Ona ističe da je u našem društvu diskriminacija žena nametnuta dugotrajnom tradicijom.
- To je razlog što žene češće od muškaraca trpe nasilje u porodici, teže dolaze do posla i rukovodećih mjesta, ili što idalje moraju da biraju između karijere i rađanja. Jednako kao što nijesu zaštićene od poslodavaca u slučaju trudnoće, ili kad se suoče sa kod nas teškim položajem samohranih majki - navodi naša sagovornica.
Prema njenim riječima, predrasude i stereotipi i dalje opstaju, a na žene se gleda drugačije ako su razvedene, odluče da ne rađaju ili se posvete karijeri...
ANALITIKA: Na koji način žene treba da se izbore sa rodnim nipodaštavanjem, umanjivanjem njihovih dometa u radu, profesiji, porodici?
PEJAKOVIĆ: Muškarci i žene nijesu isti, ali moraju biti ravnopravni i žene moraju imati pravo da biraju svoj život. Čini mi se da je najgora ipak identifikacija žene sa njenim ulogama supruge i majke koje joj se apriori nameću, kao da je to jedino što može odrediti ženski identitet. Žena je, prije svega, ljudsko biće koje ima pravo da bira koje uloge želi da prihvati u životu i nije dužna da ikome polaže račune za to. Tako da je važno da žene prije svega shvate svoju vrijednost kao bića koje ima pravo na razne izbore. Takođe je važno da žena shvati, upozna se i razumije svoja prava u raznim oblastima života i rada i ne libi se da zatraži zaštitu i ostvarenje tih prava. Razni oblici ženske solidarnosti i društvene akcije su takođe bitni, štaviše od suštinskog značaja da bi se pravili pomaci u ostvarenju ženskih prava u društvu. Žene nijesu „loši vozači“, „opsjednute kupovinom“, „osjetljive“, „zvocaju“ ili barataju „ženskom logikom“. Sve su to stereotipi koje mnoge od nas, nažalost, prihvataju, jer oduvijek slušaju ove tvrdnje kao proklamovane istine. Tek kada bacimo pogled na ove predrasude vidimo koliko i dalje postoji vizura kroz koju se na žene gleda kao na dvodimenzionalna bića. Kompleksnost žene, njena suština je mnogo više od puke predrasude, kao i uostalom svakog ljudskog bića koje zavređuje pažnju.
Skica za portret
Psihološkinja i psihoterapeutkinja Adriana Pejaković živi i radi u Podgorici. Primjenjuje psihoterapijski rad osnaživanja žena koje su u lošim odnosima. Piše afirmativne tekstove o ženskoj snazi i ravnopravnosti, koji izlaze u beogradskom Danasu, Sensi i drugim časopisima. Takođe, javno govori o ravnopravnosti i ženskim pravima u medijima. Članica je udruženja „Klub sretnih žena“, organizacije iz Novog Sada koja se bavi pomaganjem i osnaživanjem žena.
ANALITIKA: Znači li to da se, sa jedne strane teško mijenja tradicionalni pogled na ulogu polova, dok sa druge ta prizma u modernom kontekstu dobija izvitoperene krajnosti muškog i ženskog doživljaja ovog pitanja?
PEJAKOVIĆ: Crna Gora je oduvijek bila tipično patrijarhalno društvo u kome žene nisu bile u mogućnosti da ostvare prava. Njihov položaj je bio svođen na uloge supruge i majke i zavisio je od volje muža. Žene u Crnoj Gori dobile su pravo glasa 1946. godine. Možemo se takođe i sjetiti pojave virdžina-žena koje su bile u našoj istoriji osuđene da žive kao muškarci ako nije bilo muškog nasljednika. U naše vrijeme je poznata diskriminacija prilikom rađanja ženske i muške djece, pa tako imamo i pojavu namjernih abortusa ženske djece jer roditelji žele da imaju mušku. Sve ovo govori u prilog tome da i dalje na ženu, čak i onu malu, nerođenu gledamo sa podozrenjem i nažalost, nekada odbacivanjem.
