Crnogorsko iseljeništvo veoma je slojevito i različito po načinu formiranja i djelovanja, uslovima rada, geografskom položaju, finansiranju, istoriji postojanja, jezičkom području i orijentaciji prema matičnoj državi. Postoje velike razlike u vremenu kada su se pojedine organizacije pojavile, kao i u njihovom odnosu prema pojedinim društvenim kretanjima. Tako, početkom devedesetih godina prošlog vijeka u Evropi, gotovo nije bilo niti jedno aktivno udruženje, dok je u Sjevernoj Americi postojao snažan pokret, koji je uticao na iseljenike i u drugim sredinama.
Danas je situacija obrnuta sa izuzetkom nekoliko zavičajnih udruženja u Njujorku i Čikagu. U zadnjih desetak godina pravo je otkrovenje dijaspora u Južnoj Americi, posebno u Argentini, zahvaljujući uglavnom neumornom zalaganju i gotovo misionarskoj ulozi našeg ambasadora Gordana Stojovića.
DIJASPORA MORA BITI NEZAVISNA
Smatram da dijaspora, prije svega i iznad svega, mora biti potpuno nezavisna od bilo kakvih političkih i stranačkih uticaja, kako bi mogla da bude svoja kakva je uvijek bila, a patriotizam i odanost prema matičnoj državi pokazala je kroz istoriju mnogo puta.
Pokušaj da se iseljeničke organizacije iz tog mnoštva različitih država uklope u neke hijerarhijske strukture i budu pod istim krovom teško da će uspjeti za bilo kakvu praktičnu svrhu. Iz iskustva znam da je dijaspora stalno u fluksu u vječnim promjenama i previranju, mirenju i svađama, udruživanju i razdruživanju, često vezana za jednu ličnost i da bi se upoznala treba pratiti taj njen ritam zbivanja i prilagoditi se tome.
Treba naglasiti da su i bez ikakvih udruženja, asocijacija i savjeta do Prvog svjetskog rata iseljenici slali u Crnu Goru više nego što je bio državni budzet. I prije referenduma na kojem je Crna Gora obnovila suverenitet, a i prije osnivanja Centra za iseljenike dijaspora je samoinicijativno pokretala mnoge korisne akcije i podsticala privreženost i odanost matičnoj državi. Sada je Uprava za dijasporu prva državna instanca koja se bavi iseljenicima na dnevnoj osnovi - kako je to definisano u programu Strategija saradnje sa dijasporom. Ja se neću osvrtati na zakonski i pravni aspekt odnosa, jer pretpostavljam da to treba da bude u skladu sa međunarodnim i EU zakonima i standardima, već isključivo na međusobne aktivnosti u realizaciji određenih konkretnih projekata i potencijalnih mogućnosti od zajedničkog interesa, a prije svega interesa Crne Gore i njenog naroda.
Mislim da je Uprava prilikom pravljenje plana rada, propustila da prvo sprovede među iseljenicima jednu veoma široku, detaljnu i sveobuhvatnu anketu na nekoliko jezika i ispita mišljenje iseljenika šta očekuju od matične države, kakav model saradnje žele, što su spremni da učine za domovinu i njen narod, da navedem samo nekoliko.
SAJT
Napredak tehnologije danas se koristi za ispitivanje javnog mnenja i za najbanalnije stvari. Međutim, na sajtu Uprave stoji jedino “Upišite se u evidenciju dijaspore” i onda slijedi lista ličnih podataka koji se traže. To može biti korisno za evidenciju i statističke podatke o iseljenicima, ali ne i za izradu plana za saradnju i rad na konkretnim projektima.
Zato je objavljeni plan rada sa iseljenicimaispao i suviše generalan i u većem dijelu mogao bi se odnositi na bilo koju državu. Napravljena je i zbrka izmedju plana i strategije.
Planom se određuje neki cilj, a strategija je samo metod kojim se taj cilj postiže. Pored toga sadrži i prizvuk paternalizma prema iseljenicima i planove da se stvaraju neke centralizovane strukture, što neće uspjeti obzirom na ogromnu različitost iseljeničkih udruženja, kako sam već naglasio, a i potrebe za velikom administracijom. Već je sa najvišeg mjesta konstantovano da je postojeća administracija koju imamo u Crnoj Gori veoma slaba.
