Urednica crne hronike u najstarijem crnogorskom listu, Pobjedi, Marija Žižić, rođena je 21. oktobra 1985. (Vaga - Jarac) u Nikšiću, gdje je ujedno završila osnovnu, a potom i srednju školu - gimnaziju jezičkog smjera.
Između ekonomije i novinarstva izabrala je ovo drugo i shodno tome 2004. upisala Fakultet političkih nauka u Podgorici - smjer žurnalistika, na kojem je završila specijalističke studije.
Prvi radni angažman, ali u marketingu, imala je još tokom studija.
- To je vjerovatno i uticalo da se nakon završenog fakulteta, 2008, bavim marketingom, u agenciji McCain Erricson i Crnogorskom Telekomu, ali sam već nakon godinu dana odlučila da odradim pripravnički u struci i moj izbor je bio Pobjeda - kazala nam je Marija.
Kao i svi početnici u novinarstvu očekivala je da bude angažovana u gradskoj rubrici, ali nije sve ispalo prema njenim očekivanjima.
Našim čitaocima otkriva kako je tekao razgovor s jednim od urednika Pobjede i članom komisije Zoranom Darmanovićem.
- Ti ideš kod Kaće/ Ko je Kaća?/ Urednica crne hronike./ Zašto ja u crnu hroniku?/ Nijesu crna hronika samo ubistva i saobraćajke, ima tu zanimljivih stvari, zanimljivih procesa/... Nijesam mu baš povjerovala ali, šest godina kasnije postala sam urednica upravo crne hronike, i taj posao s ljubavlju radim već skoro pune četiri godine - ispričala nam je Marija.
U posao je uvela tadašnja urednica Kaćuša Krsmanović, a veliku podršku je imala od kolega Ane Gagović i Igora Perića.
- I zaista, rad u crnoj hronici jeste zanimljiv, ali i veoma odgovoran. Bavite se ličnim i životnim pričama. Teme koje istražujemo zahtijevaju maksimalnu odgovornost i oprez, jer se tiču ne samo pojedinca, nego i više porodica na čije živote naše izvještavanje može da ostavi „težak pečat“. Ovaj posao se mora voljeti da bi se kvalitetno radio. No, kada imate dobru priču i ekskluzivnu informaciju zaboravite na sve teškoće koje su vas pratile na putu do nje. I to je ono što mi pričinjava zadovoljstvo u poslu kojim se bavim. Kada uz sebe imate kvalitetene i iskusne ljude sve je mnogo lakše, jer u našoj rubrici skoro svakodnevno se suočavamo sa dilemama kako plasirati neku informaciju, ali srećom imamo nesebičnu podršku glavnog i odgovornog urednika Draška Đuranovića - kazala je Marija.
Rad u crnoj hronici vjerovatno će odrediti njeno dalje usavršavanje, jer je zainteresovana za oblast bezbjednosti - pa planira da nastavak školovanja usmjeri baš u tom pravcu.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Bezbrižnost, igranje žmurke i između dvije vatre, drugari iz ulice, voće iz komšijskih bašti, nestašluci... I to što se u djetinjstvu obično ništa ne mora.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Ne volim baš puno što sam odrasla... Ali, volim zbog toga što sam tetka divnim dječacima Milošu i Blažu, što sam nekome veoma bitna i što mogu da vratim dio pažnje i budem podrška porodici.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Talenat za marketing, iako je novinarstvo preovladalo. I sticaj okolnosti - putovanje u SAD me je spriječilo da produžim ugovor koji bi sigurno drugačije odredio moj profesionalni put. Danas smatram da sam napravila pravi izbor.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Pamtim kao slon. To je nekada dobro, a nekada zna da bude opterećujuće. Često preispitujem svoje odluke, što takođe može da bude opterećujuće. Mada, možda sam nekad i težinica... Ne znam...
Što najviše cijenite kod drugih?
- Iskrenost, lojalnost, pravičnost i kada su spremni da sa vama dijele dobro i zlo.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Ne znam kako bi se zvala, ali bih voljela da me glumi Hale Beri.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Prepustila bih odgovor na to pitanje onima koji me znaju.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- U „moru“ orada, brancina, izabrala bih ipak domaću pečenu teletinu. Ili pršuticu.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Da mogu da čitam misli drugima.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Zašto bih se mijenjala na jedan dan? Nemam potrebu da mijenjam svoj život, ni na jedan dan.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Odmaram. Ili sa svojima u Nikšiću, ili u Podgorici sa Sinišom. Prošetamo do Skadarskog jezera, Sokolina, Cijevne ili konobe "Šteke".
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- „Dance me to the end of love“, Leonarda Koena.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- „The Revenant“, sa Leonardom Dikapriom. A od knjiga - ponovo čitam „Tvđavu“ od Meše Selimovića.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Lisabon, Egipat, Maldivi, svuda...
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobus, autobus, autobus... Godinama sam vikendom u Nikšić išla autobusom, valjda zbog toga. Od kada vozim još manje ga volim.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Sestrama, bliskim ljudima i pravim prijateljima. Ima ih malo.
Čemu se uvijek obradujete?
- Pažnji.
Da li za nečim žalite?
- Žalim zbog nekih situacija koje smatram protraćenim vremenom. Mada vas tako izgubljeno vrijeme uvijek nečemu nauči, tako da, u principu, i nije protraćeno. Svaka se škola plati.
Bez čega ne možete?
- Bez porodice, prijatelja i Siniše.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Nedavno sam se izvinila misleći da smo koleginica Ana i ja napravile grešku u jednom tekstu, radilo se o konkretnoj osobi. Izvinila sam se jer sam mislila da smo u pogrešan kontekst dovele osobu o kojoj smo pisale, ispostavilo se da smo bile u pravu i da greške zapravo nije ni bilo.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Zdravlje, zdravlje, zdravlje...
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Jedna privatna i jedna poslovna odluka. Teške, ali neophodne. I ispravne, prije svega.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Ne mogu ni da razmišljam na taj način. Ako saznam, odlučiću.
Kako biste voljeli da umrete?
- Brzo, ako mogu da biram.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Ne razmišljam o tome.
Priredila: A. POPOVIĆ
Foto: Privatna arhiva
