Karmaci: Nakon što mi je nož umalo presjekao arteriju shvatio sam da je vrijeme za promjenu

Karmaci je rođen u Nevadi 1962. godine. Pohađao je tri univerziteta na različitim smjerovima od psihologije, internacionalnog marketinga, hemijskog i elektrotehničkog fakulteta. Tokom tog petogodišnjeg školovanja nije uspio da dođe do diplome a obrazovanje mu je znatno otežala disleksija kao i A.D.S. sindrom.

Iako je bio bolestan, od kompanije Deco&CO dobio je poslovnu šansu  i za kratko vrijeme je postao najmlađi vodeći računovođa u istoriji te firme. Od tada imao je mnogo uspona i padova u svom životu među kojima je najdramatičnija situacija u Portoriku kada je umalo ubijen, što ga je natjeralo da iz korijena promijeni svoj život, da bi nekoliko godina kasnije postao jedan od glavnih kreatora svjetski poznate DC (Directive Communication) Metodologije.

Za Portal Analitika priča svoju životnu priču i kako je došlo do toga da bude jedan od glavnih osnivača ove Metodologije kao i za šta je ona korisna.

POKUŠAJ UBISTVA

Za sebe kaže da je u mlađim danima bio jako loša osoba, ženskaroš kao i da je imao previše novca za svoje godine. Prvi preokret u životu desio se 1990. godine na njegovom putu u Portoriku, kada je umalo izgubio život.

''To se desilo u Portoriku, a pošto volim da istražujem istraživao sam na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Bili su neki ljudi koji su vikali da je jednom potrebna pomoć. Bez razmišljanja sam prišao da vidim o čemu se radi i kako mogu da im pomognem.  Ali kada sam došao iza tog ćoška odakle su dolazili glasovi nikoga nije bilo tu osim osobe koja je zapomagala. Čim sam došao taj čovjek koji je tražio pomoć me zgrabio i od jednom se pojavio još jedan čovjek i u ruci je imao veliku dasku.  U tom trenutku sam se oduzeo, mnome je ovladao apsolutni strah. Kada me ovaj sa daskom udario po glavi, da budem baš iskren nisam osjetio udar punom jačinom jer mozak u tom trenutku samo želi da vas natjera da pobjegnete na sve moguće načine. Nakon toga, se pojavila treća osoba koja je izvadila nož i ubola me'', počinje Karmaci svoju priču.

''Ne znam šta se tačno desilo, ali sam imao čudan osjećaj jer ne boli baš previše kada vas ubodu, boli nakon toga. Osjetio sam neku težinu i veliku količinu toplote koja se širi mojim tijelom, pogledao sam ka dolje i bila je krv svuda po mojoj majici, a najgora stvar je što je to bila moja omiljena majica. Nekim čudom sam uspio da pobjegnem i izvučem živu glavu", kaže on u jednom dahu i dodaje:

"Potpuno sam bio izbezumljen i dok sam bježao mislio sam da me mogu pronaći, i da su svi oko mene u toj priči. Prišli su mi neki ljudi i nudili mi prevoz do bolnice ali jedino o čemu sam mogao da mislim je da su to njihovi prijatelji koji će me identifikovati i pomoći im da me dokrajče. Napokon, jedan momak i djevojka su prišli sa pikapom i viknuli da uskočim pozadi. Tada sam pomislio da tu mogu biti donekle siguran jer me ne može niko ubiti ako nema nikog u zadnjem dijelu pikapa'', priča Karmaci.

Vozili su, kako nastavlja svoju priču, velikom brzinom i stigli do mjesta koje je izgledao kao neko stovarište.

