“Dio crnogorske populacije bi rado rizikovao neku novu revoluciju i previranja u borbi za vlast. Takođe se mora istaći da ne pomaže ni okolnost da su vladajuće strukture relativno nepromijenjene jedan duži vremenski period, što bez sumnje podiže tenzije u društvu, jer zdrava demokratija podrazumijeva promjenu vlasti kao fundamentalni dio principa na kojem funkcioniše”, kazao je Čavor u intervjuu za naš portal.
Prema njegovim riječima, velikosrpska politika u Crnoj Gori i dalje opstaje, i za to se najviše pobrinjava Srpska Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori, koja je od svog postojanja na našem tlu 1920. najenergičniji zagovarač velikosrpske ideologije.
“Koristeći tradicionalnu privrženost Crnogoraca svojim svetinjama, i lažno predstavljajući se kao legitimni nasljednik duhovne vlasti, kod određenog dijela populacije uspijeva održati radikalnu velikosrpsku, anticrnogorsku misao, držeći ih u ubjeđenju da jedino tako ostaju dosljedni svojim slavnim precima. Na posljetku, treba istaći da je svrha ovakvog djelovanja očigledna, i da za cilj ima Crnoj Gori nametnuti “istorijsku” dužnost prve i najisturenije žrtve srpskih interesa, i opteretiti je bremenom i nepravdom svih velikosrpskih poraza”, istakao je Čavor .
ANALITIKA: Dvanaest godina nakon sticanja nezavisnosti, u Crnoj Gori je odnos pristalica samostalnosti i zajedničke države sa Srbijom i dalje 55:45. Što je po Vama razlog što nema veće podrške?
ČAVOR: Jasno je da je Crna Gora i dalje žrtva podjela koje imaju svoje istorijsko utemeljenje, i koje društvo još nije spremno prebroditi. Kao država sa manjim geografskim prostorom i malobrojnom populacijom, Crna Gora je često projektovala svoju budućnost u sklopu zajednica sa susjednim zemljama.
Nažalost, kao što znamo, ni jedna od tih zajednica nije preživjela test vremena, i naše društvo je na iskušenju jer ne uspijeva naći konsenzus o daljem putu Crne Gore kao suverene države, ili ipak jedne od konstituenata neke nove zajednice.
Konkretnih razloga za manjak podrške crnogorskoj nezavisnosti ima više. Međutim, mislim da se moraju napraviti odredjene distinkcije: izmedju onih koji nijesu zadovoljni sa generalnim stanjem u društvu i načinom funkcionisanja države, i samim tim sa ovakvom nezavisnošću; drugih kojima crnogorska nezavisnost smeta jer je udaljila Crnu Goru od kandži velikosrpske politike, čiji su oni zastupnici i proponenti; i mozda trećih kojima je neki vid ravnopravne zajednice sa Srbijom i dalje pri srcu iz iskrenih ubjeđenja mogućnosti boljeg života u zajednici.
ANALITIKA: Zašto je crnogorska država i dalje krhka?
ČAVOR: Mislim da se naša država i društvo i dalje dosta neuspješno suočavaju sa ozbiljnim posljedicama raspada SFRJ. Ekspanzija ekstremnih desničarskih ideologija, na krilima kojih je u krvi porušena SFRJ je dovela do zabrinjavajućeg društvenog stanja u kojem se nalaze većina bivših republika, uključujući i Crnu Goru. AB revolucija, ratna euforija, i generalno stanje anarhije su otvorili vrata hrabrima, ambicioznima, i prije svega beskrupuloznima, koji su iskoristili stanje društvenog kolapsa u svrhu ličnog bogaćenja i jačanja sopstvene moći.
Možda i opasnija posljedica pojavljivanja ovih novih struktura je to što je njihov dolazak društvu nametnuo jedan novi, nepoželjan set (ne)moralnih društvenih vrijednosti na kojima ne možemo graditi uspješno, stabilno, i prosperitetno društvo.S druge strane, imamo kontinuiranu prisutnost velikosrpske desnice, čije je djelovanje u Crnoj Gori lako prepoznatljivo od njenog uvoza na našem prostoru 1918. sve do danas. Njeni imperijalistički ciljevi, motivisani hegemonističkim projekcijama, podrazumijevaju Crnu Goru kao najenergičniju poslušnicu njene politike - koja je od samog početka bila primitivna, razorna, i na kraju katastrofalna po samo srpstvo.
