Priča o jednom padu

Poziv za konkurs za projekat podrške medijima, djelovao je obeshrabrujuće  – donio pomisao da će trud biti uzaludan, da će biti još jedan u nizu onih koji će proći mimo nas, jer smo prethodnih godina redovno imali dobre projekte za inostrane konkurse, ali se kvalitet projekta, tako redovito, i nije računao.

Ovog puta skeptičnom povlačenju unazad je doprinijela činjenica da su teme bile namijenjene specifičnijoj čitalačkoj publici i kreiranju sadržaja koji otvara aktivniju komunikaciju sa tom ciljnom publikom.

Od preporučenih oblasti, tema o promociji žena kroz aktivni dijalog, izdvojila se kao najbliskija, a opet prilično udaljena, sa tim stalnim oscilacijama i putovanjem iz jedne krajnosti u drugu - od prividno bliske do jako udaljene teme.

SIMBOLI: Pitanjima koje muče mlade djevojke i žene nijesam se bavila u vidu aktivizma, a lična iskustva su sasvim posebna i zavaravajuća. Roditeljsko vaspitanje i odrastanje uz veliku podršku su činili da sama nijesam osjećala ograničenja u ispoljavanju svojih izbora. Osvješćivanje predrasuda i odnos prema tradiciji jeste bio dio mog sazrijevanja, ali u sjenci osjećaja mladalačke slobode, posebnog  za generacije koje su zakačile period  80-ih godina.

Činjenica  da  mnoge žene nemaju podrške ni da izaberu svoju životnu ulogu, a kamoli kako da se nose sa njom, činila mi se kao udaljavajuća kategorija. Zabluda da možeš sve ako dovoljno jako želiš, pojavljivala se i tada i sada kao zavodljiva pjesma Orfejeva.

A život i razni tjesnaci, utiskivali su svoje žigove i brazde; rasprostirala sam svoju životnu mapu često, prečesto, osvrtala se, preslagala slagalice i neslagalice. I baš zbog toga pred projektom o ženama, stojala sam skamenjena i uplašena izazovom.

Odakle da krenem sa projektom, a da budem kompetentna, kako da bude originalna ideja, kako da pokažem da umijem? Pitanja su kružila u svojim putanjama nekad svijetlim, češće tamnim.

I onda sam se sjetila, reklo bi se tek tako, lijepih figura karijatida, onih pokreta tek nagoviještenih, izraza zagonetnog zadovoljstva sobom, laganih od gracioznosti i radosti, a opet čvrstih da nose kamene blokove. Zarobljene su vjekovima, a nosači jednog važnog svijeta koje povezuje ovozemaljsko sa nebeskim.

Pomisao da otkrijem kakve simbole bi ponudile današnje savremene karijatide i zadovoljstvo stvaranja, postavilo me u tačku iz koje sam vidjela put sa preprekama. Ali i ciljem. Nastao je tako projekat nazvan lijepim imenom, lijepo napisan i otisnuo se na svoj put u kome više samozadovoljno maštanje o idejama nije bilo saveznik.

Osim samog koncepta, jedan od važnih koraka za ovakav projekat je bila vizuelna identifikacija, da projekat vizuelnim identitetom bude poseban i puno kaže – tu sam se osjećala doraslom da inspirišem i objasnim saradnicima.

Znala sam nekako da će Goran i Nina, vrcava dvočlana ekipa, uhvatiti poentu, ali da će me baš razoružati i ganuti, to nijesam mogla pretpostaviti. Iako smo kliknuli po nekim drugim afinitetima, za priču o karijatidama sam se spremila, skoro kao za predavanje: uz puno reprodukcija, kontrastirajući ideje, skrivena značenja, slojeve, priču o povezivanju tradicionalnog i modernog uz naravno one tehničke, "opterećujuće" formalnosti.

Njih dvoje su na kraju stvaralačkog procesa donijeli baš onu, koju nijesam pokazala, a koja mi je pri srcu - karijatidu inspirisanu skulpturom Rista Stijovića, žensku figuru - i zarobljenu i stidljivo slobodnu, sakrivenih misli i uživanja.

Naša Savremena karijatida će imati puno svojih izraza – nosiće svoj kapitel i kao ponos, ili ukras, nekada kao opterećenje, a nekada oboje zajedno - takva je.