''Odmah sam pomislio da će da me ubiju i iskočio sam iz automobila koji je bio u pokretu. Kako sam ustajao vidio sam da ispred tog objekta stoji znak na kojem je pisalo – Bolnica. Posramljen sam im prišao i zahvalio se i objasnio zbog čega sam tako postupio. Odatle u me odvezli do urgentnog bloka. Nakon što sam stigao priključili su mi infuziju, ali ja nisam toliko strpljiv naročito kada ću da umrem. Ustao sam i počeo da tražim nekoga ali u tom trenutku dolazi crnilo. Vrištao sam u sebi kako ne želim da umrem ali sve je nestalo. Nisam umro, ali kada sam se probudio objasnili su mi kakav je zahvat urađen i objasnili mi da je nož promašio moju koronarnu arteriju za sam dva milimetra, a probušio je plućnu duplju'', govori Karmaci za Portal Analitika.

PREOKRET

Dok je boravio u bolnici, kaže da je bio potpuno uplašen i da je stalno mislio o tome kako neko hoće da mu naudi.

''Dok sam boravio tamo bio je jedan čovjek koji je pokušao da priča sa mnom i da vidi šta se desilo ali je imao ruke iza leđa. Dok je pričao upozorio sam ga da ću odgovorati samo ako mi pokaže ruke. U tim trenucima vam je fokus na potpuno drugačijem mjestu. Kao primjer možemo uzeti vaš region u vremenu rata. Jedino što percipirate u takvim trenucima su negativne vijesti sa svih strana. Svi vide samo to, ne vide ništa drugo. To je ista stvar, ja sam samo očekivao da će neko da me napadne, ništa drugo nisam vidio u tom trenutku osim toga. Takođe ista stvar je i sa medijima. Svi internacionalni mediji samo objavljuju sve te stvari o ratovima i svi misle da je sve jako loše. Tako lako stvaramo te slike o ljudima, o zemljama i o našim životima, kako nismo dobri i samo se na to fokusirate. To je promijenilo direkciju mog života i kuda sam išao'', ističe Karmaci.

Odluku da promijeni život, kako govori, je donio upravo nakon što ga je umalo izgubio.

''Odluku da pormijenim život sam donio upravo nakon što sam ga umalo izubio. Ako razmislite o tome kako ćete da živite vaš život ako ćete da ga živite u konstantnom strahu, morate da mislite pozitivno. Osjećate kao da ste dobili drugu šansu da budete bolja osoba jer u tom trenutku sam bio seronja, ženskaroš i imao sam previše novca za svoje godine i nisam bio baš dobra osoba. To me natjeralo da pomislim kako moram da budem bolja osoba. Prodao sam sve i putovao po svijetu kako bih pronašao sebe. Ali nažalost, ostao sam bez para i morao sam da se vratim u realnost", dodaje on i nastavlja:

POSAO

"Bio sam direktor konsultantske firme i bio sam veoma dobar u svom poslu. Kreirali smo franšize za velike firme kako bi mogle da prodaju svoje stvari i zarade ogroman novac. Bio sam jako dobar u kreiranju tih stvari. Ali baš zbog toga što sam bio toliko dobar usadio sam u sebi misao da sam dobar u svemu i da sve što dotaknem da će se pretvoriti u zlato. Pa sam počeo svoj posao. Uzeo sam sav novac i pozajmio još pola miliona dolara. U tom trenutku sam mislio a sam dobar lider jer sam bio dobar u drugim stvarima. Ali to se nije ispostavilo kao istinita pretpostavka", dodaje on.

 Ua sve što mu se dogodilo krivio je druge ljude, ekonomiju i nije preduzimao odgovornost.

"Nakon godinu i po dana sve se srušilo, ne samo da sam bio švorc već sam dugovao pola miliona dolara što ne preporučujem nikome jer je jako stresno. Nakon toga mi je bio potreban posao i dobio sam ga u Multinešnlu'', nastavlja priču Karmaci.

Iako je dobio novi posao i bio energičan kako će da se pokaže da napreduje kako će nove prilike da se pojave naišao je na potpuno drugačije iskustvo te je već nakon dvije nedjelje uvidio nove probleme.

