Piše: Adnan Prekić - istoričar
Vojnom okupacijom i državnim prevratom na takozvanoj Podgoričkoj skupštini okončani su planovi srpske vlade i njenog predsjednika Nikole Pašića: da u procesu stvaranja nove jugoslovenske države “Srbija tretira Crnu Goru isključivo kao njeno unutrašnje pitanje”.
Za sve što je učinjeno gaženjem ustavnih i zakonskih normi jedne suverene države, trebalo je dobiti međunarodni legitimitet, a Kraljevina SHS taj legitimitet nije imala jer je Crna Gora i dalje zvanično bila međunarodno priznata i nezavisna država.
Na Pariskoj mirovnoj konferenciji, principi legalnosti i legitimiteta ispostaviće se nijesu bili odlučujući. Umjesto kao ravnopravna učesnica mirovne konferencije, jedna od prvih savezničkih država, Crna Gora je došla u situaciju da na konferenciji bude predmet političke trgovine. Dio odgovornosti za to svakako snose savezničke države, ali je bez sumnje najveća odgovornost na vladarskoj porodici i političkim strukturama oko nje, koje su decenijama unazad vukle pogrešne poteze. Zbog takve politike Crna Gora se jednostavno našla u pogrešnom vozu u kome je svaka naredna stanica neminovno bila pogrešna.
DIPLOMATSKA VRTEŠKA
Mirovna konferencija u Parizu, često nazivana i Versajska mirovna konferencija, sa izvjesnim prekidima, trajala je od 18. januara 1919. do 21. januara 1920. godine. Osim utvrđivanja mirovnih ugovora nakon Prvog svjetskog rata, konferencija je postavila temelje novog geopolitičkog poretka i ustanovila prvu krovnu međunarodnu organizaciju-Društvo naroda.
Konferencija je takođe dala i legitimitet odlukama Podgoričke skupštine, prihvatajući jednostrano poništenje crnogorske državnosti koje je formalizovano potpisivanjem mirovnog sporazuma sa Njemačkom. U tom mirovnom ugovoru, poznatijem kao Versajski sporazum, kao jedna od potpisnica pojavljuje se Kraljevina SHS čime nova jugoslovenska država dobija formalno međunarodno priznanje. Sa druge strane, Crna Gora je parafiranjem Versajskog mirovnog ugovora izgubila i posljednji element državnosti-međunarodni subjektivitet.
Već na početku mirovne konferencije bila je izvjesna teška diplomatska pozicija Crne Gore. Savezničke države koje su i nakon Podgoričke skupštine održavale diplomatske veze sa izbjegličkom vladom, nijesu imale jedinstven stav o Crnoj Gori. Dok su Britanija i Sjedinjenje države uglavnom bile nezainteresovane, Francuska je pokušavala da pitanje Crne Gore predstavi kao unutrašnje pitanje Kraljevine SHS. Italija je sa druge strane uslovno podržavala obnovu crnogorske državnosti ali ne iz principijelnih razloga već u funkciji zaštite sopstvenih teritorijalnih pretenzija na sjeveru Jadranskog mora i Albaniji.
Naposredno pred početak konferencije, održan je sastanak četiri najveće države saveznice (Francuska, Britanija, Italija i Sjedinjene države) na kojoj je otvoreno pitanje učešća Crne Gore. Francuska se zalagala da Crna Gora nema predstavnika na konferenciji, dok je Italija, uz podršku Sjedinjenih država i Britanije, afirmisala pravo da Crna Gora dobije svoje mjesto za pregovaračkim stolom. Ovaj sastanak održan je neposredno nakon podizanja Božićne pobune u Crnoj Gori što je omogućilo Francuskoj da problematizuje pitanje legitimiteta crnogorskog predstavnika na konferenciji.
Napravljen je kompromis, odlučeno je da Crna Gora dobije predstavnika ali da će on biti određen tek nakon okončanja političke krize u Crnoj Gori. Ovim rješenjem, Francuska je elegantno dobila ono za šta se zalagala. Uvažavajući stav saveznika, pristala je da Crna Gora ima delegata na konferenciji ali je otvaranjem pitanja njegovog izbora, formalno isključila Crnu Goru sa mirovne konferencije. Tako je Crna Gora za konferencijskim stolom imala svoje mjesto, ali u stolicu crnogorskog delegata, nikada niko nije sjeo. Crna Gora tako je postala jedina saveznička država koja je učestvovala u ratu, a koja na mirovnoj konferenciji nije imala svog predstavnika.
CRNOGORSKA AUTODESTRUKCIJA
Sam početak konferencije unio je zabrinutost zvanične Crne Gore i kralja Nikole koji je insistirao da od savezničkih država dobije garancije da će pitanje obnove državnosti Crne Gore biti rješeno na mirovnoj konferenciji. Kralj Nikola je ovaj optimizam temeljio na tvrdnjama francuskog predsjednika Poenkarea koji je nakon ulaska savezničkih snaga u Crnu Goru uvjeravao Kralja Nikolu da ta država nema namjeru da se miješa u unutrašnja pitanja jedne savezničke države i da može biti siguran da Francuska neće dozvoliti bilo kakav pokušaj pritiska na volju crnogorskog naroda.