Dovoljno je za to navesti dva primjera: polovina noćenja u toku turističke sezone, prema izjavama odgovornih poslenika u turizmu, dio su sive ekonomije i ne plaćaju ni centa poreza, a nelegalna gradnja raznih objekata trebala je da dostigne stotinu hiljada (!), da bi konačno postala predmet pažnje administracije. A to je bilo lakše kontrolisati, jer je, što se kaže, sve tu ispred nosa, nego pratiti iseljenike na nekoliko kontinenata, pa ne vidim da je moguća neka vrsta mikromenadžmenta dijaspore iz jednog centra.POZIV ZA INVESTICIJE
Iseljenici se stalno pozivaju da investiraju u Crnu Goru, što je poželjno i za čem postoje uslovi. Ako je Crna Gora atraktivna za ulaganja za Turke i ostale iz inostranstva, onda bi trebalo to da bude i za naše iseljenike. No, pitanje je koliko ima cnogorskih iseljenika sa većim kapitalom da bi to uradio, što je skopčano sa logističkim problemima, presljenjem za neko vrijeme i slično. Međutim, manji projekti u koje se ulaže, bilo kao donacija bilo kao sufinansiranje isto tako mogu biti korisni za Crnu Goru. U Americi više od 40 odsto BND-a dolazi iz male privrede.
Iz medija saznajemo da su neki iseljenici, koji se nalaze na privremenom radu u EU donirali opremu za Dom zdravlja, drugi su opet doprinijeli rekonstrukciji krova na Dječjem domu u Bijeloj, a novsku Citadelu je restaurirala fondacija Njegoš zajedno sa studentima arhitekture iz drugih zemalja.
Pitam se koliko još ima takvih lokaliteta kojima je potrebna sanacija i konzervacija, a koji propadaju, jer opštine i država nemaju za to budžeta. Poznato je da postoji zadužbina Vasa Ćukovića, velika bolnica u Risnu, što je valjda najvredniji doprinos jednog iseljenika Crnoj Gori. Ali ima ispod hotela Maestral u Pržnu jedna ploča u betonu na kojoj piše: Ovaj zid podigao je Jovo Mitrović koji je umro u San Francisku 1953. godine. Nadam se da sam tačno zapamtio podatke.
Dakle, jedan naš iseljenik je vidio da morski talasi podrivaju temelje nizu kuća uz more, pa je riješio da nesto korisno uradi u domovini, a neko se postarao da se to ne zaboravi. Između ova dva projekta kreću se mogućnosti naših iseljenika.
PROJEKTIU opštinama sigurno ima potrebe za raznim projektima kao što su dječji vrtići, popravka ili asfaltiranje nekoliko stotina metara puta, postavljanje vodovoda i rasvjete i brojnih drugih veoma neophodnih manjih projekata, ali za to nema sredstava. Ako bi Uprava dijaspore na sajtu postavila spisak tih projekata po opštinama, za koje je gradnja dozvoljena, to bi olakšalo iseljenicima da ne lutaju i traže ko je odgovoran i dje se treba obratiti. Pored toga, lokalni moćnici često prvo gledaju da li u tome ima nešto za njihov džep, pa ako nema naći će već načina da takve projekte ospore. Nije dakle dovoljno samo pozivati da se ulaže u Crnu Goru, nego treba razmotriti konkretno kako to realizovati, sa što manje problema i birokratije.
Naglašava se da je uloga Uprave za dijasporu očuvanje kulturnog identiteta, državnog identiteta i pripadnosti Crnoj Gori. Teško se može nešto uspješno sprovesti u dijaspori ako se isto nastoji osporiti u Crnoj Gori.
CANU je jedno strano tijelo zaostalo iz prošlosti i nije nikakva crnogorska institucija, već neka vrsta velikosrpskog staračkog doma, koje negira sve što je crnogorsko. Najbolje bi im odgovaralo ime kakademija, kako je nekad Oskar Davičo nazvao SANU. A pitamo se dokle će se trpjeti jedan pop koji u unisonu djeluje sa onima koji su spremni da ruše državu i kad god mu se ćefne ispusta bazd po Crnoj Gori, a administracija jedino zna da zapuši nos.
Sjećam se kad je oslobođeno Cetinje 1944. godine, partizani su ošišali do kože desetak cetinjskih djevojaka, koje su služile za zabavu italijanskim vojnicima. A taj pop je stotinu puta više osramotio Crnu Goru i nanio joj zla i poniženja od tih djevojaka. Dokle god njega Cetinjani ne isprate niz Belveder ošišanoga i obrijanoga, crnogorsko duhovno biće i ostaće raspolućeno i izloženo svakakvim nasrtajima i u državi i izvan nje. Identitet Crnogoraca ne može se utemeljiti u nekakvom nedefinisanom hermafroditskom zamesateljstvu. Ako se ovakvo stanje produži do smjene generacija na političkoj sceni, što se već nazire, neće mnogo ostati od onoga čemu smo težili od raspada Jugoslavije, pa makar ušli u članstvo EU mnogo prije roka. Hoće li ostati još jedan nedovršen identitet, kao što su komunisti ostavili prostor za tuđe uticaje, a rečeno je da istorija ne trpi vakuum. U taj prazan prostor uskočila je SPC i razni nacionalisti, negatori državnosti.
