Nakon što je vijest da će svi koji ne ustanu dok se intonira crnogorska himna platiti do 2.000 eura, odaslana u etar, diglo se, po običaju, mnogo vreve. Što ne čudi, jer himna “Oj svijetla majska zoro”, od kada je usvojena kao državni simbol propisno dijeli javnost.
Nakon što je ministar Aleksandar Bogdanović predočio javnosti kako namjeravaju da kažnjavaju one koji ne poštuju himnu, čuli smo uglavnom da se time krše ljudska prava. No, ne misle baš svi tako.
Nema kršenja prava: Za poslanika Demokratske partije socijalista (DPS) Miodraga Vukovića, inače doktora pravnih nauka, takve ocjene su „van pameti“.
„Po toj logici – da se ovim odredbama krše osnovna ljudska prava i slobode – očekujmo da sjutra krenu revolucije, napadi na državu, jer je ljudsko pravo da ne poštujete njen pravni poredak i sistem. Nema to veze s ljudskim pravima i slobodama, već s elementarnim ljudskim nepoštovanjem nečega što je više od obaveze. To je potreba identifikovanja s državom“, kazao nam je Vuković.On smatra da je razumljivo što je Vlada sugerisala parlamentu da izmijeni postojeći zakon o državnim simbolima.
„To je potez koji su mnogi očekivali. Nije više na nivou incidenta otpor prema državnim simbolima, već je to dobilo razmjere organizovanog, svjesnog, politički profilisanog i ideološkog odnosa prema savremenoj Crnoj Gori. Time se ne manifestuje samo odnos prema simbolu, nego i prema zajednici, prema državi u cjelini. Imamo opštine u kojima se političkom odlukom ne samo ne poštuje himna, nego se i ne intonira ni prilikom onih datuma koji su značajni za državu“, ističe Vuković.
Opozicija mahom negoduje: Najoštrije negodovanje protiv predloženih kazni stiglo je, očekivano, iz Demokratskog fronta (DF). Oni smatraju da je to „posljednji korak u realizovanju davnošnje želje DPS-a da izjednači partiju i državu, i da simbole – koji su odavno prepoznati kao njihovi partijski jer su donešeni bez dogovora i konsenzusa – silom nametne svim građanima“.
Božena Jelušić iz URA-e saopštila je da država pokazuje nemoć kad posegne za regulisanjem emocija.
„Ne vidim da će država time postići snaženje sentimenta, sem što će se uz te simbole vezati nova asocijacija: moja država je ona koja kažnjava. Slično smo vidjeli u svim totalitarnim državama. Zato mislim da je ova odluka pogrešna, iz prostog razloga što se emocije ne mogu rješavati zakonima“, rekla je ona za RSE.
Lider Socijaldemokratske partije (SDP) Ranko Krivokapić ocijenio je da je snaga simbola u emociji, a ne sili zakona. Reakcija iz Demokrata, do zaključenja ovog teksta, nije bilo.
Nejasne odredbe: Isčitavanjem izmjena zakona nije baš najjasnije kako država namjerava da kažnjava one koji ne ustanu prilikom intoniranja himne.Na primjer, u zakonu je jasno propisano da će se kazniti fizičko lice koje ne ustane prilikom intoniranja himne - kako će se onda kazniti lice koje na utakmici u prepunoj sali ili na nekoj velikoj manifestaciji ne ustane dok se svira himna.
Kako će se kazniti neko ko ustane kada počne intoniranje himne ali i sjedne kada se intoniraju dvije posljednje, za dio javnosti sporne strofe.
To su samo neka od pitanja, na koja za sada nemamo odgovor.
Osim političke po pitanju namjere vlade da kažnjava po džepu one koji ne poštuju himnu, podijeljena je i stručna javnost.
Politička kultura: Dragan Radulović iz Matice crnogorske kaže da je ustajanja prilikom intoniranja himne elementarna pristojnost a pogotovo odraz političke kulture ljudi koji se bave politikom.
„Ako već čovjek prisustvuje određenom skupu ili ako radi u Skupštini ili nekoj drugoj državnoj instituciji, onda elementarna pristojnost nalaže da se pokaže poštovanje prema državi“, kaže on za Portal Analitika.Podsjeća da od proglašenja nezavisnosti, jedan dio gradjana neustajanjem prilikom intoniranja himne iskazuje svoj politički stav.
„Taj politički stav je legitiman jer oni ne priznaju ovu državu i ne smatraju je svojom, i ljubav prema Crnoj Gori je zavičajnog karaktera, dok neko svoje političko i društveno ostvarenje traže u nekoj drugoj najčešće susjednoj državi. Nijesam siguran da će kažnjavanje uroditi plodom, jer to pravi od njih sad i mučenike“, kaže on.
Radulović potencira da treba kažnjavati direktore javnih institucija i to iz privatnog džepa, kada im na zgradama stoje pohabane, pocijepane, izblijeđele zastave ili kada su ize nekih nepoznatih razloga spuštene na pola koplja.
Američko paljenje zastave: Dragan Šoć, bivši ministar pravde, je jedan od onih koji tvrde da su kaznene odredbe Vlade, kršenje Ustava i osnovnih ljudskih prava.