Poenkare je obećavao da će poštovati crnogorske institucije i da je jedini razlog ulaska francuskih vojnika u Crnu Goru uspostavljanje reda i priprema za povratak Kralja Nikole. Događaji koji su uslijedili pokazali su da je francuski predsjednik vješto manipulisao i da je upravo Francuska, država domaćin konferencije insistirala na politici svršenog čina, odnosno legitimisanju odluka Podgoričke skupštine. Uporedo sa opstrukcijama savezničkih država, odvijala se intenzivna diplomatska kampanja Beograda koji je preko svoje delegacije pokušavao da diskredituje crnogorsku izbjegličku vladu i njenog kralja. Početkom 1919. godine dolazi i do imenovanja nove izbjegličke vlade na čelu sa Jovanom Plamencem. Već krajem februara 1919. godine Plamenac se obraća učesnicima konferencije, insistirajući na uvažavanju uloge Crne Gore u Prvom svjetskom ratu i njenom pravu da bude ravnopravna učesnica mirovne konferencije.
Srpsku državu i njene predstavnike optužio je za organizovanje ilegalne skupštine kojom je ukinuta državnost Crne Gore, ukazujući na zločine i intrige srpskih vlasti prema zvaničnoj Crnoj Gori. Uz diplomatsku podršku Italije, predstavnici crnogorske vlade dobili su priliku da 5. marta učesnicima mirovne konferencije iznesu svoje viđenje stvari.
Vijeću konferencije obratio se general Anto Gvozdenović, dok su u crnogorskoj delegaciji pored njega bili: Jovan Plamenac i Pero Šoć. Gvozdenović je afirmisao tezu da je izbjeglička vlada jedini legitimni predstavnik Crne Gore i da je ona tokom rata ispunila svako očekivanje savezničkih država. Delegacija je oštro osudila ulogu Srbije, optužujući Beograd za okupaciju i organizovanje prevrata koji je izveden na Podgoričkoj skupštini, a dio tih optužbi adresiran je i na savezničke države.
Zaključili su da se zvanična Crna Gora ne protivi formiranju jugoslovenske zajednice, ali na principima konfederalizma, uz izvjesna teritorijalna proširenja Crne Gore. Nastup crnogorske delegacije pred predstavnicima mirovne konferencije uopšte nije promjenilo poziciju Crne Gore. Naprotiv, konferencija o crnogorskim prijedlozima nije ni diskutovala, a optužbe da su neke savezničke zemlje pomagale Srbiji da ukine državnost Crne Gore, dodatno su komplikovale poziciju crnogorske delegacije.
TRGOVANJE SA CRNOGORSKIM INTERESIMA
Od samog početka mirovne konferencije jedini zaštitnik crnogorskih interesa bila je Italija. Ti odnosi su dodatno osnaženi imenovanjem vlade Jovana Plamenca za koju se smatralo da je potpuno pod uticajem Rima. Podrška Italije ipak nije bila bezuslovna jer je Sidni Sonino, italijanski premijer i ministar vanjskih poslova iz praktičnih razloga afirmisao ideju o obnavljanju Crne Gore. Sonino je preko Crne Gore pokušavao da za svoju zemlju dobije što veće ustupke na sjeveru Jadranskog mora i u Albaniji.
Kada su Sjedinjene države početkom maja 1919. godine, Italiji stavile do znanja da neće moći da računa na teritorije koje su joj obećane Londonskim ugovorom, položaj Crne Gore postao je sve teži. Vlada Sidnija Sonina podnijela je ostavku, a nova italijanska vlada bila je spremna na kompromis što je značilo da crnogorska izbjeglička vlada gubi glavni oslonac na mirovnoj konferenciji.
Za novu italijansku vladu pitanje Crne Gore bilo je samo sredstvo trgovine sa saveznicima. Predložili su da za teritorije u sjevernoj Dalmaciji dobiju Boku i Lovćen, što je odbijeno pa se Italija okrenula pitanju albanskih granica. Mjera italijanskog kompromisa sa saveznicima bilo je odustajanje od problematizovanja pitanja Crne Gore u zamjenu za formiranje nezavisne Albanije pod italijanskom kontrolom. Već krajem maja 1919. među članovima međunarodnih delegacija na mirovnoj konferenciji počeli su da kruže memorandumi u kojima se govorilo o “bivšoj Kraljevini Crnoj Gori”, čime je stavljena tačka na takozvano crnogorsko pitanje.
Ta odluka biće formalizovanja parafom delegacije Kraljevine SHS na mirovni sporazum sa Njemačkom čime će i teorijski doći do prestanka međunarodnog legitimiteta nezavisne Crne Gore.
- - - -
Mirovna konferencija u Parizu predstavlja posljednji čin urušavanja crnogorske samostalne države. U Parizu je legitimisana politika svršenog čina, započeta prevratom na takozvanoj Podgoričkoj skupštini. Sve ono što se dešavalo na mirovnoj konferenciji u Parizu, kao i događaji koji su prethodili ne mogu se realno sagledati bez istorijskog konteksta i svođenja višedecijske politike kralja Nikole i njegovih saradnika. Sudbinu crnogorske države nijesu odredili diplomate mirovne konferencije u Parizu niti Nikola Pašić ili Aleksandar Karađorđević.
Ovakav kraj crnogorske samostalne države je prevashodno posljedica pogrešnih političkih i ideoloških odluka, nerealnih i megalomanskih ambicija kralja Nikole i elita okupljenih oko dvora na Cetinju. Umjesto da vodi računa o emancipaciji i razvoju crnogorske države, Nikola je istrajavao na ideji o obnovi srednjovjekovnog srpskog carstva i carskoj kruni koju je za sebe očekivao u Prizrenu. Zbog toga ima simbolike u činu diplomatske eutanazije crnogorske države upravo na Vidovdan 1919. godine, datum za koji se simbolički vezuju sve političke ideje na kojima je tako predano istrajavao posljednji crnogorski kralj.
