Novinarke pokazale ko ima petlju

Nema pouzdanog odgovora zašto su crnogorske novinarke po prisustvu dominantne u toj sferi. Na to precizan odgovor nemaju ni predstavnici esnafa, niti stručnjaci, sociolozi.

- Dio odgovora, empirijski, mogao bi se naći u činjenici da su novinarke najbrojnije u ovoj profesiji. Svakako, moglo bi se pretpostaviti da imaju i izvjesne senzibilitetske prednosti u odnosu na muškarce u obradi ove teme – kaže za Analitiku sociolog kulture Ratko Božović.

On dodaje da im te prednosti pružaju i mogućnost da lakše otvaraju i „gvozdena vrata“ i ona sa stotinu brava.

- Svakako i na ovaj način se osporavaju predrasude o muškim i ženskim ulogama naslijeđene iz prošlosti, ali je odlučujući afinitet i profesionalna radoznalost – smatra Božović.

Vrijednosti: Prema Božovićevim riječima, kod nas se često zaboravlja da bi u uspijeću polova morala biti odlučujuća - sposobnost, moralna i profesionalna vrijednost ličnosti.

- Zbog toga je nedozvoljeno malo žena tamo gdje se odlučuje, gdje se vodi najviša politika. Zato se i pitam ima li išta neprirodnije nego gomila muškaraca bez prisustva žena u bilo kojoj profesiji? U tome uvijek vidim opasnu i zavjereničku jednopolnost – ocjenjuje profesor.

Kako kaže, ne zna koliko je prihvatljivo mišljenje Antona Čehova da žene ne praštaju neuspjeh, ali su, smatra on, „posve prihvatljiva mišljenja o ženskoj sposobnosti da se mijenja, da se transformiše.“

- Tu bi valjalo prepoznati njen dinamizam i vitalnost. Ženska spretnost, znanje i lakoća komunikacije iskazuje se u svim umijećima, a posebno u novinarskoj profesiji. Tu dolaze do punog izražaja ženine sposobnosti za uspješnu komunikaciju, koja je prepoznatljiva u istraživačkoj aktivnosti. U tome joj pomažu i njena čula i osjećanja i mišljenje i opažanje i imaginacija. A mora imati ono što ima - psihologiju otvorenosti i snagu za uspostavljanje aktivnog stava, ali i psihologiju uspjeha i izdržljivosti – ističe sagovornik.

Arhaično nasljeđe

Ratko Božović ističe kako se često primećuje da danas nema mnogo razgovora o fantastičnim i tajnovitim svojstvima ljepšeg pola, što je, prema njegovim riječima, „ozbiljan simptom bio-psihološke i mentalne suše“.

- Prihvatljivo je stanovište da je „problem žene“ u velikoj mjeri naslijeđen iz „fundamentalnog arhaizma“. Što se tiče profesionalnog uspijeća žene, ovdje i sada, njeno samoodređenje i samoutemeljenje moraće da sačeka dostizanje civilnog  društva. Tada niko neće bolje odgovoriti na bilo koje žensko pitanje od žene. Neprihvatljiva je sadašnja situacija u muško – ženskim odnosima u kojima se na ženska pitanja traže muški odgovori. Ženska pitanja - muški odgovori. Odavno u tim odgovorima ništa nije u redu. Krutost takozvanog muškog principa sve više labavi. Njegova prezasićenost - poništava ga. Muški princip  je opstajao na putanji od prezasićenosti do praznine. Taj princip se degradirao i stoga što mu je bilo daleko saznanje i o ženi-tajni i o profesionalnim sposobnostima žene - objašnjava Božović.

U mnoštvu razlika između žene i muškarca u komunikaciji, dodaje Božović, zapaženo je da se ljepši pol lakše prilagođava novonastalim situacijama i da teže gubi strpljenje i toleranciju.

- To što su intuitivnije od muškaraca velika je njihova prednost. Takve žene uveliko postoje u javnom polju i poslovnom životu. Žena koja brani svoju ličnost i volju,  zna vrlo dobro, da tek onda kad bude izjednačena s muškarcem u svojim ulogama, moći će da bio – antropo – socio – kulturno odbrani svoje biće, društveni status i profesionalni identitet – ocjenjuje Božović.

Ima i inata: Marija Žižić urednica je crne hronike u dnevnom listu Pobjeda. Koordinira, dakle, rad rubrike u kojoj, pored nje, rade još tri novinarke.

Ističe da je rad u crnoj hronici, posebno urednički, izuzetno težak i odgovoran.

