U drugom razredu srednje škole, mlada košarkašica, Jovana Vuković, koja se na Cetinje preselila kada je imala svega dvije godine, prvi put je obukla dres Lovćena.
Iako nikad nije bila sportski tip, već su je više interesovali - crtanje, slikanje, pisanje - zbog svojih fizičkih predispozicija (195cm visoka), ipak je počela da trenira košarku u Baru, i to najviše na nagovor tadašnjih trenera.
Za one koji to možda nijesu znali, ona potiče iz sportske porodice - njena godinu dana starija sestra, Marija, je proslavljena crnogorska atletičarka.
- Košarka mi je omogućila da se oprobam u Americi, gdje sam igrala na junior koledžu i kasnije dobila punu stipendiju na univerzitetu Longwood u Virdžiniji, koji je ujedno član NCAA prve divizije. S ekipom sam osvojila tri šampionata konferencije, igrajući na Floridi prve tri godine. Nažalost, nijesam imala pravo koledž iskustvo na terenu, jer sam pokidala prednje ukrštene ligamente na oba koljena, i imala tri teške operacije u četiri godine. Diplomirala sam ovog maja sa Bachelor of Sciences diplomom iz sociologije i Magna Cum Laude honorsima - kazala nam je Jovana i dodala: - Planiram da nastavim sa studijama. Plan mi je i da ostanem u sportu.
Jovana je veliki zaljubljenik u prirodu i kad god je u prilici voli da provodi vrijeme napolju.
Kako nam je priznala, najbolje se osjeća u poznatom društvu, okružena ljudima koje voli.
- Najviše me opušta dobra muzika, kvalitetna knjiga, ukusan čokoladni kolač i hladno pivo. Nedostaje mi porodica, posebno sestra Marija, koja mi je najbolja drugarica - kazala je Jovana.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Živjeti u neznanju, ušuškanost roditeljskog doma, babino pletenje pletenica za školu, bezbrižnost i osjećaj neodgovornosti. Najviše mi nedostaje dječiji, naivni pogled na svijet oko sebe, nešto što se odrastanjem lako gubi.
Duško Radović je kazao: „Neko iz djetinjstva ponese samo uspomene, a neko sačuva u očima, ušima, u srcu, još malo one radoznalosti i nemira, pa umije da se igra i raduje malim stvarima“... Samo, to je malo teže kad te gurnu u svijet odraslih.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Sposobnost da sama rasuđujem i donosim odluke i da prepoznam prave ljude oko sebe. Preuzimanje odgovornosti i mogućnost dokazivanja svojih kvaliteta, sebi, prvenstveno.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Igranje košarke, gluma, i pisanje.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Tvrdoglavost, inat prema sebi i to što određene emocije pokazujem na pogrešan način.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Altruizam i iskrenost. Cijenim ljude koji sve stiču svojim trudom i radom, i koji znaju da poštuju i cijene to kod drugih. Cijenim one koji polaze od sebe i koji ne zalaze u hejtovanje i komentarisanje drugih.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Numi Rapas, „Lavirint“.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Ne bih... Svejedno će me doživjeti na svoj način.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Karađorđeva šnicla, punjena šunkom i kajmakom, a prilog hladno, točeno pivo.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Nevidljivi ogrtač Harija Potera i sposobnost da se telepotrujem kad god i gdje god poželim.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa mojim tatom.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Izgubim se u dobroj knjizi.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Beskućnik“ - Ničim Izazvan i Darko Rundek, Letu Štuke - „Šutiš“, 3 Doors Down - „Here without you“, Disturbed - „The sound of silence“ i Linkin Park - „Numb“ i „Castle of glass“. Lista uvijek mora da sadrži neki dobar deep-soul-house, uz malo latino ritma, i poneka domaća stvar.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Serijal „Mračna Kula“, Stivena Kinga.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Kao što pjesma kaže: „Tako mi se ide negdje, bilo gdje, bilo gdje“. Azija, Kina, za početak i neka egzotična ostrva.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Zavisi od dužine puta - ali, ono u kojem imam najmanje mjesta za noge.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Sve - sebi, a dobar dio svega, sestri Mariji.
Čemu se uvijek obradujete?
- Mojim ljudima i energiji onih pravih koje upoznam, hladnom pivu, kvalitenoj pjesmi i knjizi.
Da li za nečim žalite?
- Ne žalim, ali mi možda smeta što nijesam imala više strpljenja kad je trebalo.
Bez čega ne možete?
- Bez emocije, onoga što osjećam prema ljudima koje volim i koje čuvam sebično za sebe gdje god da se nalazim.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Sestri, za izliv emocija, koji je toliko rijedak da joj ništa nije bilo jasno. Evo javno - zMaJrija, izvini!
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Prvo bih joj tražila akvarijum pun njenih rođaka za svaki slučaj, onda da me vrati u doba kada sam recimo tek počinjala, u osnovnu školu, i da me ostavi tamo, a ako to ne uspije - onda besmrtnost mojih roditelja, sestre i brata.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Odlučila da pronađem svoju svrhu daleko od porodice, i izborila se sa sobom. Ustvari, to je moja najteža i najvažnija borba.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Zaboravila bih na ovozemaljske prolazne probleme, drame i ostale stvari koje nam današnjica, vrijeme u kojem živimo i mi sami sebi namećemo - i prepustila se emocijama, više ih pokazivala, više ljubila, više grlila, više smijala - spakovala sebe i mojih par osoba i otišla u neku životnu avanturu.
Kako biste voljeli da umrete?
- Okružena onima koje najviše volim, da oni budu posljednja slika prije nego sklopim oči.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „Ne budite me, spavam“.
Priredila: A. POPOVIĆ
Foto: Privatna arhiva
