Sletjeli smo u Islamabad i odmah nastavili za Peševar, pokrajinski grad u blizini afganistanske granice na sjeverozapadu Pakistana, na obroncima planinskog masiva Hindukuša. Rijeka Kabul, desna pritoka Inda protiče kroz Peševar zajedno sa kolonama izbjeglica.
Kajber prolaz
Čuveni Kajber prolaz nije samo veza izmedu Afganistana i Pakistana već i najvažnija spona izmedu Bliskog i Dalekog istoka, a prošao ga je najslavniji osvajač svih vremena sa mnogobrojnom grčkom vojskom, Aleksandar Veliki.
Prolazile su ga i druge vojske Persijanci, Tadžici, Kinezi, Uzbekistanci, Britanci, Hazari, Huni i Bijeli Huni, Siki, budisti, bramani, Moguli, Hazari….pa nije čudo da od tolike mješavine postadadoše prelijepi Paštuni. Muškarci obučeni u nacionalni šalvar kamiz, pretežno bijele boje (komotne pantalone sa tunikom i dva proreza sa strane), prslukom po potrebi, izgledaju nevjerovatno otmeno i moćno.Visoki, stamene građe, tamnoputi sa bijelim, zdravim zubima.
Među PaštunimaŽene su obučene, takođe u tri sloja: pantalone, tunika i obavezna ešarpa za glavu a neke, nažalost, u burkama sa mrežom u predjelu očiju, ali sve u živopisnim bojama. Nekada su davno Peševar zvali Purušapura “grad cvijeća”. Takvog znamenja nisam baš vidjela, ali jesam ljepši pol nalik pokretnim cvjetovima po sukovima (bazarima), hramovima, cestama, poljima, u prašini, po predgrađima. Sve je šareno.
Hodajući cvjetoviČudila sam se tom nepogrešivom skladu boja sve dok nisam shvatila da se tako gotove kombinacije materijala kupuju po sukovima u tri različita dezena. Sjetih se Orhana Pamuka i njegove knjige ”Istanbul” kako jadikuje za živopisnim odorama i turbanima Istambulaca iz prohujalih vremena, naročito kada bi gledao Galata most ispunjen sivilom prolaznika.
Još jedna estetska neobičnost promicala je pakistanskim putevima i ulicama: kamioni, minibusi, automobili, dvokolice, motori, ukrašeni ornamentima, cvjetovima, dograđenim kitnjastim elementima tako da od onog, kupljenog originala, ostaju samo točkovi, motor, osovina….
Ukrašeni autobusTo je upečatljiv iskaz mašte i nostalgičnog sjećanja na prošla vremena iz doba kamila koje su ukrašavali osebujnom maštom. Ta stvorenja su im bila i više od prevoznog sredstva, malo tražile, a mnogostruko davale. Sjećanje na njih je u vidu isturenog, stilizovanog dodatka od lima nadnesenog nad krovom kabine, tako da podsjeća na kamilu.
Kamion ukrašen da podsjeća na kamiluPostoji veoma izražen takmičarski duh, čija će dekoracija biti maštovitija, među vlasnicima vozila. Naročito kod turista izazivaju divljenje, jer ne mogu čudu da se načude, što pored njih non-stop promiču velike i male šećerleme. U tom neuralgičnom području, kreativni duh ovoga naroda ne posustaje.
Ali, nije sve tako ružičasto. Na kratkom putu prema afganistanskoj granici, prema Kajber prolazu, sa jedne i druge strane ceste su izbjeglički logori, fortifikovane naseobine malih zajednica, sa visokim zidovima od blata koji dobro apsorbuju metke.
Fortifikovana naseobinaDuž glavne ceste su prodavnice i radionice gdje se može slobodno kupovati i napraviti razne vrste oružja. Da je ovo bio izlet sa mogućim rizikom svjedočilo je prisustvo dva naoružana pripadnika vojske Pakistana u našem autobusu i specijalna dozvola od lokalne vlasti.