ISELJENICI VOLE DRŽAVU
Vjerujem da je među iseljenicima visok procenat onih koji bezrezervno vole Crnu Goru i žele joj svako dobro i napredak. Vole je kao svoje dijete, a to znači vole je i onda kad ona to i ne zaslužuje. Često se u medijima iznose procenti ekonomskog napretka, čak više i od četiri odsto BDP-a, što treba pozdraviti. Ali su rasponi zarada u odnosu na minimalac basnoslovno veliki.
Pohlepa je uzela toliko maha, da se gubi svaki moralni kompas. Bilo bi normalno očekivati da od većeg kolača svakome bude bolje, po principu ekonomskog koncepta “trickle down” ili kako se to popularno kaže: plima podiže sve barke. Ali što ako nemaš barku? A prema MONSTAT-u ima više od četiri odsto gradjana ove naše obnovljene države, koji žive na rubu egzistencije u apsolutnom siromaštvu. Za njih je pravo čudo ako im se desi da nekad odu na spavanje punog stomaka. To nije samo teški socijalni, već politički i državni problem. Sa sirotinjom manipulišu i hoće nešto da ušićare za sebe i političari i mediji i SPC, pa čak i neki NVO što stvara lošu sliku o društvu u cjelini. Ne treba zaboraviti da se u gladnim očima te djece ogleda lice i savjest čitave nacije. Kinezi kažu “kamenje na dnu rijeke odredjuje oblik vode na površini”.
FOND
Često se govori i piše da izvan postoji još jedna Crna Gora brojčano jednaka sadašnjem stanovništvu. Vjerovatno se to nikad neće tačno doznati, ali nije na odmet baviti se tim, mada ne prioritetno. Važnije je pronaći broj onih koji još čuvaju kroz porodično nasljedje osjećaje pripadnosti i imaju pozitivan stav prema domovini svojih predaka.
Koliko je meni poznato, materijalno stanje brojnih medju njima porodični budžet nebi bio suviše opterećen, ako bi godišnje odvojili pet stotina dolara u posebni fond isključivo namijenjen za najugroženiji sloj u Crnoj Gori, kojima životna sreća nije naklonjena i koji žive u bijedi i beznađu. Provjereni ljudi i organzacije poput Iskre postarali bi se da ta donacija stigne do onih kojima je namjenjena.Imali smo nacionalni patriotizam, kad smo se borili za obnovu države, a sad se priča i o ustavnom patriotizmu, što god to da znači, a mene se čini da je sad vrijeme za patriotizam solidarnosti, dobročinstva i humanog djelovanja, kako nas u dijaspori tako i onih u Crnoj Gori, koji to mogu priuštiti. Crnogorci su kroz istoriju pokazivali plemenitost i čojsko ponašanje prema nejači i nemoćnima čak i kad je bio u pitanju neprijatelj.
Danas u Crnoj Gori imamo zavičajne susrete, imamo brastvenička i razna sportska okupljanja, ali je nekada popularni i uspješni Kongres svih iseljinika sveden na isti status kao dani borovnica ili meda! Još sam 2014. godine pisao da bi Vlada trebala razmotri održavanje Trećeg kongresa crnogorskih iseljenika na Cetinju. Prva dva kongresa organizovali su sami iseljenici, pa bi bilo razumno da Treći kongres bude u organizaciji države Crne Gore, jer ne mogu iseljenici biti sami sebi domaćini u domovini! Niko na to nije reagovao, a kasnije mi je rečeno: ako nećeš ti neće niko drugi!
Ako je održavanje dva prethodna kongresa bilo veoma uspješno i bilo prethodnica velikom odazivu iseljenika na referendum, zašto se onda odustalo od jedne takve integralne manifestacije i okupljanja svih crnogorskih iseljenika na širem planu. Pa, ne dolaze iseljenici da razapinju šatore pred Skupštinom i peku prase. Mislim da je propuštena prilika da se dio tog entuzijazma i ogromne emotivne i patriotske energije iz tog perioda transformise u druge konstruktivne oblike aktivnosti u sardanji sa Crnom Gorom. I to baš na Cetinju, koje je simbol našeg istorijskog trajanja u koji se dolazi kao na hodočašće, jer je ono naš Jerusalim. Nema vječne Crne Gore bez vječnog Cetinja.
