Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Boban Batrićević smtra da nije dobra ideja o „pravoslavnom pomirenju“.
“Pravoslavno pomirenje” je ipak samo prazna, bezidejna, demagoška fraza koja njenim promoterima omogućava pokušaj upliva u grupe koje joj ideološki nijesu naklonjene te je kao takva osuđena na neuspjeh", kazao je on u intervjuu za Portal Analitika.
Batrićević kaže da ako govorimo o nekoj društvenoj homogenizaciji, valjda bi se trebala odnositi na cijelu populaciju.
"A ne samo na jednu konfesionalnu skupinu i valjda bi trebala podrazumijevati usvajanje nekih zajedničkih vrijednosti, a ne nekakvo maglovito izmirenje koje samo po sebi može značit samo relativizaciju svih vrijednosti", naveo je istoričar Batrićević.
ANALITIKA: Šta mislite o ideji o „pravoslavnom pomirenju“ koju je pomenuo premijer Duško Marković, a koju već deceniju potencira mitropolit SPC Amfilohije?
BATRIĆEVIĆ: Konstrukcija “pomirenje pravoslavne većine” u Crnoj Gori sama po sebi djeluje komično. Kad to čuje, čovjek pomisli da živi u nekoj emanaciji Vizantije đe se po legendi u toku napada Mehmeda II Osvajača na Carigrad još moglo naići na ljude koji raspravljaju o pitanjima vjere i da je posrijedi spor o porijeklu Marije – Hristorodice ili Bogorodice?
Sudeći po njenoj učestalosti siguran sam da će joj Enciklopedija pravoslavlja kroz koji vijek ustupiti zasebnu odrednicu koja bi mogla zvučati ovako: “I dok se sav pravoslavni svijet rušaše, dok se patrijarsi Carigrada i Moskve međusobno kunijahu i proklinjahu, a Ukrajinska crkva nezavisna posta, crnogorski su velikodostojnici umnogome radili na pomirenju pravoslavne većine.”
Želju za pomirenjem pravoslavne većine (!) posljednjih godina iznijeli su mnogi – počevši od Panteona lidera Demokratskog fronta, zatim nekih anti-Nato nevladinih organizacija koje polako prerastaju u političke partije, nezavisnih medija i nezavisnih poslanika, do predstavnika jedne promo partije za 21. vijek.
“Pravoslavno pomirenje” nije ništa drugo do parola slična onim komunističkim koje su imale zadatak retorički amortizovati određenu situaciju. Mnogo primamljivije zvuči nekakvo pomirenje pravoslavaca nego ulazak u suštinske probleme odnosa Crnogoraca i Srba.
Kako bi izgledao način tog pomirenja - nijesmo čuli; imamo samo nagovještaje da će se i državne institucije (u prvom redu Crnogorska akademija nauka i umjetnosti) time pozabaviti.
Do konačnog prijedloga pomirenja, koje za sada ima krstaški predznak, ostaje nam jedna amfilohijevska dilema – ako su Crnogorci volovi, kako će izgledati taj novi, pomireni, pravoslavno sjedinjeni, sabraćeni kentaur – da li će na silne četiri crnogorske noge biti posađena lijepa glava nemanjićke tradicije, ili će pak na svetosavske noge biti nakalemljena volujska crnogorska glava?
“Pravoslavno pomirenje” je ipak samo prazna, bezidejna, demagoška fraza koja njenim promoterima omogućava pokušaj upliva u grupe koje joj ideološki nijesu naklonjene te je kao takva osuđena na neuspjeh.
Ako govorimo o nekoj društvenoj homogenizaciji, valjda bi se ona trebala odnositi na cijelu populaciju, a ne samo na jednu konfesionalnu skupinu i valjda bi trebala podrazumijevati usvajanje nekih zajedničkih vrijednosti, a ne nekakvo maglovito izmirenje koje samo po sebi može značit samo relativizaciju svih vrijednosti.
ANALITIKA: Veliku polemiku u javnosti izazvao je stav CANU-a o ustavnom patriotizmu, pozivajući se na primjer SR Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Da li je to po Vama dobar put?
BATRIĆEVIĆ: Njihova platforma još jedna je u nizu popularnih parola koje zasipaju medijski prostor. Izgleda da i crnogorska Vlada ište kakvu-takvu strategiju te se ovako “konsolodivan” CANU pokazao kao idealan partner u računici: u akademiji su radikalni tonovi utišani, a malograđanska svijest bez obzira na nacionalnu opredijeljenost erotizovano reaguje na sve što dolazi iz akademije.