Dok čekamo dozvoleOvaj prirodni prolaz na padinama planinskog masiva Hindukuša omogućavao je vjekovima prolaz ljudi i ideja. Tim putem je prošla i vojska Aleksandra Makedonskog.
Aleksandar Veliki, vaspitavan u duhu helenizma i podučavan od velikog Aristotela, osvaja Egipat 332 pr.n.e. Oduševio se onim sto je u ovoj čudesnoj zemlji vidio, a kada je u oazi Siva proglašen sinom boga Amona nije bio više isti. Postao je kosmopolit i orijentalac.
Aleksandar VelikiE.M. Forester piše: “On je sada želio da harmonizuje svijet, a ne da ga helenizuje”. Po nekim izvorima, u to vrijeme se vjerovalo da je Zemlja ploča, pa ga je ova činjenica dodatno motivisala da se uputi ka istoku ne bi li se lično uvjerio u tačnost te tvrdnje. Istraživački duh ga je vukao da dođe do kraja azijskog kontinenta, jednog od tri tada poznata kontinenta, pored Evrope i Afrike, spojenih u jednu cjelinu.
Da se rodio stotinak godina kasnije, ovaj drugi razlog ne bi imao smisla, jer je veliki geograf i astronom Eratosten dokazao da je zemlja okrugla.
Na putu ka Indiji, Aleksandar je ostavljao vrlo prepoznatljive tragove izražene u sublimaciji raznih kultura sa helenskom. Takvu je sudbinu, na sreću, doživjela i kraljevina Gandara gdje je budizam bila uveliko prihvaćena religija i filozofija.
Na prostoru današnjeg Pakistana i dijela Afganistana prostirala se kraljevina Gandara, velika civilizacija od 6 vijeka pr.n.e.do 11 vijeka n.e. kada joj se gubi ime. Smatra se da je kolijevka budističke civilizacije i rađanje famozne Gandara Art, proistekle iz persijske, helenističke i indijske umjetnosti.
U prvom vijeku n. e. Peševar postaje sjedište uprave cijele kraljevine, a u vrijeme persijske dinastije Ahamenida 6. vijek pr.n.e. postala je persijska satrapija.
Dolina Taksila je smjestena izmedu rijeka Dželum i Inda, spaja Indiju sa centralnom Azijom i Kinom jednim pravcem, Persiju i zapadnu Aziju drugim, a Centralnu Aziju i Kinu preko Šrinigara (Kašmir) trećim. Strateška pozicija Taksile je odredila njenu ulogu kao socijalno-ekonomskog centra Gandare. Vjekovima je bila mjesto za kontrolu trgovine.
Ovi podaci važni da bi se objasnio ambijent postojbine štuko umjetnosti. Štuko skulpture Bude i ostalih figura iz panteona budističke religije u Taksili sadrže, generalno, tradicionalne karakteristike, prepoznatljive kao Gandara stil.
Buda - manastir DžolijanSpokojna ekspresija lica je osnovna crta budističkog likovog izraza. Fina oštrina linije nosa, usana i brade, duboko meditativnim prikazom očiju, izduženim ušnim resama (simbol mudrosti i reinkarnacije), kovrdžavom kosom pokupljenom na vrhu glave, tunikama koje sa ramena padaju nalik draperijiama i ističu muskulaturu tijela, su otprilike karakteristike ove umjetnosti.
Prepoznatljiv je uticaj grčkog stila, persijskog, rimskog i indijskog, a blagost lica je osnovna karakteristika budizma. Tome je doprinosio podatan materjal kojim se moglo lako oblikovati rukama umjetnika, skulptura do savršenstva.
Bijela boja, dobijena od mljevenog mermera, gašenog kreča i krede u prahu, doprinosila je eteričnoj ljepoti.
