Ljepotica među biljkama – veličanstvena magnolija, prepoznata po velikim, blagomirisnim cvjetovima bijele ili žute boje, kao i po raznim nijansama – od ružičaste do ljubičaste. Svrstana je među najljepše cvjetnice i jedna je od omilljenih biljaka svakog baštovana.
Naročito je interesantna zbog činjenice da u proljeće, listopadne magnolije prvo daju cvijet, te je prosto nemoguće da ne privuku pogled svakog prolaznika. Magnolije su izuzetno otporne na zagađenje i teške klimatske uslove, što ih čini idealnim za sadnju u gradovima i urbanim baštama. Neke vrste mogu živjeti preko 100 godina, postajući pravi simboli dugovečnosti.
Magnolija je jedna od najstarijih vrsta cvjetnih biljaka na Zemlji. Ime je dobila po Pjeru Magnolu, botaničaru kog je Luj XIV poslao u svijet da prikuplja najljepše biljke za versajski vrt. Tako je ova raskošna biljka stigla u Evropu, tačnije u francuski grad Nant iz Amerike 1740. godine.
Iako kažemo da nas oduševljavaju njeni cvjetovi, zapravo je riječ o posebnim vrstama modifikovanog lista, koji cvijetu daje robustan i otporan izgled, što joj je i omogućilo da na našoj planeti opstane još od „vremena dinosaurusa“, tj. prije ledenog doba. U mnogim kulturama, magnolija se smatra simbolom gracioznosti, ljepote i dostojanstva.
U Kini ovaj cvijet povezuje čistoću i plemenitu ženstvenost, a u Sjedinjenim Državama je simbol elegantnog i profinjenog južnjačkog šarma.
Cvjetovi magnolije imaju jedinstven, intenzivan i sladak miris, nalik citrusu, koji privlači pčele i druge insekte koji oprašuju. Neke vrste se koriste u industriji parfema zbog egzotičnog mirisa. U kineskoj medicini, kora magnolije i cvjetovi se vjekovima koriste zbog protivupalnih i antibakterijskih svojstva. Smatra se da pomažu u smanjenju stresa, nesanice i respiratornih problema. U mnogim kulturama magnolija se smatra simbolom novih početaka, često sađenih u baštama kao znak nade, rasta i ljepote koja prevazilazi vrijeme.
Ova nevjerovatna cvjetnica se često pojavljuje u slikarstvu, književnosti i dizajnu, kao izvor inspiracije umjetnicima zbog svojih elegantnih oblika i živopisnih boja. Prisutna je i u mnogim poznatim botaničkim baštama u svijetu. Porodica Magnoliaceae uključuje preko 200 vrsta, od impozantnih drveća do patuljastih grmova, svaka sa jedinstvenim karakteristikama. Najpopularnije vrste su Magnolia grandiflora, Magnolia soulangeana i Magnolia stellata.
Prvi vjesnik proljeća, ona koja nagovještava buđenje je Magnolia stellata (zvjezdasta magnolija). Poznata je po velikim, mirisnim cvjetovima, najčešće bijele ili svijetlo ružičaste boje, kao i po širokim, pokrovnim tamnozelenim listovima.
Magnolia liliflora ili tzv. ljiljasta magnolija, ima cvjetove koji podsjećaju na one kod ljiljana i veoma je česta u primorskim i centralnim krajevima Crne Gore. Može dostići visinu do 5 metara.
Vrsta magnolije koja je rjeđe rasprostranjena u našim krajevima je Magnolia nigra, koja cvjeta početkom aprila, a često obnavlja cvjetove i u avgustu mjesecu. Ona je spororastuća biljna vrsta, koja dostiže visinu do 4 metra i odlikuje se širokom krošnjom, čak do 3,5 metra.
Zimzelena vrsta magnolije je zapravo Magnolia grandiflora ili južna magnolija velikih cvjetova, poznata još po svom kožastom, gotovo sukulentnom lišću, ne podnosi niske temperature i zbog toga je najčešće rasprostranjena po Mediteranu. Ona cvjeta kasnije, od maja do septembra.
Treba biti strpljiv u njenom uzgoju, jer se često desi da prvi put procvjeta tek u desetoj godini života. Veoma je dugovječna biljna vrsta i može dostići visinu čak do 25 metara. Oplemenjivački napori su izrodili i brojne druge vrste magnolija (Plava ili Opal, žuta ili Yellow Lantern, Genie, Nigra, Kobus itd.), koje se karakterišu predivnim cvjetovima i otpornošću na niže temperature, što je značajno proširilo areal rasprostranjenja ove zahvalne biljne vrste.
Magnolija voli blago kiselu zemlju, bogatu humusom. Ukoliko zemljište ima visoku pH vrijednost (alkalna reakcija), te je pritom bogata visokim sadržajem kalcijum karbonata, to može biti problem u sveukupnom rastu i razvoju magnolije, kao i porametiti proces njenog cvjetanja.
Magnolija voli da bude zaštićena od udara vjetra, pa su idealna mjesta u krajevima dvorišta. Njen korijenov sistem je razvijen relativno plitko, te o tome treba voditi računa prilikom obrade zemljišta.
Sjeme magnolije možete sakupiti iz mahune i odmah posijati u jesen, jer mu je klijavost kratkog vijeka. Ipak, uvijek birajte neki od vegetativnog tipa razmnožavanja, jer će takve sadnice znantno ranije krenuti da cvjetaju. Od ovog, poželjnijeg tipa razmnožavanja, preporučujem razmnožavanje reznicama i razmnožavanje položenicama. Reznice se uzimaju u julu mesecu.
Veličina grančice treba da bude 8-10 cm. Odstranite lišće i zabodite grančicu u pijesak. Čim se formira korijen, biljku presadite u saksiju, u mješavinu baštenske zemlje i treseta. Sigurniji način je razmnožavanje položenicama. Izaberite jedan od snažnijih izbojaka i savijte ga u zemlju (položite ga uz matičnu biljku). Redovno zalivajte.
Potrebno je od 18 mjeseci do 2 godine da „nova biljka” pusti korijen. Tek tada je možete odvojiti od matične biljke i posaditi negdje drugo.
Ekstrakt magnolije štiti kožu i daje joj elastičnost, te umanjuje znake starenja, pa je veoma popularna u kozmetičkoj industriji. Preporučuje se za njegu iritirane kože, a najbolji efekat za ovu svrhu se dobija kada se pomiješa sa nevenovim uljem. Takođe je dobra za uklanjanje akni i ublažavanje otoka. Ekstrakt voska iz lista daje kosi poseban sjaj, obnavlja je i čini je elastičnijom.
Ekstrakt njene kore može se koristiti za ublažavanje nervoze, napetosti i nesanice, što znači da ima antidepresivno djelovanje, a pri tome nema nus pojave, kao što je opadanje koncentracije, vrtoglavica, pospanost itd.
Po Feng šuiju, ukoliko posadite magnoliju ispred kuće ona privlači energiju zadovoljstva i spokoja, a ukoliko je posadite iza kuće simboliše polako, ali sigurno sticanje bogatstva!