- Prije svega zbog toga što svaka greška u izvještavanju može da ima velike posljedice. Sticajem okolnosti raspolažem svakodnevno velikom količinom informacija od kojih neke nijesu za objavljivanje, jer u tom momentu mogu ugroziti određene procese, narušiti istragu ili dovesti u opasnost ljude, recimo svjedoke u nekim bitnim slučajevima, a sa druge strane stoji potreba da budemo prvi, tačni, ekskluzivni... U takvim okolnostima često ima nervoze, ali samo one privremene. Dobro se slažemo u rubrici, na kraju, na istom smo zadatku. Vjerovatno tome doprinosi i to što crnu hroniku Pobjede čine četiri žene. Jedna od bitnih stvari je da imamo iskusne ljude koji mi pomažu da budem sigurna u procjenu – naglašava ona.

Odgovornost, sistematičnost i, vjerovatno, hrabrost su, prema njenom doživljaju, ključni kvaliteti koji opredjeljuju žene da se uhvate u koštac sa izvještavanjem u ovoj novinarskoj oblasti.

- Možda doprinosi i onaj urođeni ženski inat da se stvari istjeraju do kraja - dodaje sagovornica.

Smatra da je umijeće kanalisanja presije u poslu, ipak, invididualna stvar koju ne može da veže za odliku žena ili muškaraca. Smatra da žene, ipak, umiju da budu taktičnije i brže prevazilaze stres. 

Izazovi: Crna hronika je bez sumnje naročito posljednjih godina, kada smo svjedoci mnogobrojnih mafijaških obračuna, najopasnija, najteža i ujedno najizazovnija oblast u novinarstvu, smatra Svetlana Đokić dugogodišnja novinarka koja je u printanim i elektronskim medijima izvještavala i izvještava iz ove oblasti. Sada radi na televiziji Vijesti.

- Za greške nema mjesta i zato se izvještavanju mora pristupiti s velikom dozom opreza i, naravno, odgovornosti. Ovu oblast pratim više od 17 godina,  a to podrazumijeva i određena odricanja zbog toga što je riječ ne samo o komplikovanoj i rizičnoj, već i o oblasti koja definitivno ne poznaje radno vrijeme. Bilo je bezbroj neprospavanih noći zbog raznih uviđaja i hapšenja, ali i sati provedenih iza zgrade Tužilaštva u iščekivanju osumnjičenih osoba – kaže ona.

Svetlana stiče da je vrlo teško uklopiti ovu vrstu posla sa ostalim obavezama u životu, naročito ako imate djecu.

- Zbog toga neizmjernu zahvalnost dugujem porodici koja mi je najveća podrška i koji pomažu oko djece kad god je to neophodno.Važno je da naglasim da kada govorim o ovoj oblasti onda nijesu u pitanju samo obaveze. Kao i u svakom drugom poslu i u ovom je veoma važan psihološki pristup. Nije mi bilo jednostavno kao početnici da izvještavam s mjesta različitih nesreća, a onda poslije, nekad i monstroznih scena, da dođem kući i ponašam se kao da ništa nije bilo. Za to je trebao poseban trening, ali nastojim i mislim da u tome uspijevam da posao ne utiče na osmjehe mojih najvećih ljubavi – Ivone i Nikolete. To uspijevam tako što posao ostavljam tamo gdje mu je i mjesto - iza vrata porodičnog doma – priča Đokić.

Izbor

Svetlana Đokić ističe da nije ona birala hroniku već je, kakao kaže, „hronika izabrala nju“.

-Dok god budem osjećala adrenalin radiću je kao prvog dana, kada to više ne bude izraženo znaću da je došlo vrijeme da novinarstvu kažem „zbogom“ – izričita je.

Marija Žižić navodi da je slučajno došla u crnu hroniku prije 10 godina kada joj je jedan od tadašnjih urednika Pobjede kao pripravniku preporučio ovu rubriku.

-Iako je moja reakcija bila - zašto ja i kako ja, brzo sam zavoljela tu oblast i nakon devet mjeseci odbila sam ponudu da pređem u drugu rubriku – kaže Žižić.

Rizici: Jesu li tokom rada u crnoj hronici imale neprijatnih situacija i da li je bilo ataka koji nijesu primjereni, sagovornice navode da su nekada nemile scene dio profesije.

Svetlana Đokić ne smatra da je rizičnije biti TV lice, jer su društvene mreže toliko zastupljene da svako ko želi može znati kako izgleda koji novinar.

- Samim tim nivo rizika da budemo žrtve neke neprijatne situacije nije veći ili manji u odnosu na novinare iz printanih medija. Ako pogledamo statistiku onda je zaključak i da su novinari printanih medija češće bili mete napada – kaže ona.

Prema njenim riječima, neuporediva je komocija kolega i koleginica u printanim medijima samo u pogledu prostora za saopštavanje informacije, jer TV ima specifičan format i minutažu.