Pod vedrim nebom mnoge su figure doživjele prilična oštećenja pa je malo toga u dobrom stanju. Najljepša statua Bude u meditativnom položaju, predivnog, nježnog, skoro feminiziranog lica, u tunici sa naborima, vrlo izduženih ušnih resa, dobro očuvana, jer je bila smještena u jednoj niši, zastićena od vandala i meteoroloških neprilika. Sada se čuva u budističkom manastiru Džolijan gdje su i grobnice budističkih monaha, sa području Taksile.
Nisam vjerovala da ću više ikada biti impresionirana nekim umjetničkim iskazom kao što sam bila bronzannom statuom Posejdona iz atinskog muzeja ili naborima u mermeru na tunikama u muzeju u Epidaurusu. Ali, divno je taj osjećaj doživjeti ponovo, neočekivano i iznenada, u ovoj dalekoj i meni nepoznatoj zemlji.
Helenistička umjetnost seuveliko odrazila na skulpturu na teritoriji kraljevine Gandare zahvaljujući prolasku Aleksandra Velikog. Peševarski muzej je riznica eksponata, pretežno iz Budinog života. Materjali su bronza, mermer, terakota, kamen...
Buda koji gladuje - Muzej u LahoreuČuvena statua sjedećeg Bude iz perioda Gandare se nalazi u tokijskom muzeju, predivna imaginarna glava Aleksandra Velikog u arheološkom muzeju u Istambulu a jedinstvena statua Bude koji gladuje je ostala kod kuće, u muzeju u Lahoreu. U peševarskom muzeju je niz Budinih statua u različitim pozama koje karakterišu njegovo učenje i filozofiju….
Rađanje Sidarte - BudeVrlo je reprezantivan reljef u kamenu Budine životne priče, počev od sna njegove majke kraljice Maje, rađanje sina Gautama Sidarte, faze života i na kraju scena smrti. Ali treba imati u vidu da se na prostoru kraljevine Gandara uveliko izučavala astronomija, matematika, medicina, Sanskrit… a to je bila osnova za umjetnost kao uzvišenije ljudsko stvaranje.
Pogled na rijeku DželumNa putu od Taksile prema Islamabadu bio je trenutak veličanstvenog susreta sa istorijom. Imali smo priliku da osmatramo predio gdje se odigravala čuvena bitka 326 pr.n.e.na rijeci Dželum (poznata kao bitka kod Hidaspa) u kojoj je Aleksandar Veliki pobijedio kralja Pora, čija je vojska imala moćne slonove, i tako spasio Taksilu. Ali u toj strašnoj borbi Aleksandar ostaje bez svog obožavanog konja Bukefala, pa je gradu u neposrednoj blizini dao ime Bukefalija (današnji Dželum).
Iz Islamabada (glavni grad) i Ravalpindija ne nosim neke posebne utiske, iz razloga kratkog boravka u tim megalopolisima zagušenih saobraćajem. Ali zato prodoran miris jasmina će mi itekako ostati u sjećanju. Čudesna je snaga tog bijelog cvijeta, čiji se miris probijao kroz teške izduvne gasove i širio duž čitave ulice.
Prodavačica bijelih girlandi je od jedrih cvjetova jasmina, te noći, napravila dobar pazar. Svi smo se okitili i sjutradan krenuli prema Lahoreu. Sve je u našem autobusu mirisalo na ovaj egzotičan cvijet. Nigdje više, ne bar na destinacijama koje sam posjetila, Tajland, Burma, Indija, Afrika…miris ovog cvijeta nije bio tako opojan.
Da bi se sagledala ljepota arhitekture Lahorea, ili bolje reći ostatci, treba samo malo podići pogled, iznad tendi šarolikih dućana, na trošne fasade sa isturenim prozorima, sa mašrabijama umjesto stakla.
Koristile su se, a u upotrebi su i danas, mada u manjem obimu, u muslimanskom svijetu i u toplim krajevima. To su drvene rešetkaste pregrade sastavljene od štapića i loptica, štite od sunca i prašine, a žene su mogle, a da ne budu viđene, posmatrati šta se dešava u spoljašnjem svijetu.