''Dvije nedjelje kasnije sam primijetio da se ljudi međusobno ne podržavaju i da krive jedni druge. Pomislio sam šta nije u redu sa ovim ljudima, ali kazao sam sebi nema veze i smislio nove ideje i podijelio ih sa drugima vođama sektora ali jedini odgovor koji sam dobio je – Gledaj Arture znamo da si novi i da imaš svoje ideje ali mi smo zauzeti takođe tako da ti radi svoj posao mi ćemo svoj. Mislio sam kako da promijenim nešto. Četiri mjeseca kasnije upao sam u tu mašinu uvukli su me, bio sam isti kao oni. Kod mene su dolazili ljudi ali sam ja davao taj isti odgovor koji sam tada dobio. Počeo sam da mrzim posao, izgubio sam strast, i osjećao sam se zarobljenim jer nisam mogao da dam otkaz jer mi je trebao novac. Sva ta situacije je uticala na moje samopouzdanje jer šta god da uradim ljudi svakako ne bi primijetili tako da zbog čega bih se mučio. Inovacije, sva strast, sve ideje koje sam smišljao nije bilo smisla raditi samo sam čekao da mi kažu šta da radim. Sve dok se jednog dana nisam pogledao u ogledalo i priznao sebi kako sam postao užasan'', ističe Karmaci.

''Otkrio sam tu ideju koja nije bila previše različita od moje, da i oni žele da urade velike stvari i osjećali su da su zaglavljeni i da nisu htjeli da krive druge ali su branili sebe i to je bila ta reakcija okoline. Počeo sam da dio vremena koji mi nije bio previše zauzet kako bih istraživao i to je osnova onoga iz čega je izrastao directive communication psychology. Pokušao sam u unutar firme sa pojedinim ljudima i rezultat tog testa je bio što smo kompaniji na nedjeljnom nivou sačuvali po 17.000 dolara, novca koji je nepotrebno propadao'', govori Karmaci.

DINAMIKA

Kako objašnjava, Directive communication metodology je nauka grupne dinamike. 

''Kako ljudi rade i reaguju sa drugima u grupi. Ako sam sa prijateljima, moje ponašanje je drugačije dok sam na poslu ili dok sam kod kuće. Svaka grupa donosi druge djelove onoga što ti jesi. Ali ako razumiješ kako grupa radi možeš da kreiraš grupe koje će davati velike rezultate i ne samo to nego grupe koje će radnika učiniti uzbuženim poboljšati njegovu inovativnost i kreativnost. Potrebno je razumjeti i kreirati ono što čini grupu", objašnjava on.

Ova metoda daje vam mogućnost da stvorite takve grupe gdje će se ljudi osjećati kao da pripadaju tom poslu a ne da dolaze na njega sa moranjem.

"Unutar toga postoje razni modei kao što je boja mozga koji je najpopularniji model jer istražuje kako vaš mozag genetski dobija jasnoću što je takođe i glavni uzrok i slomljenog povjerenja. Ideja je da u tvojoj porodici postoje neka mjesta kada se ne osjećaš tako dobro dok postoje i druga kada se osjećaš izuzetno, ta mjesta nam trebaju Na poslu isto tako, sa prijateljima takođe. Metoda uzima najbolje od onoga što ti jesi iz svake grupe i kreira okolinu koja će ti najbolje prijati'', navodi Karmaci.

On objašnjava da često pojedinac koji zaostaje na poslu ima osjećaj da nije dovoljno dobar i da mora da se mijenja, ali to ne mora uvijek da bude slučaj, jer će ponekad samo blaga promjena u pristupu promijeniti čitavu grupu što će u krajnjem uticati i na samog radnika.

''Ako promijeniš okolinu promijenićeš ponašanje. Isti prijatelji ista mjesta isti razgovori, promijeni samo jednu stvar, umjesto da budeš opušten, budi super uzbuđen. To će promijeniti grupu ne samo tebe, čitavu dinamiku grupe. Sa DC Psychology shvataš što da promijeniš kako bi to uticalo na grupu i kako bi u krajnjem uticalo na tebe na pozitivan način. Shvatajući sve to ja sam u mogućnosti da stvorim ambijent i da nam da ta osoba nije kao ja. Ponekad pogledate u nekoga i kažete da ta osoba ne priča smisleno, sve što radi nema smisla. To je jer ti razmišljaš na određen način, a oni na potpuno drugačiji", objašnjava on.

