Opasnost od ekološke krize ozbiljno prijeti čovječanstvu u svim aspektima proizvodne aktivnosti čovjeka. To upozorenje, koje postaje alarmantno, dolazi do izražaja danas kroz globalni rast cijene hrane. Riječ je o signalu da je potreban radikalno drugačiji odnos prema svim faktorima poljoprivredne proizvodnje. Neracionalnost, neefikasnost i nemar u proizvodnji imaju za posljedicu sve veću zagađenost prirodne sredine, s jedne strane, i nedovoljnu proizvodnju u globalnim razmjerama, kao i sve veću cijenu hrane.
Prof. dr Goran Škatarić sa Fakulteta za prehrambenu tehnologiju, bezbjednost hrane i ekologiju Univerziteta Donja Gorica kaže da ni poljoprivreda nije izuzetak, te nesavjesno bavljenje ovom privrednom djelatnošću dovodi do zagađenja zemljišta, vodenih tokova, kao i do emitovanja štetnih gasova.
- Povećanju proizvodnje hrane u posljednjih 50 godina značajno su doprinijele tehnološke inovacije, poput korišćenja đubriva, upotrebe mehanizacije, navodnjavanja. To je uticalo i na prirodnu sredinu i zdravlje ljudi kroz eroziju zemljišta, eutrofikaciju, salinizaciju ili zagađenje hrane i rezervi vode od agrohemikalija – kazao je Škatarić za Pobjedu.
Ulagati u edukaciju poljoprivrednika
Kako ističe Škatarić na većim nivoima novac je valjano uložiti u programe stručnog osposobljavanja mladih ljudi, budućih poljoprivrednika.
- U mnogim zemljama, kao i kod nas, farmer nije priznata profesija. Postaješ farmer jer moraš da preživiš i nemaš drugog izbora. Naučite da se bavite poljoprivredom dok radite sa vašim ocem na selu. A valjlo bi uložiti sredstva u njihovo obrazovanje, razmjenu iskustava, učenje i održivo korišćenje prirodnih resursa uzimajući u obzir i ekonomsku održivost gazdinstava – ističe Škatarić.
PrijetnjaZbog toga je, ističe on, ova proizodnja sve intenzivnija, a samim tim predstavlja sve veću prijetnju za životnu sredinu.
- Globalno, savremena poljoprivreda se smatra jednim od najvećih zagađivača zbog prekomjerne i neodgovorne upotrebe pesticida i mineralnih đubriva, intenzivne eksploatacije šuma, degradacije zemljišta... Takođe, njenim djelovanjem uništava se biodiverzitet, podstiče erozija zemljišta, zagađuju vodotoci i slično – govori Škatarić.
On ističe da je rješenje u održivoj poljoprivrednoj proizvodnji koja ne označava povratak niskim prinosima i siromašnim proizvođačima, koji su karakterisali devetnaesti vijek.
- Održivost podrazumijeva oslonac na dosadašnja iskustva, usvajanje proizvodnji koja će ostvariti visoke prinose i profite, bez degradiranja prirodnih resursa na kojima se poljoprivredna proizvodnja zasniva – kazao je Škatarić dodajući da održiva proizvodnja i potrošnja hrane podrazumijeva dugoročno održivu proizvodnju sa ekonomskog, ekološkog, socijalnog i tehnološkog aspekta.
U budućnosti ćemo se morati prilagođavati evropskim standardima, pa će kako ističe naš sagovornik proizvodi i pakovanja biti dizajnirani da budu bezbjedni i ekološki prihvatljivi tokom njihovog životnog ciklusa.
- Usluge će biti organizovane da zadovolje stvarne ljudske potrebe i promovišu jednakost i pravičnost. Otpad i ekološki nekompatibilni nusprodukti će biti značajno smanjeni, eliminisani ili reciklirani. Hemijske supstance ili fizički agenasi i uslovi koji predstavljaju opasnost po ljudsko zdravlje ili životnu sredinu će tokom ove proizvodnje biti eliminisani. Energija i materijali koji će biti korišćeni biće konzervirani, a oblici energije i materijala koji se koriste će biti najprikladniji za postizanje željenih ciljeva. Radna mjesta i tehnologije će biti dizajnirani tako da se smanje ili eliminišu hemijske, fizičke i ergonomske opasnosti – poručuje Škatarić.
Rad će, kako dodaje, biti organizovan tako da očuva i poboljšava efikasnost i kreativnost zaposlenih. Bezbjednost i dobrobit svih zaposlenih će biti prioritet, a ovo će podrazumijevati kontinuirani razvoj talenata i mogućnosti zaposlenih.
- Održiva poljoprivreda ići će ka tome da korišćenje dobara i usluga zadovoljavaju osnovne potrebe i doprinose boljem kvalitetu života, minimizujući pri tom korišćenje prirodnih resursa, emisiju toksičnih materijala, otpada i zagađivača u okviru cjelokupnog proizvodnog ciklusa, a sa ciljem da se dugorčno ne ugroze potrebe budućih generacija – objašnjava Škatarić.