Po Crnu Goru je problematično što se ova politika pokušava lažno predstaviti kao ispunjenje zavjeta naših predaka, čije su uzvišene moralne vrijednosti i iskrene ideje bratskog ujedinjenja bile dijametralna različitost u odnosu na jednu ideologiju koja je u Crnoj Gori uspjela u velikom dijelu deformisati srpstvo u velikosrpstvo, i od jednog dijela crnogorske populacije stvoriti agresivne mrzitelje sopstvene države.
Izmedju ove dvije vatre, crnogorsko društvo je često prinuđeno birati (i trpjeti) manje zlo, od straha većega. U takvim okolnostima ne mogu postojati prave okolnosti za izgradnju stabilnijeg društva i države.
ANALITIKA: Zašto se svaki izbori očekuju kao sudbonosni?
ČAVOR: U društvima sa razvijenom demokratijom uvijek postoje uslovi za mirnu promjenu vlasti, bez ozbiljnih prijetnji po stabilnost društva i zemlje. Međutim, u našem društvu praktično nikad nije došlo do promjene vlasti bez neke vrste revolucije ili političkih previranja.
Što više, može se reći da postoji jedan dio populacije koji bi rado rizikovao neku novu revoluciju i previranja u borbi za vlast. Takođe se mora istaći da ne pomaže ni okolnost da su vladajuće strukture relativno nepromijenjene jedan duži vremenski period, što bez sumnje podiže tenzije u društvu, jer zdrava demokratija podrazumijeva promjenu vlasti kao fundamentalni dio principa na kojem funkcioniše.
Možda će najsudbonosniji izbori u Crnoj Gori biti oni na kojima će se pojaviti neki novi lideri, koji će imati hrabrosti, mudrosti, umijeća, i iskrenog patriotizma prema svojoj državi - i koje će crnogorsko stanovništvo masovno podržati, i konačno na miran način ispisati novu stranicu neke nove i srećnije budućnosti.
ANALITIKA: Koji su po vama neki od razloga zbog kojih Crna Gora nije bila u prilici stvoriti uspješnije društvo od današnjeg?
ČAVOR: Lako se da uviđeti da u Crnoj Gori ne postoji dovoljno razvijen društveni sistem; na našem podneblju postoji sasvim drugačija društvena slika, u velikom dijelu formirana kompleksnim tokom istorije. Dok su druge države stvarale uslove za izgradnju modernih i uspješnih društvenih sistema, Crna Gora je vodila viševjekovnu borbu sa raznim imperijalnim silama, koju je karakterisala borba za goli opstanak - kako u ekonomskom, tako i u političkom smislu.
Međutim, uprkos relativno slabom društvenom razvoju pod pritiscima vjekovne borbe za slobodu, moram istaći da je Crna Gora itekako ulagala u zdrave temelje društva kroz razvijanje uzvišenih društvenih vrijednosti. Dok smo bili svoji, i imali svoju viševjekovnu dinastiju, gradio se zdrav odnos prema državi, poštovale vrijednosti čojstva i junaštva.
Ta uzvišena moralna vertikala crnogorskog društva je davala Crnogorcima jednu distinktnu prepoznatljivost, i u velikom dijelu oblikovala crnogorsku društvenu svijest. To je mogao (i trebao) biti fundament izgradnje modernog i uspješnog crnogorskog društva, ali je istorija otišla drugim tokom.
ANALITIKA: Ðe smo pogriješili?
ČAVOR: Po mom mišljenju, Crna Gora i Petrovići su uradili najviše i najbolje što su mogli pod datim okolnostima. Dakle, ne mislim da smo griješili, koliko nismo imali sreće i pravih saveznika u pronalaženju formule dugoročnog mira, stabilnosti, i bolje budućnosti na ovim prostorima. I pored dobre volje, ogromnih vjekovnih žrtava, najiskrenijeg odnosa prema susjednim narodima i ideji eventualnog ujedinjenja - nije se dalo.Kao “nagradu” za takav odnos, 20. vijek nam je donio detronizovanje Dinastije Petrović, gubitak crnogorske državnosti, gubitak autokefalne crkve, i grubi pokušaj uništenja crnogorskog duha. Primitivne hegemonističke ideje su u velikom dijelu uspjele na nasim prostorima nastaviti tradiciju ratova, mržnje, i civilizacijskog nazatka - dakle, svega onoga što nas čvrsto drži u zaostatku u odnosu na razvijeni svijet.