Pošto su se žene na svjetskoj sceni izborile za svoja prava, pojava radikalnog feminizma dovela je do svog apsurda gdje žene nastoje da preuzmu muške mačo uloge i odbace muškarce kao jednako vrijedne. Nažalost, zbog toga postoji tendencija da se na svaki, pa i zdravi feminizam, gleda kao na radikalni koji će, uzvraća druga strana,„konačno dovesti do propasti polova i tradicije“, a sve to zahvaljujući „ženi koja nije sjedjela gdje joj je mjesto“.
Naravno da je radikalni feminizam zapravo neuspio pokušaj žene da imitira dominantnog muškarca. Cilj, zapravo, ne bi trebalo da bude da iko dominira, već da polovi budu ravopravni u skladu s osnovnim značenjem riječi poloviti, jer su muškarac i žena jedna divna cjelina.
U domaćem kontekstu, moderna žena se nalazi na raskršću između stroge crnogorske tradicije i modernog neokapitalizma koji nameće razne vidove oslobođenja žena, nekada ne baš i sretno izabrane. Važno je znati da je loše sve ono što dovodi do udaljenja polova.
Žene nisu sa Venere a muškarci sa Marsa, to su bića koja imaju svoje suštine, uloge i teže međusobnoj harmoniji. Tako da bismo, umjesto što s podozrenjem gledamo na žensku emancipaciju kod nas, radije trebalo da je podržimo, da jednom vjerujemo u ženu, da shvatimo da se neće „povampiriti u tiranina“ ako joj damo prava, da prihvatimo da razne žene imaju prava na razne životne odluke a da muškarci najviše dobijaju kada podrže žene.
Zamislite šta znači za jednu djevojčicu da je željena i voljena porodici, a ne odbacivana na osnovu pola. Do napretka u komunikaciji među polovima može doći kada se svi odreknemo težnje za dominacijom i podržimo jedni druge. Nema potrebe za strahom od ženskog principa. On postoji i u muškarcima.
(Ne)pomirljive kategorije
ANALITIKA: Što kaže psihologija, plaše li se muškarci ženske dominacije ili je to prirodna igra polova?
PEJAKOVIĆ: Teško da igra polova koja može imati ovoliko ozbiljne razmjere može biti samo igra. Ako se sjetimo, žene su tokom inkvizicije bile spaljivane kao vještice samo zato što su mnoge od njih bile pametne, obrazovane, napredne kada je nauka u pitanju. Možemo zaključiti da je borba polova više od igre, nekada i vrlo opasna.
Korijen riječi vještica je vješta, sposobna žena pa samim tim možemo vidjeti da je postojao strah od žena i da je dominacija nad ženama bila sasvim uobičajena i prihvatljiva, posebno u Evropi u srednjem vijeku.
Slobodna, misleća žena predstavljala je opasnost za one muškarce koji su se plašili ženskog principa. Kako je ženu ipak nemoguće bilo protjerati u potpunosti iz životne i religijske prakse imamo lik Bogorodice koji predstavlja jedan vrlo sumblimiran majčinski ženski princip. Nasuprot njoj se govori o Evi koja je kriva što je Adam pojeo jabuku sa Drveta poznanja dobra i zla, u Knjizi postanja u Bibliji, ili se čak govori o demonskoj Lilit, Evinoj prethodnici.
Naravno, ova predanja imaju duboka značenja. Bilo kako bilo, strah, neznanje, želja da se žena potčini i služi tuđoj svrsi učinile su da se polovi udalje, rezultirali su ženskim otporom koji u vidu radikalnog feminizma nekada poprima i ekstremne oblike i, nažalost, kod mnogih učvrstili uvjerenje da su polovi nepomirljive kategorije.
ANALITIKA: Kako su žene shvatile emancipaciju, bolje rečeno da li su sebi dodale previše obaveza (porodica, posao,socijalni život) i onda se teško nose sa tim teretom?
PEJAKOVIĆ: Meni se čini da su žene dobile neka prava, a sa tim pravima i obaveze. Sa jedne strane to je u redu. Ali, sa druge strane čini mi se da se ženi obaveze dodaju i gomilaju ali bez pomoći koja joj je nužna, nekada čak i u skladu sa zlobnom maksimom „jesi li tražila ravnopravnost, pa eto ti sad“. Mislim da su žene itekako sposobne da se nose sa raznim životnim ulogama i, kao što sam već pomenula, imaju pravo da biraju šta žele da rade u životu, kao i da biraju svoje prioritete.