Samo što se CANU preračunao. Uspostavljati platformu “ustavnog patriotizma” u zemlji koja je posljednja u Evropi dobila Ustav 1905. godine govori da našu tradiciju i kulturu śećanja nijesu uvažili kako treba – nešto ne mogu zamisliti Crnogorce u Prvome svjetskom ratu da su bili motivisani ustavoljubljem? Potom, ova platforma ima dva ključna motiva – prvi, deklarativni, da zaštiti crnogorsko nasljeđe, odnosno kako oni vole da kažu – nasljeđe Crne Gore, i drugo i važnije – da nađu simbolički imenitelj koji bi okupio Crnogorce i Srbe u Crnoj Gori. Ako znamo da najveći dio Srba u Crnoj Gori glasa partije koje nijesu priznale niti glasale za Ustav Crne Gore i da dan danas iz ekstremističkih krugova stižu zamjerke na račun Nebojše Medojevića budući da je njegov PZP glasao za ovaj Ustav.
Analogije sa SR Njemačkom takođe su nategnute. Dobro je poznato da je to bio proces denacifikacije, da je od militantnih njemačkih nacionalista trebalo stvoriti “široke” Njemce. Ali tu platformu SR Njemačke nijesu radili kapaciteti koje ima CANU, radili su je najveći svjetski i njemački intelektualci. Treba reći da je postojao poseban odjeljak CIA-e u za koji su radili specijalni timovi i ljudi poput Markuzea te da su išli toliko duboko u duh tadašnjeg njemačkog čovjeka da su preporučivali koju muziku treba da sluša jer su znali da su vojni nacistički marševi emitovani preko radija punih 12 godina ostavili izuzetnoga traga.
SR Njemačka je za razliku od današnje Crne Gore imala dominantnu većinu jednoga naroda, a finansijske infuzije koje je davao zapad za njenu izgradnju omogućile su stvaranje novog njemačkog čovjeka, koji je manje bio opterećen nacionalizmom, a više produktivnošću i preduzimljivošću.
ANALITIKA: Da li CANU ima kapacitet da pravi državnu platformu o „ustavno-patriotskoj“ Crnoj Gori? Ima li primjera u Evropi o ustavnom patriotizmu?
BAREIĆEVIĆ: Kad se već konstatno hvali da je krovna institucija nauke i umjetnosti u zemlji, neka trust mozgova oko CANU, taj najmaštovitiji, najelitiniji, najpametniji dio naše zajednice ponudi konkretniju verziju nove kulturne politike države. Neka te smjernice za stvaranje novog crnogorskog čovjeka uvaže tradiciju i daju originalna rješenja koja bi bila oslonjena na sve specifičnosti našeg mentaliteta.
Kao institucija s milionskim godišnjim budžetom mogla bi nešto homogenizujuće podariti svojoj domovini, samo da se pazi poklona kao što je bio onaj Rječnik koji je najavaljen kao dar za deset godina od obnove nezavisnosti. Kad smo kod patriotizma i poklona, zanimljiva je jedna priča pribilježena u toku Sovjetsko-finskog rata. Nakon što su finske ratne starješine odlučile da prave odbrambene linije u Kareliji morali su uništiti i zapaliti sve finske kuće duž graničnog pojasa u strahu da bi ih Sovjeti mogli iskoristiti kao strateške punktove.
Kad su Manerhajmovi vojnici došli do neke samohrane starice i objasnili da joj moraju zapaliti kuću, ona ih je zamolila da dođu naredno jutro. Kad su došli narednog dana našli su stvari posložene u saonicama pred kuću, a kuća je bila sva izribana i prečišćena. Začuđeni vojnici upitali su je zašto je sređivala kuću kad će već da je zapale? Ovo je moj poklon domovini, ne mogu valjda Finskoj pokloniti prljavi poklon! – odgovorila im je baba.
No da ne bude da samo kritikujem CANU, moram iznijeti i nekoliko pohvala toj instituciji. Za razliku od prethodnog, ovaj “novi” (globalistički, evropski i visokointelektualni) ima mnogo bolji PR. Sada na sajtu konačno možete viđeti kako pojedini akademici izgledaju; popravili su i prisustvo na društvenim mrežama što je najveći tehnološki iskorak institucije od nabavke računara krajem prošloga vijeka.