On dodaje da savremeno poimanje održive proizvodnje hrane predstavlja kreiranje roba i usluga uz primjenu procesa i sistema koji: ne zagađuju okolinu; racionalno koriste energiju i prirodne resurse; ekonomski su održivi; bezbjedni i zdravi za zaposlene – one koji se bave ovom proizvodnjom kao i za društvenu zajednicu i potrošače.
- Na kraju, ne manje važno, održiva proizvodnja hrane je socijalno i kreativno stimulativna za sve zaposlene u ovom lancu proizvodnje. Ovaj lanac čine sledeće karike: njiva - prerada - tržište - potrošač - farma - alternativni vidovi prerade - proizvodnja hrane - sporedni otpad – proizvodi – kaže Škatarić.
Održiva poljoprivredna proizvodnja je, kaže, kompleksna operacija koja stvara prehrambene proizvode i sirovine, gdje treba takođe voditi računa o skladištenju tih proizvoda, kao i preradi nastalog otpada.
- Tokom ove proizvodnje nastaju i sporedni proizvodi i sirovine. Složeno je pitanje u ovom procesu klanica i otpada, proizvodnje hrane za životinje. Koliko je kompleksan ovaj proces govori i set kompleksnih zakona koji pokrivaju ovu specifičnu djelatnost. Zbog potrebe da podignemo na veći nivo svijest o potrebi i obavezi da sačuvamo zaposlene koji učestvuju u ovom procesu, da više povedemo računa o životnoj sredini, društvu, sve zajedno za buduća vremena. Održiva proizvodnja hrane će vremenom biti uslovljenost za ostvarenja prava na korišćenje podsticajnih sredstava iz međunarodnih fondova – ističe naš sagovornik.
Definisati kaznenu politiku za unos invazivnih biljaka
Evropski parlament podržava mjere za sprečavanje unosa stranih invazivnih vrsta biljaka, životinja i insekata u EU i ograničavanje ekološke i ekonomske štete koju nanose.
- Ove mjere predviđaju angažovanje za bolju zaštitu od vrsta za koje se smatra da predstavljaju opasnost za Evropu, kao i uspostavljanje otvorene liste stranih invazivnih vrsta. Invazivne vrste su one koje ugrožavaju druge, od običnih korova do većih ,,štetočina”, poput na primjer takozvanog račića ubice, nemilosrdne male grabljivice koja ugrožava ekosistem slatkih voda ili gigantskog svinjskog peršuna koji može da izazove plihove na koži i otoke. I mi smo kao potpisnica međunarodnih konvencija dužni da se štitimo od invazivnih stranih vrsta. Prema izvorima kolega koji se bave ovom problematikom, jedna takva korov koja se naziva kineski pelin otkrivena je na području Polimlja u našim krajevima – kazao je Škatarić.
Invazivne strane vrste svake godine u EU prouzrokuju štetu od 12 milijardi evra i mnoge zemlje već moraju da potroše znatna sredstva da bi se sa njima izborile. Kod nas, prema mojim saznanjima, ovakve procjeni nisu rađene.
Troškovi
Ekonomska održivost ovakve proizvodenje, kaže, ne iziskuje značajne investicije i troškove.
- Pitanje ekonomske održivosti ovdje rješavamo uštedama na aktivnostima koje (prividno) nijesu od vitalnog značaja. Teži se ka integrisanom sistemu održive proizvodnje, vodeći računa o svim elementima lanca ove proizvodnje: sirovinama, ambalaži, utrošku energije, transportu, radnoj snazi, komercijali, održavanju, generalno o administraciji, vozilima koja koristimo, održavanju uopšte, osvetljenju prostora koji koristimo, menadžmentu, kao i o povratu, fiksnim troškovima, racionalnom korišćenju kapaciteta, režijskim troškovima, profitnoj margini – kazao je Škatarić.
Sve ovo mora biti bazirano na znanju tehnologa u proizvodnji hrane, upravljanju ekonomskim aspektima poslovanja i dokumentacijom, upravljanja ljudskim resursima dobrih menadžera opremom, tehnološkim procesima, uz konsultacije sa stručnjacima iz oblasti hemije, biologije, fizike.
Isplativa investicija
Škatarić smatra da treba uložiti sredstva u povećanje proizvodnje hrane, uz istovremeno očuvanje prirodnih resursa.
- Više ići prema start-up ili biznisu koji kombinuje lokalno znanje sa razvojem i proširenjem lanca vrijednosti, nego u inicijative koji će stalno zavisiti o spoljnom finansiranju. Od značaja je da mali poljoprivredni proizvođači mogu da razvijaju i proizvode koje stvaraju na lokalnom nivou, pored gajenja usjeva kombinovanjem lokalnog znanja sa naukom. Investiranje u kreditnu šemu za mala preduzeća sa dosta strogim kreditnim pravilima i šemama otplate, u kombinaciji sa komponentama obrazovanja i obuke bila bi takođe isplativa investicija – poručuje Škatarić.
