Sve češće se događa da porodica prijavi nestanak djeteta, da bi se kasnije ispostavilo da je ono pobjeglo iz kuće. Samo u posljednjih nekoliko dana u crnogorskim medijima su objavljene vijesti o nestanku više maloljetnih osoba, koje su se kasnije, srećom, vratile domovima zdrave. Pokušali smo da saznamo zbog čega se ovo događa, koji su najčešći razlozi zbog kojih se tinejdžeri odlučuju na bijeg, te kako ih pravilno vaspitati.
Prema riječima psihološkinje Jasmine Đukić, djeca su najčešće ogledalo odnosa roditelja prema njima.
„Razvojne poruke koje čujem od klijenata koje su u velikoj mjeri determinisale njihovu sliku o njima su uglavnom negativne, i to su: ‘Nisi dobro uradio’, ‘Ne trebaš mi takav’, ‘Nemala te majka, crk'o dabogda’, ‘Kako te rodih tako smotanog’, ‘Moraš’, ’Budi prema svima dobar’… To su poruke koje nikako ne bi trebale da budu prisutne u procesu razvoja jer su poništavajuće”, navela je Đukić.
ANALITIKA: Koji su najčešći razlozi zbog kojih se maloljetnici, najčešće tinejdžeri odlučuju da pobjegnu iz kuće?
ĐUKIĆ: Koji su razlozi zbog kojih neko napusti zemlju? Napusti posao? Partnera?
Osjećaj nepripadanja, nedovoljnog razumjevanja, odbačenosti. Isti razlozi se javljaju i kod mladih. Niko ne odlazi sa mjesta gdje mu je ugodno i gdje nema pritiska. Kada neko ode iz doma, on ne odlazi zbog doma, već zbog odnosa u njemu. Mi često znamo da kažemo napustio je dom, ali dom se ne napušta niti se bježi iz njega, napuštaju se odnosi u tom domu. Mladi koji “bježe” su najčešće izloženi ultimatumu “Dok si pod mojim krovom biće kako ja kažem” ili “Ja znam sta je najbolje za tebe”, i u takvim situacijama usled velikog zida zabrana, bez prava glasa, gdje opcija suprostavljanja ne postoji mladi najčešće biraju da “pobjegnu”. Takođe, postoji i ona druga grupa mladih koji se povuku u sebe i pasivno kreiraju ostatak življenja.
Medjutim, najoptimalnije je formirati podržavajuću sredinu gdje mlada osoba kao član porodice može iskazati potrebe i učestvovati u kreiranju pravila porodičnog sistema. Na taj način roditelji podstiču razvoj odgovornog i zdravog pojedinca, onog koji u odrasloj dobi neće imati problema sa ispoljavanjem vlastitih potreba ili anksioznošću, niti će od strane društva biti etiketiran kao potencijani delikvent. Znate ko napušta ili ruši sistem? Onaj ko nema izbora, ko nije imao prilike da drugačije nauči, vidi ili osjeti.
ANALITIKA: Kako da roditelj posumnja da je dijete nezadovoljno?
ĐUKIĆ: Nezadovoljstvo se osjeća. Roditelj koji je u odnosu sa svojim djetetom može da osjeti sta se dešava sa djetetom. Emotiva isključenost, ili prevelika osjetljivost, lošiji rezultati u školi, ljutnja, apatija… Sve to mogu biti signali da se nešto dešava. Ono što je važno istaći jeste da su sva ova stanja ujedno i razvojni procesi i da nekad ne moraju biti signali nečeg velikog, ali da je bitno da podstaknemo djecu da razgovaraju o procesima. Njihova vrata se otvaraju ukoliko pokucamo, zato je važno kucati, i to na način “Vidim da si tužan.Da li želiš da podeliš to sa mnom, ja sam tu za tebe” . Sa druge strane lupanjem po njihovim vratima “Sta je ta nervoza” , nećemo dobiti ništa. Takođe, treba se zapitatiti i kakav je to odnos ukoliko je djete isključeno i ne želi da razgovara. Djete ne treba da se boji roditelja i roditelj treba da ga podstiče na odnos bez straha.