ANALITIKA: Skupština Crne Gore je, konačno, usvojila Deklaraciju o Podgoričkoj skupštini. Šta mislite o toj odluci i da li se odocnilo?
BATRIĆEVIĆ: Deklaracija sama po sebi ne znači ništa, ali je bilo krajnje vrijeme da se donese. I dobro je da je donešena i tu odluku treba pozdraviti. Samo bih pažnju usmjerio na jedan zaseban nivo njenoga donošenja – i protivnici i pristalice i oni koji su bojkotovali parlament tumačili su 1918. godinu u skladu sa svojim programskim načelima. Tako da su činjenice, istorijski izvori i prvorazredna literatura o tzv. Podgoričkoj skupštini rijetko nalazili put do publike.
Umjesto što je Istorijski institut cirkularnim pismom pozivao Čedomira Antića da da svoj prilog ovoj problematici, mogao je reprintovati svoje izdanje iz 1962. godine – knjigu Dimitrija Dima Vujovića “Ujedinjenje Crne Gore i Srbije”. Upravo u toj studiji uviđamo svu dubinu crnogorskih problema i zavjere koju je preko svojih agenata spremao Nikola Pašić.
Do te knjige šira čilačka publika ne može doći od dnevnopolitičkih portala koji su prostora davali diltetantima te time dovoljno udaljili građanstvo od istine. Ne kažem da nije bilo ozbiljnih napora među crnogorskim istoričarima da svojim zanatom pokažu “kako je uistini bilo”, već ističem problem slabosti crnogorskog javnog mnjenja koje nije uspjelo priču o 1918. godini usmjeravati u pravcu naučne polemike.
ANALITIKA: Zašto se recimo, niko od potomaka delegata Podgoričke skupštine ne hvali da mu je predak bio delegat, za razliku recimo od partizana ili četnika?
BATRIĆEVIĆ: To što śećanje na poslanike tzv. Podgoričke skupštine nije jako u našoj tradiciji lako je objašnjivo. Crnogorski ujedinitelji, ta naša “izgubljena” generacija, imala je u svojim redovima pored crnorukaca i jako obrazovanih i istinski demokratski raspoloženih pojedinaca koji su s pravom kritikovali ekonomsko stanje i apsolutizam kralja Nikole I Petrovića.
Međutim, bili su naivni, od velikih očekivanja da će nova zemlja biti pravednija i demokratskija, brzo su shvatili da je Nikolin režim bio đetinji u odnosu na onaj Karađorđevića. Već u govorima crnogorskih ujedinitelja u Privremenom narodnom predstavništvu mi naziremo nezadovoljstvo odnosom novih vlasti prema Crnoj Gori. Kako je to lijepo zapazio jedan naš istoričar, od očekivanja da će u novoj državi zauzeti visoke funkcije, crnogorski ujedinitelji mogli su se jedino nadati direktorskoj poziciji u nekoj zabačenoj crnogorskoj školi.
Slikovito nam o tom odnosu svjedoči izjava potpredśednika tzv. Podgoričke skupštine Lazara Damjanovića koji je 1925. godine povodom dolaska Aleksandra Karađorđevića izjavio da ovđe i demokratizacija i rješavanje ekonomskih problema izuzetno kasni. Njihove velike iluzije rasprsle su se dakle već nakon ujedinjenja, mnogi od njih napuštili su linije koje su držali 1918. i prešli u različite političke grupacije – od komunista do federalista (zelenaša), dok su neki potpuno izašli iz politike. Cijena kojom su platili svoja ubjeđenja – izdaja i likvidacija Crne Gore – bila je preskupa, a Crna Gora u svojoj kulturi śećanja rijetko je ostavljala prostora za izdajnike.
Niko se danas njima ne ponosi jer način na koji su postigli političku satisfakciju nije bio ni viteški ni moralan. Kad su se devedestih budili nacionalizmi ovoga prostora, četnička stereotipizacija je bila konkretnija i militantnija i zato je potisnula bjelašku polako.
ANALITIKA: Patrijarh SPC Irinej je kazao da je položaj Srba u Crnoj Gori kao nekada u NDH. Kao istoričar, možete li da prokomentarišete te tvrdnje Irineja?