„Dijelim stav koji je, po mom mišljenju, univerzalan, a koji je zauzeo američki Vrhovni sud nakon jednog paljenja zastave te zemlje. Oni smatraju da u korpus ljudskih prava spada i pravo da odredite slobodan odnos prema državnim simbolima. To pitanje je tada – bar u Americi – skinuto s dnevnog reda, i mislim da je ta odluka imala dalekosežnije posljedice, u smislu da je uklonila određene nedoumice. Kod nas su se vodili onom komunističkom logikom, da svaki simbol određene vlasti ili ideologije mora da bude apsolutno poštovan. Da li ću ja da ustanem kad se bude intonirala himna ili ne – to je moja stvar. Moj odnos prema simbolima je moje lično pravo i država ne može zbog toga da me kažnjava“, ocijenio je on za Portal Analitika, dodajući da se kažnjavanjem ne može pribaviti poštovanje nijednom simbolu.
Slučaj iz SAD-a, na koji se poziva Šoć, desio se 1989. godine.
Tada je Vrhovni sud poništio presudu kojom je Gregori Džonson bio osuđen na godinu zatvora i novčanu kaznu (2.000 dolara) zbog paljenja američke zastave na protestima protiv Reganove administracije, 1984. u Dalasu. Džonson je oslobođen, a Vrhovni sud je zauzeo stav da je zabrana skrnavljenja zastave suprotna prvom amandmanu, koji garantuje slobodu govora. Oni smatraju da se ta sloboda ne odnosi samo na izgovorene ili napisane riječi, već i na postupke kojima se šalje određena poruka.Kao odgovor na ovu presudu, Kongres usvaja Zakon o zaštiti zastave. Na dan njegovog stupanja na snagu izbijaju protesti u Sijetlu i Vašingotnu, na kojima su paljene zastave. Demonstranti su pohapšeni (među njima je ponovo Džonson), okružni sudovi odbijaju optužbe, tužioci se žale Vrhovnom sudu, koji 11. juna 1990. ukida sporni zakon i zauzima isti stav kao i godinu dana ranije.
U SAD-u se nepoštovanje himne tretira na isti način kao i skrnavljene zastave – smatra se slobodom govora. Primjera je mnogo – cijela jedna istorija otpora himni – u šta se možete uvjeriti jednostavnom pretragom na internetu. Za potrebe ovog članka pomenućemo tek dva primjera, novijeg datuma.
Slučaj Kapernik: Prvi, koji je izazvao globalnu pozornost, je slučaj NFL igrača Kolina Kapernika, koji je 2016. pokrenuo talas klečanja tokom inoniranja himne, u znak protesta zbog rasne nepravde i policijske brutalnosti prema crncima. Ovakav vid otpora podržalo je na hiljade sportista širom SAD-a. Uprkos oštrim kritikama dijela Amerikanaca predvođenih predsjednikom Donaldom Trampom, zbog ovog gesta niko nije kažnjen ili osuđen.
Drugi primjer je slučaj kalifornijske srednje škole (San Pasqual Valley High School), koja je zabranila svojim učenicima, igračima američkog fudbala u školskom timu, da protestuju na utakmicama, te naredila da moraju stajati tokom izvođenja himne. Ovakav potez rezultirao je tužbom jednog učenika, a federalni sud je krajem prošle godine donio odluku u njegovu korist: saopštio je da mu je prekršeno pravo na izražavanje političkog stava (zagarantovano prvim amandmanom), te da ne može biti natjeran da stoji tokom himne.
Nevladine organizacije podsjećaju na stavove Evropskog suda za ljudska prava koji je je u dva slučaja protiv Francuske osudio krivičnopravnu zaštitu časti i ugleda predsjednika države kao državnog simbola, i zaključio da posebna zaštita od kritike samo zbog funkcije ili statusa znači privilegiju koja nije u skladu sa modernim političkim koncepcijama u demokratskom društvu i neopravdano onemogućava slobodu izražavanja (Colombani and others v. France, 2002, Eon v. France, 2013).
Napominjemo da se, ovdje, ipak radi o krivičnopravnim a ne o prekršajnjim sankcijama.
Fakat je da praksu kažnjavanja nepoštovanja himne, koju zagovara crnogorska vlada, ne poznaje većina zemalja zapadnog svijeta. No, teško da se može naći zemlja u kojoj veliki dio gradjana ne poštuje sopstvenu himnu. Nerijetko se dešavalo da himnu ne poštuju oni koje plaćamo iz budžeta, odnosno da odbornici ne ustaju kada se intonira u opštinama gdje su na vlasti bili predstavnici pojedinih opozicionih prosrpskih partija. Posljednjih godina situacija se, doduše djelimično promijenila, tim prije što i poglavar SPC Amfilohije, uticajan kod prosrpskih patija, ustaje prilikom intoniranja himne.
Sigurno smo i jedina zemlja kojoj je nekadašnji predsjednik države (Filip Vujanović 2011. godine) izjavio da pola himne sluša sa zadovoljstvom a drugu polovinu iz obaveze.
Kontroverze: Crnogorska himna od kada je usvojena izaziva brojne kontroverze. Dio javnosti godinama tvrdi da su posljednje strofe crnogorske himne: “Rijeka će naših vali, uskačući u dva mora, glas nositi okeanu da je vječna Crna Gora”, neonacističk stihovi Sekula Drljevića.
Sa druge strane, istoričari navode da je “Oj svijetla majska zoro” je narodna pjesma, crnogorska stara koja se pjevala u raznim varijantama, te da je svaka generacija je ponešto dodavala, modifikovala, te da je Sekula Drljević tu narodnu pjesmu, na neki način sam obradio, obradio i objavio te da zaslužuje da bude crnogorska himna. Nije da samo himna dijeli javnost. Oni koji malo duže pamte sjetiće se da su predstavnici bošnjačkog naroda oštro kritikovali izgled grba jer u sebi sadrži krst.
E sad je pitanje, da li je "utjerivanje patriotizma" pravi način za poštovanje himne i države.