ANALITIKA: Koje su najkritičnije godine u kojima se dešavaju ovakve situacije?
ĐUKIĆ: Adolescencija je sama po sebi izazov i za mlade i za roditelje. Do ovog perioda je sve tiho,a u adolecenciji se sve razbuktava, tako da, što smo gradili do ovog perioda to ćemo i dobiti, samo umnoženo i vidljivije.
ANALITIKA: Zbog čega najčešće nastaju konflikti između roditelja i tinejdžera i kako bi roditelji trebalo da se ponašaju u odnosu sa djetetom? Koliko je zaista bitna komunikacija i povjerenje koje se gradi?
ĐUKIĆ: Treba da se ponašamo onako kako bi željeli da se drugi ponašaju prema nama. Vrlo jednostavno. Kada djete kaze npr. “Bojim se” porebno je da ga zagrlimo i da mu kažemo da je sve je ok i da će sve biti u redu,da smo tu za njega šta god da se desi, nikako “Ajde šta si umislio”, “Nije ništa” i slično. U slučaju da ne obuhvatimo njihov strah na pravi način, mlada osoba može da se naljuti i nesvjesno se isključi iz odnosa sa roditeljima. U praksi se najčešće se dešava da u odnosu sa roditeljima mladi osjećaju da nisu dovoljno podržani i prihvaćeni, sto dalje dovodi do povlačenja iz odnosa. Povlačenje tinejdžera iz odnosa kod roditelja podstiče nerazumjevanje, povećava osude i kritike. Time lagano dolazi do narušavanja odnosa.
Naime, sa jedne strane zbog”lošeg iskustva podrške “ mladi se izmiču iz odnosa, zatvaraju u svoju sobu, ne razgovaraju, čak i ne učestvuju u zajedničkim obrocima i slično, dok sa druge strane sam proces adolecencije jača njihovu potrebu za osamostaljivanjem, sto dodatno dovodi do udaljavanja izmedju njih i roditelja. Uzročno posledična reakcija roditelja najčešće je ljutnja, osuđuvanje, kritike, što još dodatno pojačava jaz između generacija. I onda dolazi do začaranog kruga, gdje se ne vide međusobne potrebe i kontaktira se isključivo kroz ljutnju.
Ono sto smatram izuzetno značajnim je činjenica je ispod ljutnje uvjek tuga i osjećaj odbačenosti, te da je ljutnja napad na drugog iz doživljaja ugroženosti. (realne ili umišljene). Naravno govorimo o zdravoj ljutnji. Kada se dijete ili neko drugi ljuti, tj kada komunicira ljutnjom, važno je da zastanemo i da se zapitamo “šta mu je potrebno, šta ga je povrijedilo” i da na taj način odgovorimo nazad. Magično je kako ljutnja nestane i pojavi se tuga. Djecu treba učiti da pokazuju prava osjećanja, ne iskrivljena i zamaskirana. Tuga i radost nikoga neće povrijediti, niti će mladu osobu dovesti u situaciju da naudi sebi, dok bijes i ljutnja to mogu. Kada smo tužni prirodno idemo ka podršci, kada smo ljuti idemo ka (samo)uništenju, poništavanju objekata, osoba koje nas ljute.
Znači: otvoreno, iskreno, sa ljubavlju, prihvatanjem I razumjevanjem, bez kritika i bez osuda I svaki odnos će biti ljekovit.
ANALITIKA: Često se čuje da tinejdžeri bježe iz kuće u strahu od kazne roditelja. Da li ih treba kažnjavati i na koji način?