Kako sam se obradovala kada sam ih ugledala u ovom kraju svijeta, prilično udaljenom od Bagdada gdje su nastale još u sedmom vijeku. Danas se još mogu vidjeti u Egiptu, naročito na mamelučkim građevinama (Kairo).
Prozori su istureni, nalik malim balkonima, postavljeni na keramičkom mozaiku fasade i natkriveni kalotama sa floralnom plastikom. Ostaci predivne mogulske arhikteture, ali ugrožene snopovima vazdušnih električnih vodova i pratećim elementima neophodnim za elektrifikaciju grada.
Ali ne radi se ovdje o bahatosti ili neznanju, već o prilagođavanju uslovima siromaštva. Ne moram baš daleko da putujem da bih uočavala odsustvo osjećaja za očuvanje bisernih tragova minulih vremena.
U mom gradu postojao je turski hamam na obali rečice, izvanrednog arhitektonskog sklada, kako objekta tako i okolnog prostora. Preživio je sva burna vremena, od kojih najznačajnije razarajuće bombardovanje iz II svjetskog rata, ali nije mogao preživjeti odluke savremenih gradskih moćnika.
Postavili su most preko hamama i porušili kupole. Ostao je patrljak. Po ko zna koji put se potvrđuje činjenica da nivo svijesti i obrazovanje nisu obavezno u korelaciji. Obrazovanje se može postići ok svijest teško ili nikako.
Visoko na ljestvici ljudskog umijeća je kreativnost koju su posjedovali narodi potekli iz centralne Azije, ali i nedopustiv kapacitet brutalnosti u vojnim pohodima. Ako bi iskupljenje moglo biti za sva nepočinstava, stvorili su nemjerljiva blaga u arhitekturi i umjetnosti u zemljama koje su pokoravali: Mameluci u Egiptu, Turci u Maloj Aziji, Moguli u Indiji.
Moćna dinastija Mogula je ujedinila u XVI vijeku, do tada rascjepkani podkontinent Indije. Osnivač je Babur, slijedi Humajan, Akbar Veliki, Džahangir, Šah Džahan, Aurangzeb... Mogulsko carstvo se održalo, u svom sjaju narednih 300 godina, sve do dolaska Engleza.
Lahore je najljepši grad u Pakistanu, jer je umjetnost dominantni atribut grada. A šta može biti reprezantivnije od muzeja jednog grada? Svi smo bili zatečeni činjenicom da je dugo godina, u vrijme Engleza, glavnim državnim Muzejom Lahore upravljao otac velikog engleskog književnika Radjarda Kiplinga. Direktor Kipling je svom sinu, još dječaku, dopuštao slobodu da boravi mnogo vremena u parku oko muzeja. Više džungla - nego park, dječaku je budila maštu i tu se posijala klica za stvaranje sjajnog književnog djela Knjiga o džungli.
Muzej je riznica umjetničkog stvaralaštva vjekovima unazad i prava je sreća sto je veći dio eksponata sačuvan.Već pomenuta statua Bude koji gladuje je najznačajniji eksponat muzeja. Preplitanje persijsko-islamske kulture sa indijskom izrodilo mogulski stil u umjetnosti, arhitekturi, slikarstvu, odjeći... .
Lahore tvrđava iz 11. vijeka (iz doba Mahmuda Gaznia, moćnog vladara tog dijela svijeta) omeđava trapezoidni plato.Tek dolaskom Mogula mijenja se struktura sadržaja unutar tvrđave izvanrednim primjercima arhitekture, koji su rađeni u bijelom mermeru i crvenom pješčaru: palate i paviljoni, vodene površine, mauzolej Nur Džahan i Džahangira, velika džamija Badišah, nekoliko muzeja...
