mislim da je neotkriveni talenat epilepsije, nema drugog objašnjenja.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Možda ću zvučati patetično, ali želja mi je da se konačno pojavi lijek za kancer. Druga bi bila da mogu snagom uma da budem bilo kad, bilo gdje. A treća, da životni standard u Crnoj Gori makar za duplo skoči (ali ne po zvaničnoj statistici koja blage veze sa stvarnošću nema, nego stvarno). Kako stvari stoje, vjerovatnije je da će se prve dvije želje ostvariti.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Režija Šekspirove „Ukroćene goropadi“, kao ispitna predstava treće godine. Izazov, zadatak, žanrovsko pomjeranje, koncept...
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Volio bih da šetam po svim meridijanima s Anđelijom.
Kako biste voljeli da umrete?
- Kao crnogorska privreda – uz relativno ćutanje i diskretno klimuckanje glavom (čitaj: blagoslov) svih prisutnih stranih ambasada.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Tu bih citirao, kako sada stvari stoje, posljednje redove „Putova“, Maka Dizdara:
„Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađes istinski put
Do mene
Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve.“
Priredila: A. POPOVIĆ
Foto: Privatna arhiva