ANALITIKA: Koje su posljedice ovakvog raspleta situacije na našim prostorima?
ČAVOR: Kao glavnu posljedicu bih naveo rađanje malignih nacionalizama na našim prostorima, koji su bili pravi antagonisti 20. vijeka. Vođeni krvoločnim ideologijama, nijesu zazirali od najprimitivnijih mjera u ostvarivanju svojih imperijalističkih ciljeva, i to na štetu susjednih država i naroda - na taj način konstantno onemogućavajući ikakav društveni razvoj i napredak na južnoslovenskim prostorima.
Nije slučajno period SFRJ koincidirao sa možda najvećim društvenim napretkom, stabilnošću, i prosperitetom južnoslovenskih naroda u njihovoj istoriji. Iako se radilo o sistemu koji je imao svojih manjkavosti i koji se vremenom mogao modernizovati i mijenjati, čvrsta i doboronamjerna vlast je stavljala interese društva na prvo mjesto, stajući fašističkim nacionalizmima nogom za vrat i promovišući bratsvo i jednistvo kao platformu prosperitetne budućnosti.
Iako su mnogi mislili da je bitka sa ostacima ostataka fašističkih ideologija na našim prostorima dobijena, 1990-te su pokazale da civilizacijski progres nikad nije zagarantovan, i da društvo mora uvijek biti spremno obračunati se sa zlom u sebi. Kao što je svojevremeno upozoravao poznati italijanski pisac i filozof Umberto Eko, fašizam će uvijek vrebati iz prikrajka, i biti spreman vratiti se pod raznim maskama, i naša je vječna dužnost biti spremni prepoznati ga i obračunati se s njime.
Međutim, nažalost, na našim prostorima je neofašistička retorika od 1990-ih itekako prisutna, i čak institucionalizovana, i ovdašnja društva se još ne čine spremnima prepoznati je u svakodnevnom diskursu, a kamoli joj se suprotstaviti i suzbiti je.
Šta više, takva retorika se hrani na nezadovoljstvu, furstracijama, paranoji, i često primitivizmu pojedinca, što su i karakteristike koje podstiče u društvu, i na bazi kojih se održava i regrutuje pristalice, često od dobrih ljudi praveći mrzitelje i agresivne zastupnike njenih ciljeva.
ANALITIKA: Koliko je radikalni srpski nacionalizam kriv za podijeljenost društva u Crnoj Gori?
ČAVOR: Kao što je ranije pomenuto, radikalni srpski nacionalizam vuče svoje korijene u Crnoj Gori od 1918. Vazno je shvatiti jednostavan fakat da u Crnoj Gori prije 1918. nije postojao konflikt između srpstva i crnogorstva; međutim, kao rezultat radikalne srpske politike i njenih beskrupuloznih hegemonističkih ciljeva, u Crnoj Gori srpstvo po prvi put 1918. postaje sinonim za anticrnogorstvo, kada i prvi put dolazi do konflikta ove dvije kategorije.
Problem koji i danas traje u Crnoj Gori, i koji stvara podjele, je taj što se ovaj iskrivljeni, militantni, anticrnogorski oblik srpstva pokušava lažno predstaviti kao kontinuacija ideje srpstva naših predaka; ideje koja je zasnivana na bratskoj budućnosti u jednoj drzavi, a nikako na anticrnogorstvu i uništenju crnogorske države, koju je velikosrpska politika pokušala orkestrirati.
Kako god, velikosrpska politika u Crnoj Gori i dalje opstaje, i za to se najviše pobrinjava Srpska Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori, koja je od svog postojanja na našem tlu 1920. najenergičniji zagovarač velikosrpske ideologije.
Koristeći tradicionalnu privrzenost Crnogoraca svojim svetinjama, i lažno predstavljajući se kao legitimni nasljednik duhovne vlasti, kod određenog dijela populacije uspijeva održati radikalnu velikosrpsku, anticrnogorsku misao, držeći ih u ubjeđenju da jedino tako ostaju dosljedni svojim slavnim precima. Naposljetku, treba istaći da je svrha ovakvog djelovanja očigledna, i da za cilj ima Crnoj Gori nametnuti “istorijsku” dužnost prve i najisturenije žrtve srpskih interesa, i opteretiti je bremenom i nepravdom svih velikosrpskih poraza.