Ipak, mnoge žene nemaju podršku da te svoje uloge nose. Tako da možemo često da vidimo prezaposlene žene koje kod kuće i dalje rade nakon napornog dana na poslu, kuvaju, spremaju i brinu o djeci dok muževi čitaju novine.
Zapravo je ženi neophodna pomoć u obavljanju svih ovih obaveza i, na sreću, nekada vidimo muževe, posebno mlađih generacija koji su pravilno shvatili da podjela posla postoji i u kući i prihvatili da se aktivno uključe, posebno u brizi o djeci.
Pasivni očevi, a domanatni muževi, često doprinose tome da se sinovi previše vezuju za majke i ne uče dovoljno o zdravoj identifikaciji sa roditeljem istog pola. Ravnopravnost u podjeli kućnih obaveza je važna kao i preuzimanje bitnih uloga u kući i porodici od strane muškarca.
Takođe, žena bi trebalo da ima i sistemsku podršku poslodavaca i države u slučaju trudoće, a ne da strepi i odlaže trudnoću ako je želi, zbog mogućnosti da dobije otkaz na poslu. Sjetimo se da mnogi poslodavci pitaju žene prilikom inicijalnih intervjua da li već imaju djecu i planiraju li porodicu. Tako da smatram da je ženi potrebna podrška.
Moderna klima kapitalizma i potrošačkog društva takođe nije od pomoći kada su ženske obaveze u pitanju, jer se ženi nameće da mora biti: lijepa, moderno odjevena, raspoložena, potrošač najnovijih „must have“ prizvoda, itd. što sve nepotrebno opterećuje žene. Svakako smo pozvani da odredimo životne prioritete, ali u tom smislu žene zavređuju pomoć i podršku jer je to način za osnaživanje porodice, žene, a posljedično i čitavog društva.
ANALITIKA: Da li ste u toku karijere, u branši ili drugim djelatnostima, nailazili na diskriminaciju, otvorene nipodaštavajuće gardove ili stavove?
PEJAKOVIĆ: Da, naravno. Mislim da nema te žene, posebno na našim prostorima, koja se nije srela sa nekim oblikom diskriminacije, makar u vidu toksične komunikacije. Sama sam dobijala negativne i neadekvatne komentare, pa sam kao žena imala prilike da osjetim koliko je diskriminacija kod nas raširena pojava.
Takođe, u psihoterapijskom radu sa imala prilike da susretnem žene koje su dolazile na seanse nezadovoljne bračnim i partnerskim životom, nisu znale o čemu se tačno radi a zapravo su bile izložene zlostavljanju u braku, nekada i fizički, a nekada i verbalno. Čak su neke, vrlo začuđujuće, to prihvatale kao normalno i mislile da nešto nije sa njima u redu, pa su dolazile na terapiju da provjere da li mogu one da poprave svoj odnos prema partneru.
Ono što slijedi je nekada dug put da žene shvate lična, bračna i asertivna prava i odluče da stave tačku na lošu komunikaciju, zatraže promjenu odnosa partnera ili, ako to nije moguće, izađu iz loših odnosa.
Nekada bude problem i ženska nesolidarnost pa majke ne razumiju svoje odrasle kćerke koje žele da imaju plaćenu pomoć u kući, ili traže da im muž obavlja neke kućne poslove, ili pobogu zašto žele da izađu sa drugaricom na kafu a imaju djecu...
Ne radi se samo o majkama ili o generacijskom jazu koji je ovdje očigledan, žene često dobijaju ovakve komentare i od rodbine, prijateljica itd. Posebno onih koji su se sa stereotipnom ulogom žene sasvim srodile, pa žele da se i druge žene srode.
Onda neke žene počnu da se osjećaju loše ako žele da urade nešto za sebe i opet dolaze na terapiju da pitaju „da li su one loše ako žele da odu bez djece i muža u grad ponekad, na tretman lica, kod frizera itd“, a često mnogo sati provedu radeći za druge, što se nekako podrazumijeva.
Posao domaćice u kući nikada nije vidljiv dok taj neko ne prestane da ga radi, pa nam se spremljen ručak, obrisana prašina, djeca odvedena u školu podrazumijevaju. Mislim da je balans ovih uloga, uz uvažavanje ženskih potreba i solidarnosti, nešto što je svakoj ženi potrebno.