BATRIĆEVIĆ: Patrijarhova poređenja odmah treba okvalifikovati kao dobro osmišljenu laž, bezočno plasiranje teze koja je samo dio jedne veće strategije stvaranja negativne javne slike o Crnoj Gori.
Od Irenejeve izjave do danas i vrla i nevrla pera obrušavala su se na crnogorske teme kao lovačke legije Meseršmita samo s jednim ciljem – destabilizacija aktuelne crnogorske spoljne i unutrašnje politike. Uz to, priprijećeno je vlastima da slučajno ne pomišljaju na donošenje zakona koji bi državi vratio crkve sagrađene prije 1918. godine.
Kao i svaki specijalni rat i ovaj je obilovao širenjem dezinformacija. Veliku pomoć propagandnim štabovima pružali su i ljudi iz Crne Gore, mahom predstavnici desnih prosrpskih partija i prvaci Srpske crkve odavde.
Da se radi o dobro smišljenom projektu koji provocira određenu akciju potvrdiće nam sljedeća analiza. Savremeni velikosrpski nacionalizam iscrtan u memorandumu SANU iz 1986. počiva na kultu žrtve naslijeđenom iz tradicionalnog srpskog nacionalizma – srpstvo je ugroženo, a to znači da srpstvo treba odbraniti. I tako smo dobili rat devedesetih.
U kulturi srpskog śećanja posebno mjesto zauzimaju žrtve monstruozne mašinerije rođene u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Čim preko tog koda komunicirate s današnjim Srbima i položaj njihovih sunarodnika u današnjoj Crnoj Gori poredite s Jasenovcem, to znači da baš imate motiva da destabilizujete Crnu Goru i opravdate svaku intervenciju, pa i onu ratnu (śećate se kako je komični Vulin prijetio plašljivcem?). Zajedno s Irenejevom “endehazijom” u žižu su došla i prava Srba, pritom se niko nije bavio zakonskim okvirima koji Srbima garantuju jednaka prava, već je srpskom vizurom mjerena Crna Gora – pa se došlo do sljedećih tumačenja – Srbi se progone u Crnoj Gori, proćeruje se ćirilica, uvodi se vještački jezik, Srba nema u vlasti itd. Otvaranje srpskog problema u Crnoj Gori najviše je koristilo srpskim vlastima.
Nespremna da prizna realnost na Kosovu i lošu ekonomsku situaciju, Vučićeva propagandna služba našla je idealno Drugo koje je krivo za takvo stanje – crnogorsko priznanje Kosova, crnogorski oficir na proslavi “Oluje”, Crnogorski vojnici na Kosovu.
ANALITIKA: Kakav je po Vama položaj Srba u Crnoj Gori?
BATRIĆEVIĆ: Srpska crkva i srpski mediji najrađe bi uredili Crnu Goru po svojim aršinima i sve što je kontra toga kvalifikuje se kao gaženje prava Srba. U crnogorskoj realnosti stvari stoje malo drugačije. Nekoliko pitanja i odgovora razjasniće nam situaciju:
Da li je u NDH postojala katedra za proučavanje srpskog jezika i književnosti? Nije postojala. U Crnoj Gori postoji. Da li je Srpska pravoslavna crkva pośedovala sve crkve u NDH i da li je tamo imala 1300 sveštenika? Nije imala sve crkve i nije imala 1300 sveštenika. U Crnoj Gori ima. Da li je Matica srpska imala svoj ogranak u NDH, biblioteku u luksuznom dijelu Zagreba i restorane – duhovne centre? Nije imala. U Crnoj Gori ima. Da li je jedan poglavar SPC u NDH stolovao u dvorovima đe su živjeli hrvatski vladari? Nije. Poglavar SPC u Crnoj Gori živi u loži nezavisnih crnogorskih vladara.
Da li je u NDH bilo gradonačelnika, poslanika, visokih lokalnih funkcionera koji su isticali da su Srbi i vrijeđali državu u kojoj žive? Nije bilo. U Crnoj Gori postoje. Da li je u NDH bilo Srpske kuće, Srpskog nacionalnog savjeta, Srpskih novina, Srpskog radija, Srpske televizije, propagandnih brošura, sabora, nalaganja badnjaka? Nije bilo. U Crnoj Gori ima.
