„Dugo mi je trebalo da počnem da prihvatam svoje tijelo. U društvu koje ne zna šta znači biti trans osoba, gdje je nasilje odgovor na svaku različitost bilo je teško zavoljeti sebe, prihvatiti da je moje tijelo trans tijelo i da je licemjerno ne voljeti ga samo, jer ne izgleda kao tijela ostalih žena“, objašnjava ona.
Za Portal Analitika, Hana priča o svemu kroz šta je prošla, djetinjstvu, procesu prihvatanja sebe, mijenjanju tijela, srećnim, ali i tužnim životnim trenucima, te problemima sa kojima se suočavaju trans osobe u Crnoj Gori...
Hanino djetinjstvo i sveska sa vilama: Prisjećajući se, Hana Konatar (21) nam govori da je njeno rano djetinjstvo bilo srećno. Razigrana i puna mašte, oblačila je sestrinu odjeću, igrala se sa barbikama, gledala bajke sa princezama u glavnoj ulozi, a u vrijeme novogodišnjih praznika je pisala pismo Deda Mrazu od koga je tražila lutku Ćela. Dok joj društvo nije reklo da je drugačija, ona nije znala da se razlikuje od svoje sestre, drugarica.
„Prva situacija koje se sjećam, da mi je direktno rečeno da radim nešto „pogrešno“ desila se u knjižari. Roditelji su mene i brata odveli da kupimo pribor za prvi razred osnovne i ja sam izabrala svesku na kojoj su bili Barbi i pegaz, a kada smo došli na kasu, kasirka mi je rekla da je to sveska za djevojčice i da trebam da kupim svesku kakvu je kupio moj brat. Nijesam izabrala drugu, ali sam sa majkom sjutradan otišla u prodavnicu blizu naše kuće, gdje smo kupile svesku sa vilama, ali mi je majka uzela i bijelu koricu na kojoj je bio naslikan Bambi, rekavši mi da ćemo ukoričiti svesku da me djeca ne bi dirala, zbog sveske za djevojčice“, kaže Hana Konatar.
Odrastajući, tijelo je počelo da joj se mijenja, a što se više razvijalo počela je da osjeća nezadovoljstvo prema „nekim djelovima tijela“.
„Veoma me potreslo kad su mi počele rasti dlake po licu, da sam čak ubijedila roditelje da me vode kod dermatologa, jer sam osjećala da to ne treba da mi se dešava. Tada nijesam znala da moje genitalije, široka ramena, veća stopala i šake ne definišu moje tijelo kao muško i sve sam željela da promijenim. Dugo mi je trebalo da počnem da prihvatam svoje tijelo. Odrastajući u ovakvom društvu koje ne toleriše klempave uši, a kamo li nešto drugo gdje vas ne uče da je autentičnost ono što ljepoti daje treću dimenziju, kad vas kao ružne definiše onda kad neko na vama pronađe nešto što mu se ne dopada, u društvu koje ni ne zna šta znači biti trans osoba, gdje je nasilje odgovor na svaku različitost, bilo je teško zavoljeti sebe. Prihvatiti da je moje tijelo trans tijelo i da je licemjerno ne voljeti ga samo, jer ne izgleda kao tijela ostalih žena, ističe ona.
U školi je doživljavala nasilje i od učenika i od nastavnika: Odrastajući, okolina je postajala sve grublja, iako im ništa nažao nije učinila. Školovanje pamti po nemilim scenama nasilja, ruganju, uvredama, grubim šalama na račun izgleda i ponašanja, ali i batinama koje je nerijetko dobijala.
„Kako sam odrastala, nasilje koje sam doživljavala od strane učenika, ali i učitelja i učiteljica bivalo je sve brutalnije. Od onoga ženski petko, do stolice koja je na mene bačena sa deset metara razdaljine. Ne sjećam se dana od svoje sedme do osamnaeste godine, a da neko nije bio nasilan prema meni, isključivo zbog toga što sam bila percipirana kao muškarac koji je isfeminiziran“, govori nam ona.
Neprijatne situacije doživljava i danas, a posljednja je bila prije par mjeseci. Bila je na sarajevskoj stanici, čekajući autobus za Crnu Goru. Srela je poznanika iz djetinjstva, kojem se sada predstavila kao Hana, nakon čega mu je objasnila šta je to transrodnost.