Mermermo "platno" - crveni pješčarMeđu najljepšim je Šiš Mahal (palata sa ogledalima) i paviljon za privatnu audijenciju izrađen od bijelog mermera sa nazubljenim lukovima na vitkim stubovima, otvoren sa prednje strane, a sa zadnje obezbijeđen čudesnim mermernim “platnom” ili bolje reći mermernom mrežom.
Mermerno "platno"Neviđeni minuciozni rad na tankim pločama mermera i crvenom peščaru.Tehnikom pietradura su ukrašeni parapeti i zidovi paviljona. Nije se moguće oteti utisku, gledajući ove divote, o kakvoj se civilizaciji radi još od prije pet vjekova.
Ornamenti - tehnika pietraduraU osnovi svega je bilo poznavanje matematike, statike, hidraulike, astronomije ….i kao kruna izvanredan osjećaj za umjetnost.
Da sam malo više konsultovala literaturu ne bih se toliko čudila dostignućima u ovom dijelu svijeta, ali ima li što ljepše i prijatnije nego - iznenaditi se i očarati.
U današnje vrijeme, naravno, taj kompleks ne blista onim sjajem kao u doba Mogula.
Pomoću slika iz muzeja i sa malo mašte može se dočarati ambijent ispunjen vatrometom boja u vidu cvjetnih bašti, šadrvana, bazena, uglačanog mermera, razastrtih persijskih tepiha, divana, živopisnih suncobrana, odjeće vladara, njihovih žena, miljenica, mnogobrojne posluge itd.
Velike ljubavi mogulskih vladara cvjetale su u Lahoreu i pretakale se u svom zanosu na polje veličanstvenog graditeljstva.
Po mogulskom carstvu rasuli su se biseri arhitekture u vidu raskošnih palata, čitavih gradova poput Fatehpur Sikri, spomenika Tadž Mahal, hramova i čuvenih Šalimar bašti (hramovi ljubavi).
Šalimar baštaDominantni i centralni element bašta je vodena transverzala kao atavistička potreba proistekla iz zavičajnih, mongolskih nepreglednih stepa i pustinja. Obale i korito rječice, koja teče sredinom kompleksa, obložene su mermerom. Slijede travnate površine i cvjetne leje, a po obodu bašte visoko rastinje. Simetrija je obavezan princip.
Duž vodenog toka izgrađeni su mali paviljoni, mostovi i prostrana odmorišta od bijelog mermera. Klesanje mermera u vidu čipke čini da ti objekti ne opterećuju ambijent već ga ukrašavaju i izvanredno oplemenjuju. Mali vodopadi, fontane, česme, jezerca, platforme za odmor upotpunjuju sliku raja na zemlji.
Tragična ljubav predivne robinje-igračice Anarkali ili, kako to samo istočnjaci umiju da sroče -pupoljak nara, naziv je bazara, živopisne, ustalasane manifestacije vreve, boja i zvukova u Lahoreu.
Anarkali bazarRobinja se usudila da zavoli mladog princa Selima, a da bi ironija bila veća, okrivljena je što je dozvolila je da se princ zaljubi u nju .Akbaru Velikom, ocu Selimovom, je rodila sina što joj je uvećalo krivicu. Akbar ju je kaznio okrutnom smrću, živa je spaljena po nekim izvorima, a po drugim, ostavljena je da umre zatvorena izmedu dva zida njegove palate.
Legenda o njoj pretočena je u mnoge vidove umjetnosti: filmove, modu, muziku, slikarstvo, književnost…
Kada je taj isti princ Selim postao vladar Mogulskog carstva, i postao čuveni Džahangir oženio se sa Nur Džahan, zelenookom ljepoticom bez premca kakvu samo može Persija da iznjedri. Minijature na slonovoj kosti svih mogulskih vladara i značajnih kraljica kao što su Nur Džahan i čuvene Mumtaz Mahal (Tadž Mahal) se nalaze u muzeju u Lahoreu.