Onà baš moja, najmilija, za koju sam se vezala tragajući za simboličnim ilustracijama je Pala karijatida -  nju najviše osjećam, burno, istinski opipljivo doživljavajući njeno izdržavanje tereta iako je od hladne i nežive tvari.

Pala karijatida nosi svoj kamen - Ogist Roden slike

LET: Jesam odabrala vajarstvo i modelovanje oblika kao svoj životni izbor i od njega u umjetničkom smislu odustala zbog nedovoljne posvećenosti, i vjerovatno nedovoljno talenta. Ono vajarstvo i modelovanje koje se dešavalo u meni iznutra, bolnije - postalo je moja životna uloga i izazov, proces u kome sam naučila da prepoznam i osvojim ponekad zadovoljstvo i mir.

Posao distribucije štampe, kome sam prišla pošteno i razvijala uz svijest da radim pionirski posao, potpuno suprotan od onoga za šta sam se školovala, bio je vrlo klecajući kada sam u njega ušla da pomognem bratu. Korak po korak postavljala sam posao na zdrave noge – rast  je bio stalan, u pogodno vrijeme ekspanzije štampanih medija poslije teških godina, i toliki da je firma postala najveći i najkvalitetniji distributer štampe.

Moja samouvjerenost o tadašnjoj uspješnosti je bila nekako uvijek plašljiva, i čini mi se nikad prepotentna, samodovoljna. Bila je to uvijek preispitujuća samouvjerenost uz stalni napor dokazivanja. Godina 2007. bila je zenit poslovanja, tačka u kojoj je uspjeh firme zasmetao, tako naški i crnogorski,  kada su počeli udarci i tvrda borba sa konkurencijom. Problemi su nastajali, izdržavali se, na momente rješavali, pa vraćali u ciklusima.

Naposlijetku, cijelu godinu je trajalo “rvanje” sa tajkunskim dvostrukim mjerilima domaćih izdavača, iscrpljujuća je bila volja za neodustajanjem. Svakog dana novi ciklus - da u slabost udahnjujem snagu i hrabrost za svaki korak. Puno pregovora, puno modela koje sam ponudila, jedna ruka pružena za kratkotrajni predah, pa izmaknuta … I na kraju, uprkos jedva postignutom planu i dogovoru najznačajnijih izdavača, ili baš zato, jedan medijski tajkun, dvostukih mjerila, lišen poslovnog a i ličnog morala, blokirao je račun i otjerao firmu u stečaj.  

UDRUŽENA KAMPANJA: Profesionalizam moje firme je završio u kaljuzi, a ipak ljudi koje sam obučila sada su na istaknutim pozicijama distribucije u drugim kompanijama, upravo zbog znanja koja su stekli u Bega Press-u.

I tada, otvaranjem stečaja, krenuo je još dublji sloj “pakla” – prozivke na naslovnim stranicama medija tajkuna dvostrukih mjerila, da spriječe svaku mogućnost reorganizacije moje firme, da ne ostane nikakvo sjeme poslovanja iz koga bih mogla vraćati dugove.

Sama ideja i plan reorganizacije je bila inovacija koja je i sada aktuelna i kad god da se primijeni donijela bi benefite i izdavačima i distributeru. Uzalud, još mi odzvanjaju riječi jednog bitnog partnera iz Srbije: “Šta vrijedi, Tinka, što te mi sa strane svi podržavamo, kada nemaš podršku crnogorskih izdavača za reorganizaciju?”

To pitanje je proročki pratilo cijeli proces reorganizacije, iako sam uspjela da dobijem saglasnost većine.

Ovaj plan je kao osnov uzeo da će se svake godine otplaćivati dug i sa time se startovalo po usvajanju Plana, prva rata je otplaćena... Možda je to djelovalo prijeteći opasno medijskim tajkunima dvostrukih kriterijuma da je firma živa?

Za podršku planu reorganizacije sam se obratila državi, kroz legalni model traženja državne pomoći, upravo da ne bih trošila sredstva stečajne mase i na račun povjerilaca sprovodila reorganizaciju. Taj zahtjev je bio mrtvo slovo na papiru dok se nijesu uključili medijski tajkuni, tražeći da ih država obešteti za sredstva koja su im zarobljena stečajem Bega Press-a u kojeg su ga sami svjesno gurnuli.