ANALITIKA: Kako da žene reaguju ukoliko su izložene nipodaštavanju ili nasilju, bilo u porodici ili društvu?
PEJAKOVIĆ: Ukoliko ne znamo koja su naša prava teško da možemo prepoznati kada ih neko krši. Zato je kontinuirana edukacija žena, mreža podrške, društvene akcije i razni drugi oblici solidarnosti nešto što je za žene veoma važno. Kao i da od početka imaju osjećaj da nijesu same i da će ih neko podržati.
Psihoterapeuti se nekada u praksi srijeću sa ženama koje su još u primarnim porodicama bile diskriminisane na osnovu pola, pa posljedično mogu imati i vrlo ozbiljne psihološke probleme zbog toga.
Važno je znati da bez sretne žene nema sretnog muškarca i obrnuto. Nijedan pol nije stvoren da bude šegrt drugome. Ukoliko primijete ovakve oblike diskriminacije žene bi trebalo da se obrate za podršku i upoznaju sa svojim pravima i sa time da ne moraju da trpe nasilje, nipodaštavanje, zlobne komentare, mobing itd. Tu je veoma važna podrška sistema na koji bi žena trebalo da računa.
Najgore je da se diskriminacija prihvati kao prirodna, uobičajena i nepromjenjiva, jer ona to nije. Ako žene trpe neki vid nasilja, a nisu sigurne da li je i kakvo nasilje u pitanju, bilo u porodici ili na poslu, takođe se mogu obratiti edukovanim stručnjacima iz oblasti psihologije i psihoterapije da bi ocijenile da li je u redu i normalno da na taj način žive, a u skladu sa tim da povuku i poteze da sebi pomognu. Važno je i da imamo u medijima, društvenom životu i miljeu adekvatne i jake ženske uzore u raznim sferama života koje šalju jasne i nedvosmilene poruke ženama o njihovoj vrijednosti, pravima i izborima.
ANALITIKA: Mnogo je termina kod nas koji ženu, kada se analizira kontekst, posmatraju kao nedovršenu, okrnjenu ukoliko nije ostvarena kao supruga, majka ili, pak, ako je razvedena. Ta je terminologija opstala. U kombinaciji sa malograđanskim duhom, nerijetko je koriste i same žene, što je fenomen za sebe. Što to govori?
PEJAKOVIĆ: Da, postoji terminologija koja u pežorativnom, vulgarnom i nipodaštavajućem smislu karakteriše žene koje su razvedene, neudate, nisu majke i supruge, za razliku od muškaraca u istim tim ulogama za koje data terminologija ne važi. Tako je neudata žena „stara djevojka“, a neoženjeni muškarac „vječiti momak, bećarac, vagabundo“.
Da ne govorimo o terminologiji koja se upotrebljava za žene u seksualnom smislu za koje se ocijeni da su slobodnijeg ponašanja, nasuprot muškarcima ponovo. Do novijih bioloških otkrića žene su bile krive za pol rođenog djeteta, iako se sada zna da on zavisi od muškarca. Takođe, ukoliko nije bilo poroda opet su bile „zaslužne“ žene.
Terminologija i leksika su direktan odraz društvene stvarnosti a posljedično i sami tu stvarnost oblikuju pa se korištenjem ovih termina uvjerenja o ženi i njenoj prirodi učvršćuju. Neke žene koje se duboko identifikuju sa ovim atributima će ih bespogovorno prihvatiti, što je u prošlosti, koja nije bila laka za žene, bilo uobičajeno, a nažalost i danas je.
Nije bilo lako biti ženski revolucionar: Jovanka Orleanka, Roza Luksenburg, Florens Najtingel, Marija Kiri, Emelin Panhers, Milunka Savić, Diana Budisavljević... Ima mnogo značajnih žena i u našoj, a i u svjetskoj istoriji.
Tako da naše sadašnje pravo da vozimo, glasamo, idemo u školu, biramo profesiju, udamo se ili ne, nije nešto što se podrazumijeva već nešto za šta su se žene u istoriji krvavo borile. Toga se možemo sjetiti naredni put kada bude potrebno da nekoj novoj ženi pružimo podršku i ruku. Možemo da mijenjamo stvarnost, možemo početi i od riječi, dovoljno je nekada i to.