„Na početku se pretvarao da razumije, a negdje na granici sa Bosnom, uzeo mi je pasoš i mahao sa njim govoreći putnicima iz autobusa da sam muško, da mi je ime u dokumentima muško, a da sam njemu rekla da sam Hana. Uzela sam svoja dokumenta i pravila se da ga ne čujem. Četiri sata je bio brutalan prema meni, a kada smo ušli u Podgoricu, uzeo je telefon i osobama sa kojima je pričao o meni rekao da će sada da zovne druga koji ga čeka na stanici, upali video poziv i pita ga šta bi mi radio“, prepričava Hana neprijatnu situaciju u kojoj se našla. Objasnila mu je da će, ukoliko upali kameru biti prijavljen za nezakonito snimanje, ali i vrijeđanje i uznemiravanje.
„Ipak je nije upalio, ali je nazvao druga i pustio ga na spikerfon. Pitao ga je šta bi radio osobi koja se predstavlja kao žensko, a muško je, osoba je odgovorila da bi me prebila da me vidi. Baterija telefona mi je bila prazna, pa nijesam mogla nazvati policiju i prijaviti ga, niti pozvati nekoga da dodje po mene na autobusku stanicu, a nijesam osjećala da mogu tražiti telefon od ljudi koji su bili u autobusu jer, niko za sve to vrijeme nije reagovao na njegovo ponašanje“, ističe Hana.
Danas je prihvatila i zavoljela sebe: Hana sa roditeljima sada nema odnos kakav bi željela. Rekla im je da ne planira više da se krije i da strah neće definisati njen život, ali oni to nijesu dobro prihvatili. Najviše od svega bi željela da njihov odnos bude bolji, da im pokaže koliko ih voli i objasni koliko joj je njihova ljubav potrebna.
„To je trenutno ono što tražim od Deda Mraza, kada vidim zvijezdu padalicu ili kada prvi put ulazim u neku prostoriju. Imam najdivnije roditelje i najviše na svijetu bih voljela da ponovo imamo odnos kakav smo imali, u kome sam svakog trenutka znala koliko im značim.. Nekada sam ljuta jer imam osjećaj da ništa što jesam nije bitno, sem toga što sam trans i da uz neznanje iz kog proizlazi negativan stav, bivam uskraćena za emocije, koje su mi prije autovanja bile pružane“, govori nam tužno ona.
Ipak, ona se okružila ljudima kojima vjeruje i koji je razumiju. U procesu prihvatanja sebe onakvom kakva jeste, zaljubila se u Hanu, dvadesetjednogodišnjakinju koja vjeruje u ljude, promjene i procese.
„Trans ženu koja je i univerzum emocija, osobina, karakteristika, navika. Jednu od rijetkih koja tačno zna šta, kako i kada, onu koja me apsolutno bezuslovno voli, ali i onu pregladnu ljubavi i pažnje. Hana je jedna od rijetkih uzvraćenih ljubavi mog života i moram priznati najveća. Za sebe bih rekla da sam najljubavnija osoba koju poznajem, pa mi nije teško da se zaljubim u kišan dan, u pjesmu, ideju ili san, u ukus, u grimase koje ljudi prave. Danas se osjećam dobro ne zato što sam promijenila svoje tijelo, već što sam naučila da utišam one glasove u glavi, da dozvolim sebi prije svih ostalih ljubav od strane sebe“, navodi ona.
Dan je sada za nju previše kratak, koliko toga želi da obavi, da obiđe, da istraži.
„Ona sam osoba koja će kasniti na posao jer se u isto vrijeme spremala, pravila palačinke, slagala krevet, pila kafu i plesala po kući... Ja sam ona osoba koja više od svega voli trenutak, ali je i pretužna jer propušta neki drugi. Izvodim eksperimente, radim istraživanja, bivam antropološkinja, psihološkinja, spisateljica putopisa i bajki, ljubiteljka životinja, osoba koja vjeruje u čuda, anonimna umjetnica koja živi svoju umjetnost“, opisuje Hana svoju današnjicu.
Situacija loša, ali bolja nego ranije: Iako je situacija u Crnoj Gori po pitanju prihvatanja ljudi koji su drugačiji daleko od dobre, mnogo je bolja, nego prije nekoliko godina, misli ona. Aktivna je članica nevladine organizacije Spektra, koja se bavi trans tematikom.