Da li su đeca u NDH u prvome osnovne učila ćirilicu i da li je jezičkom standardizacijom ćirilica bila izjednačena s latinicom? Nije. U Crnoj Gori jeste (mada ćirilica nije srpsko pismo, ćirilicu je koristilo i koristi preko 120 jezika svijeta). Da li je u NDH bilo Srba u državnim i lokalnim institucijama? Nije bilo. U Crnoj Gori ima.
Dakle, Srbi u Crnoj Gori nikako nijesu ugroženi. Crna Gora je građanska država u kojoj su svim njenim državljanima zagarantovana jednaka prava. Nažalost i država u kojoj su partije moćnije od instititucija i to što nema Srba ministara, što je posebno isticao DF, nije zbog toga što se Srbima brani mjesto ministra, već što partije koje predstavljaju Srbe nijesu ušle u Vladu.
ANALITIKA: Šta mislite o izjavama Čedomira Antića i Matije Bećkovića?
BATRIĆEVIĆ: U Crnoj Gori nije ugrožen srpski narod, ugroženi su velikosrpska ideja i rehabilitovanje četničkog pokreta, ugrožen je šovinizam koji je ratovao po Bosni, Hrvatskoj i Kosovu, ugrožena je matrica po kojoj je Crna Gora srpska, a ne građanska zemlja. To nacionalistički nazor Antića, Bećkovića i Rakovića ne može da shvati. Samo je napravljena greška što im je onemogućen ulazak u Crnu Goru jer su od nacionalista preko noći postali „zabranjeni intelektualci“. Siguran sam da Bećković konačno može śesti u radnu sobu i zamišljati da je neki novi Milan Kundera ili Aleksandar Solženjicin.
ANALITIKA: Treba li država Crna Gora da se više zainteresuje oko rješavanja crkvenog pitanja u Crnoj Gori?
BATRIĆEVIĆ: Država pokazuje da je u određenim segmentima slabija od SPC. Možda bi ga ona i riješila, ali vjerovatno traži model koji neće izazvati veće društvene potrese. Dok se jedan dio javnosti lomi oko parola „ustavni patriotizam“ i „pravoslavno pomirenje“, SPC radi danonoćno, brži su njeni no civilni bageri - podiže krstionice na moru, crkve na planinama i selima, hramove u gradovima, organizuje sajmove knjiga, umjetničke izložbe, predavanja. Iako svakodnevno krši zakone, SPC nikome ne polaže račune.
Njihov primus ovđe više kune nego što moli, uživio se u ulogu Sv. Petra Cetinjskoga, samo zaboravlja da je mitropolit Petar I mirio Crnu Goru, a on je zavađa. Mislim da se crkveno pitanje u Crnoj Gori neće riješiti skoro i da njegovo rješavanje neće zavisiti samo od nas, strani faktor je tu jednako uticajan. Evidentno je da se u posljednjih nekoliko godina pravoslavlje suočava s novim izazovima.
Sukob između Carigrada i Moskve i objedinjavanje Ukrajinske crkve to najbolje pokazuju. Koliko gođ se upinjali da svoj status u Crnoj Gori prikažu kao „kanonski“ predstavnici SPC u Crnoj Gori ne mogu prekrečiti istoriju, a ona jasno svjedoči o tome da je Crnogorska crkva bila autokefalna i da je za njeno ukidanje bio presudan politički faktor, odnosno nestanak crnogorske države 1918. godine.
ANALITIKA: Da li se otvorio put da CPC zatraži tomos od Carigrada?
BATRIĆEVIĆ: Hoće li nove društveno-istorijske okolnosti otvoriti prostor za promjenu crkvene klime, nezahvalno je prognozirati. Činjenica je ipak da nakon Ukrajine i Makedonija u najskorije vrijeme teži regulisanju crkvenoga pitanja, pa bi zaista bilo čudno da jedino Crna Gora, s dugom i nesumnjivom tradicijom postojanja autokefalne crkve, ostane jedina zemlja u kojoj postoji, kako bi to rekli naši političari, „pravoslavna većina“, a da nema samostalnu crkvu.
Mislim da je na tom planu ipak potrebniji aktivniji odnos države, kao što je to bilo u Ukrajini i kao što je u Makedoniji. I da se ne zavaravamo i naśedamo na pseudokanonska tumačenja u istočnom hrišćanstvu od Vizantije naovamo crkva jeste uvijek bila u funkciji države. I kod nas je to slučaj sa SPC, ali je ona, nažalost, u funkciji druge države.