- Sa druge strane, to što će me neko od građana prepoznati na ulici, kafiću, pijaci...ne doživljavam kao neku korist od posla kojim se bavim. Kada je o hronici riječ to može biti samo rizik, ali sve je to sastavni dio posla i smatram da gledaoci treba da znaju ko im šta saopštava – smatra Đokić.

Kaže da prilikom susreta na ulici pored onog „po glasu bih te poznao“ ili „svaka čast“, kao i smiješnih komentara da misle da je viša ili deblja,nerijetko započne zanimljive razgovore i uvijek rado proćaska sa građanima, odnosno gledaocima.

- Kada govorimo o neprijatnim situacijama one su postale sastavni dio novinarskog posla i tu, nažalost, najviše ispašta porodica, naročito ako imate slučaj, da vam nezadovoljna strana svoju verziju istine saopštava preko djece, što nije bezazleno i zahtijevaju reakciju nadležnih organa – naglašava Đokić.

„Ženska osveta“

Prema riječima profesora Ratka Božovića, teško je odgovoriti na pitanje da li novinarke slobodno biraju da prate crnu hroniku ili su izabrane da je prate. Svakako, kaže on, kada ih urednik odredi da to čine,onda to postaje njihova profesionalna dužnost.

-U svakom slučaju, novinarke izveštavaju iz mrakovite crne hronike čiji su „junaci“ pretežno muškarci. Zar i to nije još jedna ženska osveta? Tako bi rezonovao muškarac-cinik - primjećuje profesor Božović.

Argumentacija: Njena koleginica iz Pobjede Marija Žižić ističe da je tokom godina neminovno bilo situacija u kojima se naiđe na nipodaštavanje, ili pokušaje relativizovanja informacije bilo da to dolazi od sagovornika, kolega ili pogođene strane u priči.

- Naravno da je bilo pokušaja, ali se obično „oštra“ retorika vrlo brzo spusti na normalan nivo komunikacije, upravo onda kad argumenti nadvladaju. Jedino ako je u pitanju loša namjera. Ali, to je već stvar vaspitanja. Nerijetko se dešava da se ljudi iznenade kada me vide, mojom konstitucijom. Prvo pitanje je otkud ti u crnoj hronici – valjda je logika da bi trebalo da budem korpulentno muško. Posebno mi je drago što sam mojim stavovima i i istinitošću informacija koje objavljujemo u direktnoj komunikaciji bila ravnopravan protivnik nekim „korpulentnim muškim“ kojima se nije dopalo ono što su pročitali u Pobjedi. Da rezimiram, žena ili ne, protiv činjenica se ne može – kaže Žižić.

Muški ugao: Mitar Rakčević, dugogodišnji novinar i urednik u Danu, „posljednji je Mohikanac“ koji, makar u printanim medijima, brani čast muškaraca u oblasti crne hronike.

U izjavi za Analitiku smatra da je zahvaljujući naprednim tehnologijama, modernim sredstvima komunikacije i raznim društvenim mrežama, put do informacije znatno olakšan, pa je danas manje bitno koji je pol zastupljeniji u oblasti kakva je hronika.

- Problematika je bila izraženija prije desetak godina kada je trebalo stisnuti petlju i raditi kao novinar crne hronike. Teška srca, ali složiću se sa time da činjenica da gotovo 99,9 odsto angažovanih u crnoj hronici čine novinarke, jasno pokazuje da žene očigledno imaju veću petlju za tu vrstu posla. A zna se koliko je težak put do informacije i kakve posljedice objavljivanja tekstova u rubrici crne hronike mogu biti. Da se nalo našalim, iako je privilegija raditi sa toliko žena, teško je bilo izboriti se i doći do informacije pored tako lijepe i šarmantne konkurencije – zaključuje Rakčević.

Zdravija atmosfera

Mitar Rakčević ističe da je u novije vrijeme došlo do neke vrste „ubrzanja“ koje šteti novinarskoj branši.

-Nekad je bilo drugačije nego danas, teže i za muškarce i za žene i nekako čistije, i bez obzira na sve razlike među nama po mnogim pitanjima, sve je odisalo zdravijom atmosferom.  Nije bilo pametnih telefona, raznih aplikacija, instant novinara i novinarki. Znalo se gdje se ide po informacije. Kad bih išao na teren znao sam da ću tamo obavezno sresti Svetlanu Đokić, Vesnu Vukadinović, Aleksandru Sašku Obradović, Vojku Damjanović, Biljanu Batizić-Nikolić, Jasminu Muminović, Anu Gagović, Ivanu Jabučanin, Mariju Žižić i još neke meni drage koleginice iz tog perioda. Nadam se da mi neće zamjeriti ako sam nekoga preskočio - kaže Rakčević.