Ti pregovori su im očito dobro išli, država je željela da pomogne štampane medije, jer je prethodno pomagala elektronske. Ali, nije bilo osnova za pomoć, a sami medijski tajkuni nijesu bili u prilici da traže, jer su im kompanije uprkos ovom ogromnom problemu, nastalom dugovanjem Bega Press-a, bilježile pozitivno poslovanje.

Ipak, čim su se medijski tajkuni dvostrukih kriterijuma uključili, sve se pokrenulo ogromnom brzinom; jedina ,,sporna tačka“ bio je uslov Bega Press-a u stečaju da se prihvati usluga, koja je osnov reorganizacije. Prihvatili su je samo formalno, uz ideju da je zloupotrijebe, kao što će se kasnije brzo ispostaviti. O načinu komunikacije i ispravnosti mog stava svjedoči dokumentacija koju s vremena na vrijeme prelistavam i slomim se svaki put, kada se suočim sa beskrupuloznošću te ,,nove tajkunske klase“.

Te kompanije i njihovi čelnici su žarko željeli da im država namiri dug Bega Press-a, toliko da su prihvatili sve uslove ugovora pa čak i taj da preuzmu softver Bega Press-a i dobiju obuku za njegovo samostalno korišćenje.

Ko je ispravan nada se poštovanju ugovorenog, a za one sklone da se bave podmetanjima,  to je bila još jedna prilika za stvaranje novih činjenica, sve u službi da proklijalo sjeme egzistencije Bega Press-a u stečaju treba zatrijeti.

Izvještaje o realizaciji državne pomoći sam uredno i detaljno dostavljala za posao koji smo obavljali, uz napomenu da se kompanije velikih medijskih tajkuna oglušuju i ne poštuju svoj dio obaveza. Na taj način su sakrile svoju prevaru i manipulaciju trošenja državnih novaca i započeli novu medijsku hajku na mene i porodicu, produkcijom svakodnevnih laži da je država vratila dugove moje firme i da sam time zadužena od vlasti do kraja života.

OZLOGLAŠENA: Inspirisali su svojim hajkama određene, njima vrlo bliske, političke subjekte koji su napravili krivičnu prijavu, tvrdeći da je u poslovanju firme nekada moćnog Bega Press-a učestvovao - Stanko Subotić!?

Ovog puta, već naučenu na niske udarce, nije me zaboljelo, jer u tome nije bilo ni milijarditog dijela mikrona istine, ali sloj pakla je bio dublji zbog javne prozivke.

Papirić sa brojem predmeta krivične prijave je stalno stojao u novčaniku, kao podsjetnik na beščašće. I opet odzvanja rečenica inspektora – Vi po zakonu ne možete dobiti odgovor, on pripada onome ko je napisao tu prijavu. Zato sam čuvala listić, da ne zaboravim.

U svemu ovome smatrala sam da to što sam žena nije bilo od značaja, da se cijeni profesionalizam, intelektualni kapaciteti, pošten odnos. Brzo se ispostavila moja velika zabluda, jer upravo to što sam nečija žena je predstavljalo motiv za teže napade i dublji sloj poniženja od svega što sam mogla pomisliti ili pretpostaviti.

Ti isti, koji su pripisivali brljotine mom suprugu, vjerovatno su - i kada je firma bila uspješna - tu činjenicu njemu pripisivali, a ne mojem radu i agilnosti. Mizoginija crnogorskog soja. Vjerovatno bi feministkinje za to imale neki adekvatniji izraz.

PODRŠKA: Kad god sam osjećala da će nastupiti javni napadi, okupljala sam svoju djecu  i pričala onako kako jeste – da je grozno, da kompanija koja mi je život značila je zgažena i u poziciji da duguje mnogima, da mogu čuti svašta o svojoj majci, da budu pripremljeni, da ne povrijede bilo koga; da ću se boriti i pokušati da se izborim za vraćanje dugova... A imali su 18 i 12 godina, i puno opterećenja za svoj put u ovako maloj sredini. Suprugu sam beskrajno zahvalna za moralnu podršku i pomoć za uspravljanje. Zajedno je uvijek lakše.