ĐUKIĆ: Ukoliko bježimo zbog straha od kazne to znači da nismo dovojno svijesni odgovornosti za vlastite postupke. Takođe, znači da se identifikujemo isključivo kroz ponašanje, što nije dobro, jer ako napravimo grešku to ne znači da smo mi greška. Dijete koje je svjesno vlastitog ponašanja i koje ima osjećaj odgovornosti, neće bježati zbog straha od kazne, niti će sebe identifikovati kao grešku, već će kaznu doživjeti kao korake koje je potrebno preuzeti kako bi se sanirala greška. Međutim da bi djete dostiglo ovaj nivo potrebno je razgovarati sa njim i učiti ga tome.
Kada se djete osjeća voljeno i prihvaćeno izaći će ispred roditelja sa bilo kojom greškom, jer će imati osjećaj pripadanja i doživljaj ljubavi, te nadu da svojim budućim postupcima može ispraviti grešku.
Zdrav, otvoren odnos podrazumjeva da ću ja ukoliko napravim grešku, prihvatiti odgovornost za ono što je rezultat mog ponašanja, znači prihvatam da sam napravio grešku i spreman sam da radim na njoj. To je odnos gdje osoba, tj. dijete ima osjećaj samoprihvatanja i gde je svjesnost o posledicima prisutna.
Ukoliko imam doživljaj neadekvatnosti, samoodbacivanja ili percepciju da će me neko odbaciti, ili manje voljeti jer sam učinio nešto loše (što je slučaj kod djece) samoodbacujem se, prije nego me značajno drugi odbace. Tada ne mogu da se “pojavim ispred njih”, ne vrijedim i bježim od osude. Djeca uvijek treba da znaju da imaju mogućnost da se” iskupe “ tj mogućnost da isprave greške. Roditelji čine veliku grešku kažnjavanjem na primjer za postupak o kojem nisu razgovarali sa djecom. Kada dijete uradi nešto “pogrešno”, a prije toga mu niko nije objasnio da je i zašto je to pogrešno roditelj nema “pravo” da se ljuti ili da kažnjava, jer dijete putem istraživanja, pokušaja i pogrešaka istražuje svijet.
ANALITIKA: Da li je ipak problem u prevelikom popuštanju i dozvoljavanju? Kako postaviti granicu?
ĐUKIĆ: Granice treba da postoje svakako. Sve što je bez granica i nema strukturu teži raspadanju. Takođe, struktura i granice treba da budu smijernice koje se prate, provjeravaju, po potrebi pomjeraju ili mjenjaju uz uvažavanje ličnosti djeteta i sredine u kojoj dijete odrasta. Vaspitanje i odrastanje predstavljaju proces izgradnje jedne osobe u određenom društvu i vremenu, a današnje vrijeme i društvo, nadam se mnogi će se složiti, predstavlja pravi izazov za sve nas.
ANALITIKA: Problem sklonosti ka samoubistvu predstavlja ozbiljan problem mladih ljudi. Koji su znaci mogućeg suicida kod tinejdžera?
ĐUKIĆ: Uzimajući u obzir podatke da broj žrtava mentalnih poremećaja raste, prema posljednjim istraživanjima smatra se da je pogođeno oko 83 miliona ljudi u Evropi, te da je u Evropi broj mladih kojima su ljekari prepisali antidepresive porastao za oko 50% potencijalna sklonost ka samodbacivanju ili samouništavanju zaista može predstavljati izazov za postojeće, ali i sve nove generacije koje dolaze,a koje će biti podignute na rukama postojećih generacija. U istraživanju, objavljenom u European Journal of Neuropsychopharmacology, navodi se da je u razdoblju od 2005. do 2012. godine broj mladih kojima su ljekari propisali antidepresive u Njemačkoj povećan za 49 posto, u Velikoj Britaniji za 54 posto, dok je u u Danskoj taj broj povećan za čak 60 posto.