ANALITIKA: Može li podijeljeno društvo kao što je crnogorsko krenuti naprijed?
ČAVOR: Jasno je da podijeljenost društva može negativno uticati na generalni društveni napredak; međutim, upravo prevazilaženje ovakvih kriza je test koji društvo mora proći i pokazati zrelost za dalji napredak. Društvo mora pokazati da je spremno okrenuti leđa destruktivnim ideologijama i malignim nacionalizmima koji nas uporno drže u civilizacijskom zaostatku, i pod strahom nekih novih konflikata.
Dok se razvijena društva bore stvoriti uslove za konkurentnost u privredi, ekonomiji, obrazovanju, kod nas postoje strukture kojima je u interesu primitivizovati društvo i konstantno ga dojiti otrovom svoijh ideoloških doktrina za koje ratovi nikada nijesu završeni. Međutim, jasno je da su radikalne ideologije na našim prostorima tokom minulih decenija donijele ogromne gubitke njihovim proponentima, i da odstupanje od takvih ideologija podrazumijeva mirenje sa svim porazima - što nije jednostavno.
ANALITIKA: Kakva su iskustva na Novom Zelandu?
ČAVOR: Novi Zeland bi, uprkos određenim manama koje karakterišu sve kapitalističke sisteme, mogao u mnogo čemu poslužiti kao model uspješne države i društva. Može se okarakterisati kao moderna, demokratska, bogata država, u kojoj postoji visok stepen slobode, zaštite ljudskih prava, i nadasve čvrsto prisustvo razvijene građanske svijesti. To je država koja je postavljena na zdravim osnovama, koja funkcioniše, i koja ima pozitivan imidž u svijetu. Ono sto je impresivno je što su se ovakvi uslovi stvorili za svega stotinak godina.
U velikom dijelu se da zaključiti da je uspjeh stvaranja novozelandske države i društva povezan sa engleskim uticajem i doprinosom. Naime, Englezi, koji na svojoj teritoriji nijesu zabilježili ni jedan građanski rat od 1651. godine, imali su jasan model za izgradnju uspješnog društva - na vrijednom radu, razvijenom pravnom i obrazovnom sistemu, i prije svega stabilnoj, jakoj, i dobronamjernoj gradjanskoj svijesti. Dolaskom na Novi Zeland, uspjeli su uspostaviti sličan model društvenog uređenja, koji je rezultirao razvojem jednog od najkvalitetnijih obrazovnih sistema na svijetu, jake privrede, ključnih trgovinskih veza sa svijetom, meritokratije - i iznad svega razvojem jake građanske svijesti i privrženosti Novom Zelandu i opštem društvenom dobru.
Taj visoki nivo svijesti koji je građen decenijama i stoljećima rezultirao je u tome da prosječan pojedinac shvata svoj odnos prema društvu, i sopstvenu ulogu i odgovornost u izgradnji tog društva. Na ovim temeljima je izgrađena prosperitetna drzava, sa visokim stepenom kvaliteta zivota, i (ne slucajno) država sa najmanjom stopom korupcije u svijetu niz godina u nazad.
Kao pozitivna konsekvenca ovakvog stanja u društvu, interesantno je da se ni jednom u istoriji parlamentarizma u Novom Zelandu nije desilo da jedna vlast rukovodi zemljom više od tri mandata. Jaka društvena svijest podređuje vladajuće strukture sebi, a ne obratno; odnosno, obrazovana, informisana, i vrijednosno potkovana populacija zna izabrati kvalitetnu vlast, jer vlast je u velikom dijelu reflekcija društva, i obratno.
Naposljetku, takođe je vrijedno pomenuti da promjene vlasti, uprkos burnim predizbornim kampanjama, na Novom Zelandu prolaze mirno i uz obostrane čestitke rivala, i konačnu konstataciju da vlast uvijek ostaje u sigurnim rukama, jer je privrženost Novom Zelandu i najboljim interesima države i društva neupitna. Još jednom treba naglasiti: ovakav stepen razvijenosti jednog društva je rezultat decenija izgradnje i održavanja zdravog društvenog sistema, i pravog odnosa pojedinaca prema sopstvenoj državi kao najiskrenijeg vida patriotizma.
Predrag ZEČEVIĆ