Jer, trebalo je vremena da izađem među ljude, da osjetim da pripadam, da imam pravo da se borim. Prvi izlazak pamtim, jer je začudio i moju najbliskiju prijateljicu što sebe tako doživljavam, kao nekoga ko treba da bude osuđen i prezren u javnosti.  

Pamtim i jedan poziv, po ličnim odnosima prilično udaljene osobe, ali koja je imala priliku da zna dosta:  “Samo da pitam kako si …. Izdrži.” Taj poziv ću cijeniti dok sam živa jer se ticao mene lično, ma šta da sam napravila. Bez suda o učinjenom, znak da misli na mene. A “prebrojala” sam prijatelje, neki koje sam smatrala bliskim, nikad mi nijesu ni to rekli... Sa onim pravima, ostavljeno u amanet da se generacijama nastave.

Koliko je bilo teško ostati u “prokuženoj” firmi još sa dodatkom – u stečaju, nikad nijesu dozvolili da osjetim moji najbliži saradnici Lidija, Saša, Miloš, Nenad, Olja, Darko, Stanka. Ostali su i pomogli kada to nije bilo nimalo udobno ili prijatno, već naprotiv ugrožavajuće. Ostala je ta posebna nitka zahvalnosti koju osjećam, a koju nijesam umjela da kažem kada je trebalo, od silnog grča.

DVOSTRUKI KRITERIJUMI: Dešava se da posljedice nekada osvijetle činjenja i dvostruke kriterijume, ne kao namirenje nego kao razjašnjenje, pa su firme za distribuciju štampe odlazile u stečaj, ali sa prijateljskom pažnjom i brigom medijskih tajkuna dvostrukih mjerila.

Onda su ti isti medijski tajkuni zapali u probleme i tražili od države reprograme, pa reprograme reprograma i posebnu pažnju za sebe, naravno od države. I dobili je… Jer, kad oni traže sve je legitimno, sve je pravedno. Medijski tajkuni dvostrukih kriterijuma nijesu imali milosti kada sam od njih tražila reorganizaciju i dogovor.

Mladi predstavnik firme jedne medijske tajkunice dvostrukih kriterijuma koja je prednjačila u pisanim, ali i verbalnim optužbama, saopštio je pri završnom ročištu da su oni morali da izbjegavaju plaćanje „mojoj“ firmi u stečaju, iako su znali da im je to obaveza. Opet je to nekako pravedno kad oni kažu. A u tom mediju, tajkuničinom, zaslužila sam prevode brojnih hajki na engleski jezik i tako postala internacionalno obilježena – uvijek kao supruga, nikad ja, Tinka Đuranović, od oca Jovana i majke Rajke, nikad kao osoba sa svojim postupcima.

I nikada me niko od novinara iz tog i srodnih medija nije pozvao niti pitao da bilo šta kažem, razjasnim. Znali su negdje u dubini, da su od svojih interpretativnih laži napravili nove činjenice za “noviju i ljepšu istoriju” u kojoj je njihovo beščašće izbrisano.

KRIVICA I UZDIZANJE: Previše lako bi bilo kriviti samo druge za moj pad i proces propadanja u mračni bezdan, ali osvješćivanje nemilosrdnosti i besčašća protivnika pomaže da tražiš prazan prostor u kome možeš da živiš, stvaraš za egzistenciju i dođeš nekad u priliku za postepeno vraćanje duga.

Mantra za laku noć i zavaravanje je dugo vremena bila “pisaćeš ti Tina priču pobjednika”, da bi je već sljedeći neki dan porazio i vratio u ravnodušje, bezvoljnost i nevjeru...

U tom bezdanu sam, ne samo radi sebe, stalno pravila neke mreže za zaustavljanje, i onda kad opipam mjesto gdje mogu da stanem, uspravljala se.

Možda je projekat Savremena karijatida takvo mjesto spoznaje – sustigao me u periodu kada sam uz novo iskustvo stekla neko minijaturno samopouzdanje. Možda smo se i susreli neka karijatida i ja na pola puta, jer licemjerno bi mi izgledalo da tražim od drugih žena da ispričaju svoja iskustva, a da ne ispričam svoju priču.

Tinka Đuranović: Praznog lika i čudnog stomaka