„Trans osobe sada imaju kome da se obrate u slučaju da žele da se upoznaju sa drugim trans osobama, imaju gdje da zatraže pomoć u slučaju nasilja ili diskriminacije, ili dobijanja informacija koje će im olakšati pristup zdravstvenim, administrativnim i socijalnim uslugama. Nevladine organizacije Queer Montenegro i Juventas su godinama unazad pružale pomoć i podršku trans zajednici, a zalaganjem aktivista i aktivistkinja, društvena klima, ali i zakonodavni okvir njihovim djelovanjem se mijenjao. Ipak, i dalje ostaju problemi - nepoštovanje, nasilje od strane okoline, porodice, loše implementirani zakoni, nepostojanje seta zakona koji bi nam garantovao dostojanstveniji život“, objašnjava.
Napominje da danas postoji oko deset medijski vidljivih trans osoba što je značajno doprinijelo i da se njihovi glasovi čuju.
„U ovom trenutku ne možemo govoriti o slobodi, činjenica je da ne postoji kad su LGBT osobe u pitanju, za sada možemo govoriti o borbi za naše živote, kad se okrenemo jedna stvar je neminovna, nikad nas nije bilo više aktivnih. Svim trans osobama prvo jedan ogroman naklon, na svojoj koži sam osjetila kakav tretman naše društvo ima prema drugačijima. Podsjetila bi ih da je samo priznanje sebi da su trans, jedan tako hrabar i ogroman, revolucionaran čin. Niko sem nas neće se boriti za nas, niko sem nas ne može pričati naše priče, moramo preuzeti odgovornost za svoje živote i živjeti ih ma koliko da se nekad činilo teško“, govori ona.
Da bi se tijelo promijenilo, trans osobe moraju da budu na hormonskoj terapiji, koje nema kod nas, iako je na pozitivnoj listi ljekova. Oni ljekove kupuju u Srbiji na crno, po čak sedam puta većoj cijeni, pa često za to nemaju novca.
„I pored dopisa, koji smo pisali Ministarstvu zdravlja, ovaj problem nije riješen. Ja sam na hormonima bila od juna prošle godine do marta ove godine, ali sam bila prinuđena da prekinem jer su mi mjesečni troškovi za hormone iznosili oko 90 eura. Počela sam prije mjeseca dana ponovo i osjećam se bolje nego ikada“, govori ona.
U subotu, 17. novembra se održava Prajd, kojem će Hana prisustvovati.
„Prajd je za mene protest na kojem svi mi koji smo protiv nasilja i koji ne ljubimo lance, dolazimo da jasno stavimo do znanja svima da je nasilje društveno neprihvatljivo i da ne smijemo žmuriti pred istim. Prošle godine sam prvi put izašla na prajd, isprovocirana time što mi je majka rekla da trans osobe ne postoje. Nakon prajda doživjela sam da me na ulici napao muškarac jer me vidio na TV-u, tokom prenosa, to je prvo nasilje koje sam prijavila. Ove godine ponovo dolazim na prajd jer ne dozvoljavam nikome da mi govori kako ću da živim,a još manje de me ugrožava zbog toga kako živim“, poručuje Hana.
Budućnost zamišlja kraj jezera, okružena životinjama: Spisak Haninih želja i planova je jako dug. Nakon što se operiše i promijeni dokumenta, ona će upisati fakultet , a trudiće se i da ojača trans pokret.
„Prije par godina bih poželjela neki magični štapić i mahala njime na sve strane, ali sada sam svjesna da samo prava informacija i više usta koje govore mogu napraviti trajnu promjenu“, govori Hana.
Budućnost vidi u Crnoj Gori. Neko vrijeme će, kaže ona, živjeti Podgorici, nakon čega će se preseliti u prirodu, gdje će uživati sa svojim psom pored jezera.
„Želim da imamo krave, svinje i koze, svoju baštu. Hoću da naučim da vezem i pletem, da dane provodim baveći se stolarstvom, fotografisanjem prirode, ispijanjem vina uz knjigu kraj kamina. Možda odlučim da postanem putujuća novinarka i život posvetim životnim pričama balkanskog naroda, vozeći se u rozom kombiju sa polaroidom oko vrata“, zaključuje Hana priču za Portal Analitika.