Ni njima, kako dodaje, vaš način razmišljanja nema smisla. 

"Potrebno je razumjeti da je to genetski. To je kao da kažete da vam se ne sviđa boja nečijih očiju i da moraju da promijene boju očiju. Čak i ako uzmete sočiva to ne mijenja ono što vi zapravo jeste i koja je prava boja. Ono što pomažemo drugima je da zaustave brain rasism jer ne možete da promijenite genetiku kako ljudi gledaju kroz obojane naočari. Razumjeći da ne možete da promijenite stvari, shvatate da možete da se prilagodite, ljudi mogu da prilagode očekivanja umjesto što će da reaguju na pojedine stvari. Na taj način prestajemo da optužujemo ljude, da im govorimo kako nisu u pravu i da ih nipodištavamo, već činimo suprotno pomažemo im i šaljemo ih na pravi put do uspjeha jer ćemo im pomoći da iskoriste svoje vrline umjesto toga što ćemo ih tjerati da rade određen proces koji neće raditi punim kapacitetom'', ističe Karmaci.

ŽIVOTNA ŠKOLA

Koliko drugačiji pristup može pomoći pojedincu govori na sopstvenom primjeru, kada je bio u školi i kada je njegova disleksija bila jako izražena.

''Primjera radi, dok sam bio u školi bio sam "glupo" dijete. Učitelji su kreirali tu situaciju u kojoj su me upoređivali sa drugima iako sam patio od disleksije i nisam baš mogao da se poredim. Oni su zvali moje roditelje i govorili kako sam "poseban" i ubacili me u razred za posebnu djecu. Tu je bila ta učiteljica koja je bila jako draga i zbog koje sam pomislio da je OK da budem glup. To je moja perspektiva da sam glupo dijete", priča on.

 Kasnije su, kako je dodao, kazali da prije srednje škole moram da položim algebru.

"Odmah sam razmišljao da je algebra matematika za pametnu djecu i da to ne mogu da uradim. Šta se desilo, moja učiteljica je nakon što sam pao test me pitala, da li bih želio da doijem ekstra kredit kazao sam naravno. Postavila bi na tabli jednostavne algebra probleme i kazala mi da ih riješim. Naravno instiktivno odmah krenete u rješavanje na tabli ali me je zaustavila i kazala mi, želim da mi daš rješenje iz glave. Tada sam shvatio da moje prikazivanje rješenja je bilo pogrešno uvijek bih se zbunio i preskakao korake, ali ako treba da dam samo rješenje onda sam uspijevao. Sljedeći zadatak sam takođe riješio uspješno davajući samo rezultat direktno iz moje glave. Zbog toga ona je napravila igru koju bi igrali svakog petka. Trebali su volonteri koji bi se takmičili i koji bi rješavali zadatke algebre direktno iz glave, volontirao sam i ispostavilo se da sam dobar u toj igri", objašnjava on.

Nakon par nedjelja  kada je aktivno igrao tu igru pred cijelim razredom, počela su da mi prilaze djeca i pitala me da im pomognem sa domaćim zadatkom.

"Tada sam počeo da mislim: o Bože pa ja sam pametan. Bukvalno sam naučio da budem pametan. Nije me učinilo pametnijim ali je se pristup promijenio. Zbog čega? Jer je ta učiteljica, ili tim lider pomogla da napravi okruženje u kojem sam ja bio uspješan. Kroz taj uspjeh moj stav o samom sebi se promijenio. Ranije sam sefo kusirao na to kako ne mogu da uradim stvari, a učiteljica je pomogla da kreiram okruženje u kojem mogu da uspijem i moj fokus se preusmjerio na to gdje sam uspijevao i kako sam zapravo bio pametan. To je cijela poenta. Razumi okruženje, razumi na šta se ljudi fokusiraju i možeš da promijeniš stavove i mišljenja o samopouzdanju'', zaključuje Karmaci.