Mnoge žene se i dalje odriču nasljedstva: „Na Žabljaku imamo porodično imanje, jako veliku zemlju, ogroman plac. Roditelji mi nijesu živi, a nijesu pisali testament, niti dijelili tu zemlju. Ja sam željela samo mali dio, da bi moja djeca ili unuci napravili vikendicu ako budu htjeli u budućnosti. Međutim, braća nisu htjela ni da čuju za to. Govorili su mi čak da to meni ne pripada, već samo njima, jer su muškarci“, kaže za Portal Analitika šezdesetpetogodišnja Žabljačanka, koja je željela da ostane anonimna.
Kada je shvatila da ne može da se dogovori s braćom oko podjele imovine, na nagovor djece pokrenula je sudski postupak.
„Dobila sam najbolje i najveće parče zemlje, ali mi je bilo žao, pa sam opet uzela samo mali dio od toga, ostalo sam dala braći koja su cijelo vrijeme, i na sudu, bili ubijeđeni da meni to ne pripada jer sam žena“, objašnjava ona.
Nikšićanka, M.B. (50) je, pak, odlučila da svoje nasljedstvo pokloni bratu.
„Iskreno, o tome da ja to uzmem za sebe nijesam ni razmišljala. Svi rođaci, pa i prijatelji i komšije, govorili su mi da tako treba i da to moram da uradim. Jednostavno se podrazumijeva da sestra da svoje bratu i, naravno, da sam tako uradila. I moji roditelji bi to htjeli, pa ja sam udata žena, ima i moj muž nešto zemlje“, navodi ona.
Ovo su samo neke od žena koje su se odrekle cijele ili dijela imovine zbog braće. Iako po zakonu isto pravo na nasljeđivanje imaju i ćerke i sinovi, u praksi je situacija drugačija.
Advokat Veselin Radulović navodi da su česti i slučajevi da roditelji nasljedstvo ostavljaju samo muškim članovima porodice.
„Nažalost, takvih slučajeva ima još uvijek, iako je, po mom mišljenju, neprimjereno i nemoralno praviti bilo kakvu razliku između djece i osoba u bilo kom smislu, pa i u tome da li je neko muško ili žensko”, ističe Radulović.
Odricanje nasljedstva se odnosi i na potomke: Advokatica Marija Radulović objašnjava da se jednakost polova u nasljednom pravu ostvaruje time što se i muškarci i žene tretiraju na jednak način, kao zakonski nasljednici koji ostvaruju pravo nasljeđivanja po nasljednim redovima.
Da bi se smatrala punovažnom, nasljednička izjava mora zadovoljavati određene uslove.
„To, između ostalog, podrazumijeva i da takva izjava mora biti izraz slobodne volje, te da ne smije biti data pod dejstvom prinude, prijetnje ili zablude“, pojašnjava ona.
Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste činjenica da sudska praksa kaže da žene često nijesu upoznate s jednakim pravom nasljeđivanja. Odricanje od nasljedstva se odnosi i na potomke, osim ukoliko je izričita izjava da se odriče samo u svoje ime.
„To često dovodi do ,,prizivanja naknadne pameti,, i kajanja, što je posebno problematično jer se data nasljednička izjava, bilo da je riječ o odricanju ili primanju nasljeđa, ne može opozvati“, ističe Marija Radulović.
Samo trećina žena vlasnice nepokretnosti: Podaci ukazuju da su žene u našoj zemlji znatno rjeđe nego muškarci vlasnice imovine. Skoro 80 odsto zemljišta je u vlasništvu muškaraca, podaci su Uprave za nekretnine.
Samo 33 odsto žena su vlasnice nepokretnosti, stanova 32 odsto, dok im pripada samo 21 odsto zemljišta. Podaci nijesu isti za sve djelove Crne Gore.
Na sjeveru naše zemlje 24 odsto žena su vlasnice nepokretnosti, u centralnoj regiji 22 odsto, dok je na primorju taj broj nešto veći, 37 odsto. Što se tiče zemljišta, 19 odsto zemljišta na sjeveru je u vlasništvu žena, dok je u centralnoj regiji 22 odsto.
Naveli su da je za centralnu regiju obradom podataka obuhvaćen mali dio Podgorice, a veći Nikšića.
Žena je tuđa sreća: Običajno pravo i dalje utiče na odlučivanje o odricanju ili ostavljanju nasljedstva muškim članovima porodice, smatra profesorica i sociološkinja Biljana Radović.
„Žena se oduvijek posmatrala kao „tuđa sreća“ i jedno od uvriježenih vjerovanja jeste da bi stavila „nož među braću“ ukoliko bi se prihvatila nasljedstva“, navodi Radović.
Jedan od ključnih razloga zbog kojeg se žene i u 21. vijeku odlučuju na odricanje onoga što im pripada jeste strah od osude.
„To je prateća pojava patrijarhata, prosto je teško to dvoje razdvojiti. Pored straha, kao psihološke pojave, ne smije se zanemariti ni osjećaj krivice koji je kroz patrijarhat takođe utkan u žensko biće. Dakako, i porodično nasilje takođe ima uticaja“, ističe sociološkinja.
Advokatica Radulović navodi da svoje klijentkinje uvijek savjetuje da se odupru pritiscima okoline.
„Žena bez imovine je ekonomski ranjiva i zavisna od muškaraca, što je najčešći razlog zbog koga žene ostaju u nasilnim zajednicama i nefunkcionalnim brakovima. Zbog toga je moj savjet klijentkinjama da se, uvijek kada postoje pritisci na njih da se odreknu svog nasljednog dijela, odupru“, poručuje Radulović.
Sazrijeva svijest o ravnopravnosti polova: Iako je situacija po pitanju ravnopravnosti polova i danas nepravedna, svakako je bolja nego što je bila nekada.
“Ranije nije bio predviđen upis podataka o polu, tako da su podaci obrađivani shodno mogućnostima. U odnosu na prethodni period, udio žena od ukupnog broja fizičkih lica nosioca prava je povećan za tri do četiri odsto”, navode iz Uprave za nekretnine.
I advokatica Radulović je navela da u posljednje vrijeme sve više sazrijeva svijest kod roditelja o ravnopravnosti djece.
„Sve je prisutnija praksa da roditelji preduzimaju pravne radnje (zaključivanjem ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine u toku života, itd.), kako bi omogućili ravnopravnost u nasljeđivanju svoje djece, a samim tim istovremeno i preduprijedili eventualna neslaganja djece nakon njihove smrti“, ističe ona.
Naši sagovornici ukazuju da treba očekivati da će se vremenom porodice osloboditi krutih tradicionalnih okova.
“Naravno da je ovo diskriminacija žena. Od pamtivijeka. Može se prevazići kvalitetnom obrazovnom, kulturnom i socijalnom politikom, te, u kranjem, i smrću patrijarhata koji je metastazirao“, zaključuje sociološkinja Radović.