Džahangir lijevo - Nurdžahan desnoPonešeni nestvarnim ambijentom Šalimar bašte, a upravo izašli iz muzeja moćne mogulske dinastije, nama prilično nepoznate, obuhvatila nas je jedna čudna atmosfera.
Nije mi jasno kako smo se pretvorili u djecu, vadili bilješke i počeli da maštamo, da se preslišavamo ko je čiji sin, otac, supruga, ko je koga uklonio itd. itd.
Po Anarkali bazaru smo pokupovali, turistima namijenjene, maštovite turbane,replike iz doba Mogula, kao i pokrivala za glavu kraljica. U torbama su se našli i razni odjevni rekviziti, tako da su se stekli uslovi za kreativno djelovanje, tim prije jer smo se našli u centru pakistanske filmske industrije Lollivoud.
Izvršili smo podjelu muških uloga Džahangira, Šaha Džahana, Akbara Velikog i prešli na žensku. Sonji se dodjeljuje uloga igračice Anarkali, lijepa Jelena se sprema za ulogu Mumtaz Mahal (za nju je građen Tadž Mahal), samo ju je trebalo odvojiti od kamere …
Šah Džahan lijevo - Mumtaz Mahal desnoAnči se nećkala, ali da bi je odobrovoljili ponuđena joj je uloga Nur Džahan kao najljepšeg ženskog lika u mogulskoj dinastiji. ‘’Ja da vam igram onu sa sastavljenim obrvama, ne dolazi u obzir” ljutito se brecnula Anči. “Mogu samo da igram Avu Gardner‘’. “A onda bih ja da budem Lana Tarner” javlja se Anđelka…
Tako nam propade trenutak umjetničkog nadahnuća. Kada smo se našli u autobusu i krenuli prema Amricaru, gradu istorije i kulture Sika, u indijskoj državi Pendžab, naš Dragan, uskraćen da svojim talentom dočara Akbara Velikog je nonšalantno šetao sredinom autobusa i kao za sebe,ali malo glasnije, ponavljao:”Gdje zaboravismo žito, makar da imamo lapot..” (velika pogača, ružan običaj primenjivan na stare i iznemogle iz naše, ne baš daleke, prošlosti)……To je bio “prijekor” upućen našoj Avi Gardner, pri čemu smo se svi slatko smijali zajedno sa njom. Može se samo zamisliti kako je jedan duhovit komentar davao šlagvort sledećem. Anči je uživala u atmosferi razdraganosti ispunjenoj humorom i smijehom, a može se reći još jednoj prilici da bude u centru pažnje.
U takvom raspoloženju stigosmo do granice Pakistana i Indije ili bolje reći jedne od njenih država Pendžab. Pored table WELCOME TO INDIA stajao je jedanpretpostavljam, Sik, prepoznatljiv po turbanu i stilu oblačenja.
Granični prelazDesetine radnika su istovarali neke vreće krompira, kada su nas ugledali munjevito se dočepaše naših kofera da bi nam pomogli da ih prenesemo kroz slobodnu zonu između dvije države. Stvorila se takva gužva da je morao čuvar rampe da interveniše.
Intervencija je bila gruba, jer je dugački štap odskakao od leđa sirotih nosača koji su i dalje grčevito držali naše kofere. Radilo se o sljedećem: taj prazan prostor, od blizu jednog kilometra, trebalo je preći pješice, a nosačima je to bila prilika da zarade jedva neki dolar u vidu bakšiša. Od te bijedne zarade su im dio uzimali pri povratkuslužbenici carine na administrativnom prelazu, po komadu prtljaga. Nosačima je ostajala beznačajna šuma.
Tek kada smo ušli u Indiju objasnili su nam taj razrađeni sistem korupcije. Mnogo sam gorčine ponijela sa tog mjesta i kajanje sto mom nosaču nisam dala veću sumu. Nimalo veseo oproštaj od divne zemlje i divnog naroda Pakistana.
