Miroslav Minić nagrađivani je profesor književnosti u Gimnaziji ,,Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dobitnik je brojnih priznanja, među kojima je i Nagrada iz Fonda za talente i kvalitet Ministarstva prosvjete Crne Gore.
Takođe, Miroslav je i dugogodišnji novinar. Bio je urednik redakcije za kulturu u Republici.
Pisao za mnoge časopise, a od 2010. radi intervjue sa umjetnicima za Monitor. Autor je dvije izložbe - ,,Dnevnik čitanja” i ,,Novi Dnevnik čitanja” koje je realizovao sa svojim učenicima, a radovi su dva puta izlagani u prostorijama Fondacije Petrović – Njegoš u Dvorcu Petrovića u Podgorici, kao i u knjižari Karver, u holu Gimnazije i u KIC-u “Budo Tomović”, u okviru Festivala internacionalnog alternativnog teatra.
Za ovaj projekat dobitnik je nagrade za Najbolje primjere dobre prakse koji podstiču i promovišu preduzetničko učenje u okviru Konkursa u organizaciji Nacionalnog partnerstva za preduzetničko učenje Crne Gore.
“Dnevnik čitanja - vizuelizacija književnog teksta kao podsticaj čitalačkoj aktivnosti učenika” je metodološki pristup čiji je Minić autor, zajedno sa koleginicom Svetlanom Koprivicom, koji su profesionalno iskustvo pretočili u obuku koja doprinosi profesionalnom razvoju nastavnika. Kao takva, ova obuka je postala dio zvaničnog obučavanja nastavnika u Zavodu za školstvo.
S koleginicom Tinom Janković vodi preduzetnički klub “MonteŠtrik” u Gimnaziji koji je osvajao brojne nagrade na takmičenjima u Crnoj Gori, Sloveniji i Bugarskoj. S učenicima je osvojio nagradu Studijsko putovanje za Berlin na takmičenju za srednjoškolce “U potrazi za ljudskim pravima”.
Jedan je od reditelja predstave ,,O ćutanju i drugim imitacijama sreće”, u kojoj je glumilo više od 50 učenika, koju je režirao zajedno sa profesoricom psihologije Anđelom Novaković i učenicom Bojanom Šolajom. Premijera predstave je bila 17. februara 2017. godine u danilovgradskom Centru za kulturu, a nakon toga igrana je u KIC-u Budo Tomović u Podgorici, u Kulturnom centru Nikola Đurković u Kotoru, Zetskom domu na Cetinju. Bila je dio zvanične selekcije 47. Festivala dramskih amatera Crne Gore u Bijelom Polju, gdje je proglašena za Najbolju predstavu, a dobila i Nagradu za najbolju režiju, kao i Nagradu za najboljeg najmlađeg glumca Festivala.
“O ćutanju i drugim imitacijama sreće” je otvorila pozorišnu manifestaciju Festival festivala u Trebinju, a bila je i dio pratećeg programa 30. Barskog ljetopisa i FIAT-a (Festivala internacionalnog alternativnog teatra). Bila je dio zvanične selekcije Repassage festa u Ubu.
Od maja 2011. u organizaciji je Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma „Underhill Fest“. Već tri godine jedan je i od organizatora Dokuškole - škole dokumentarnog filma za srednjoškolce u okviru UnderhillFesta. Miroslav je saradnik i knjižare “Karver” i književnog festivala “Odakle zovem”. Autor je filma "Ja sam pravi muškarac" u kojem su učestvovali učenici Gimnazije, a u okviru kampanje „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“ koju je sprovodila NVO Centar za ženska prava.
Takođe, učesnik je u organizaciji radionica za srednjoškolce/ke na temu rodne ravnopravnosti i nasilja u porodici, u organizaciji Centra za ženska prava.