Na svu sreću kod nas nema javnih istraživanja na ovu temu,ali to ne znači da možemo da se pravimo kao da je sve okej, u javnosti i na velikoj sceni, jer pozadina je takva da ukazuje da se sve veći broj mladih obraća za podršku, prije svega zbog osjećanja neadekvatnosti, osjećanja nedovoljne prihvaćenosti od strane roditelja, anksioznosti, sto sve najedno čini pogodno tlo za razvijanje depresije, suicidalnih ideja i sl.. Suicidalne ideje ne znače nužno suicidalne radnje, ali svakako ukazuju na visok stepen potrebe za samouništenjem, samoodbacivanjem i sl. i ovdje je važno istaći još jednom da je slika koju dijete ima o sebi rezultat doživljaja koje je dijete izgradilo kroz odnos sa roditeljima i da su sve poruke i doživljaji koje ima ogledalo poruka koje je dobijalo od roditelja.
ANALITIKA: Većina djece koja pobjegne iz kuće se vrati zdrava. Šta roditelj tada da uradi, kada se dijete vrati?
ĐUKIĆ: Naš rast i formiranje odvijaju se kroz interakciju sa sredinom, putem iskustva u odnosima sa drugim ljudima, društvom, roditeljima, prijateljima, partnerima , kroz to iskustvo mi prirodno tražimo i uzimamo ono sto nam je važno za “opstanak” (uslovno rečeno). Ovo iskustvo može biti za nas dobro ili loše. Odnosno, takvo da iz njega možemo uzeti ili dobiti šta nam je potrebno, tada ostajemo, ali može biti takvo da u njemu moramo trpiti ili se povlačiti ili jednostavno otići. Ponašanje predstavlja način na koji se odrasli, ali i djeca prilagođavaju iskustvu u odnosima.To prilagođavanje se ogleda kroz naše ponašanje u odnosu.
Beba kada plače poziva u odnos jer je narušena njena homeostaza –dakle ili je gladna ili joj treba emotivno obuhvatanje ili je potrebno da se presvuče. Odrasli se ljute, svađaju, ne razgovaraju, nekada danima, nekada odlaze. Tinejdžeri odlaze, isto tako, kao i odrasli, samo što formalno pravno njihov odlazak tumačimo kao bunt, bjeg... Svaki odlazak je pecepcija nemoći ostajanja u odnosu.
Kada dijete ode i potom se vrati, važno je raditi na stvarima zbog kojih je otišlo, iskazati brigu, te tugu zbog njegove potrebe za odlaskom, ali i spremnost da se radi na poboljšanju odnosa. Djetetu treba omogućiti da provjeri i doživi iskustvo pripadanja porodičnom sistemu. Ne treba zaboraviti da uvijek ono što očekujemo trebamo dati, da bi isto dobili nazad. Ako šaljemo ljutnju, kaznu i bijes, vrlo je malo vjerovatno da ćemo nazad dobiti razumijevanje, podršku i ljubav. Isto je i u odnosu sa djecom, tek ona ne mogu znati ono što ih sami nismo naučili, a mi smo ti koji ih učimo.
Naša djeca su najčešće ogledalo našeg odnosa prema njima.
Još jedna bitna stvar. Poruke koje se šalju djeci u procesu vaspitanja kod nas nisu podržavajuće. Podstiču samozaustavljanje, samoodbacivanje, krivicu, stid i mnogo drugih kočećih elemenata u razvoju. Razvojne poruke koje čujem od klijenata koje su u velikoj mjeri determinisale njihovu sliku o njima su uglavnom negativne, i to su: “Nisi dobro uradio”, “Ne trebaš mi takav”, “Nemala te majka, crko dabogda”, “kako te rodih tako smotanog”, “moraš”, “Budi prema svima dobar”…To su poruke koje nikako ne bi trebale da budu prisutne u procesu razvoja jer su poništavajuće i dijete koje raste sa njima i najmanju grešku doživjeće kao katastrofu jer će u nju gledati sa mjesta samoponištavanja koje je integrisalo iz odnosa sa roditeljima.