Već dvije godine PR je Filmskog festivala u Herceg Novom. Učesnik je u dokumentarnoj drami ,,Sedam”, koja je bazirana na životnim pričama sedam aktivistkinja za ženska prava iz različitih djelova svijeta, koju je režirao Danilo Marunović, a premijera bila u Crnogorskom narodnom pozorištu.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Nedostaje mi jednostavnost življenja, bavljenje stvarima koje nemaju posebnu svrhu.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Što sam odrastao, a čini mi se nisam duhom ostario. Najviše volim to što više ne moram da razmišljam „šta ću biti kad porastem“ i da se opterećujem stvarima koje ne mogu da promijenim.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Vjerujem da sam mogao biti slikar.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Potrebu da ugodim drugima.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Najviše cijenim autentični talenat kod ljudi.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Moja filmska biografija bi se zvala „Muzej raspakovanih kofera“, a glavnu ulogu bih povjerio glumcu Madsu Mikelsenu i nikom drugom.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- U nemogućnosti da odgovorim na ovo pitanje, pozvao sam prijateljicu i zatražio da me opiše u pet riječi. Rekla je: „Odan, vrijedan, tačan, moderan, nježan“.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Nisam gurman, važnija mi je atmosfera tokom jela nego sami ukus... Pa možda doručak iz onog malog, ušuškanog hotela na Krfu u kojem su svi uživali zbog cjelokupne atmosfere.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Želio bih da imam moć putovanja kroz vrijeme. Kao junak filma Vudija Alena - uđem u old tajmer koji me odvodi u Pariz dvadesetih godina prošlog vijeka.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa jednom ne bih...ali sa više njih bih mogao tokom tog jednog dana. Volio bih da se probudim u malenom pariskom stanu kao Danilo Kiš, tokom popodneva bih posmatrao ljude koji mene posmatraju u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, dok kao Marina izvodim performans... Poslepodne se odmarao u pauzi snimanja „Tramvaja zvani želja“ kao Marlon Brando, nakon par sati kao Jim Morrison u studiju govorio stihove „Američke molitve“, kasnije izvodio najmelodičnijim vriskom „Ball and Chain“ kao Janis na Vudstoku, a u ponoć dočekivao goste u Fabrici kao Andy Warhol. Zanimljiv bi to dan bio.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Kao i svakog drugog dana. Trudim se da uživam u svakom trenutku - sam ili sa nekim.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Pjesme su se smjenjivale godinama... Mogao bih ih nabrojati dvadeset koji su mi mnogo važne, koje su osmislile mnoge moje godine... Preko ,,Love Will Tear Us Apart” Joy Division, ,,Riders on the storm” Doorsa, ,,Paint It Black” Rolling Stonsa, „Ball and Chain” Janis Joplin, do „Where is my mind” Pixies…
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Konačno pitanje na koje lagano odgovaram. Ne pamtim da me je neka predstava toliko oduševila kao „Krvave svadbe“ u režiji Igora Vuka Torbice sa sjajnom glumačkom ekipom. Nakon više od dvije decenije ponovo čitam „Aleksandrijski kvartet“ Lorensa Darela i ponovo se zaljubljujem u taj grad - glavni lik ova četiri romana. Definitivno film „Hladni rat“ Pawela Pawlikowskog - remek djelo. Odavno takvu ljubav, strast, hrabrost, žrtvovanje, odluku... nisam vidio, a ta njihova veza data je kroz muziku - od izvorne poljske, ruske, šansona pa do džeza.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Svako putovanje je trajna promjena ideje življenja. Volio bih da uskoro vidim Alžir, tu najprostraniju državu u Africi, raznovrsnih krajolika - more, mediteranska obala, snježni planinski vrhovi, prostranstva Sahare...
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Najviše volim avion, jer najbrže stignem... Ali kad sad razmišljam, kad moram da izberem ono koje najmanje volim... Pa možda sad - avion. Kad uđeš u njega, pa dok ne stigneš.. Nema pušenja, stajanja, odmaranja, kucanja poruka... Ali kakve veze ima prevozno sredstvo - važno je da se putuje!
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Iako se trudim da moj svijet bude zasnovan na iskrenosti i povjerenju, mnoge stvari zadržavam za sebe.
Čemu se uvijek obradujete?
- Onom osjećaju kad sam siguran da sam na pravom putu i kad prevaziđem sebe, svoja očekivanja.
Da li za nečim žalite?
- Ipak ću citirati nekoga.. I to Anđeloua jer je to jedina istina. „Ako imate vremena da jadikujete i žalite zbog nečega, onda imate vremena da nešto uradite povodom toga“.
Bez čega ne možete?
- Bio bi predug spisak. Ne želim ovdje da pominjem bliske ljude. Ajde neka bude odgovor - bez sunčeve svjetlosti!
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Sebi... Jer sam napravio neki kompromis.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da snimim duet sa Annie Lennox, da me Von Trier pozove da glumim u sljedećem filmu i da budem partner Marini Abramović u novom performansu. Jednostavno za zlatnu ribicu?
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Ostati svoj. Ne popustiti!
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Tri mjeseca bih živio kao da je svaki dan posljednji.
Kako biste voljeli da umrete?
- Nekako mi ne ide jedno pored drugog „voljeti“ i „umrijeti“.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- Baš o tome ne razmišljam... I ne bih volio da to mjesto bude kao neki bilbord. Baš ne treba ništa da piše, čak ni godine. A može i bez imena.
Priredila: A. POPOVIĆ
Foto: Privatna arhiva
