Izvesti djecu na pravi put: Rođena u Beogradu, Ljiljana Ratknić Jasin(57) svoju ispovijest za naš portal počinje pričom o svojim korijenima i crnogorskom porijeklu. Prisjeća se djetinjstva koje je provodila u Petrovcu.
„Jako volim Crnu Goru. Plaža Lučice je moja plaža – od djeteta koje je imalo tri godine, kada me baba stavljala na magarca, jer nisam mogla da pješačim, nisam promijenila plažu. Moj djed potiče iz Crmnice, bio je priznati ljekar koji je u Beograd donio prvi rendgen. Na tabli stoji zahvalnica njemu, Mihailu Ratkniću“, počinje priču sagovornica Portala Analitika.
Iako su komunisti prilikom dolaska na vlast promijenili cijeli dotadašnji sistem i njenoj porodici oduzeli imovinu, rasla je voleći staru Jugoslaviju.
„Kada se sve raspalo, razočarala sam se“, prisjeća se Ljiljana.
Nakon što se udala i rodila djecu, svu svoju ljubav preusmjerila je na porodicu. Najveći cilj bio joj je da svoje dvije kćerke i sina izvede na pravi put.
„Kao mlada bila sam u mogućnosti da mnogo putujem, upoznam različite kulture i civilizacije. Željela sam da i oni imaju tu mogućnost. Htjela sam da ih izvučem iz te sredine u kojoj bi radili u trafici za 150 eura, u nekoj samoposluzi, gdje se njihova škola ne bi vrednovala. Zbog toga, 2005.godine odlučujem da odem na Maltu. Završila sam menadžment na Ekonomskom fakultetu i mogu da kažem da sam i tada bila obrazovana i imala iskustva u poslu, ali neka me ljutnja natjerala na to. Ne znam da li je to bila hrabrost ili ludost, ali nisam otišla turistički, to je sigurno“, priča nam ona.
Kada je odlazila, u ruci je, kaže, čvrsto držala avionsku kartu, u džepu imala samo osamdeset eura, a u glavi samo jedan cilj – da djecu odvede tamo.
„Tamo sam imala prijatelje koji su mi bili velika podrška za dobijanje papira. Postala sam generalni menadžer malog hotela na Malti, a noću sam radila kao kuvar, da bih uspjela da dovedem djecu. Prvo sam dovela najstariju ćerku, a poslije nekoliko mjeseci i drugo dvoje. Završili su škole i fakultete na Malti, samo ja znam kako sam uspjela to. Ne znam šta me je držalo i održalo da uspijem u svemu tome“, ističe Ljiljana.
Kada su djeca postala odrasli obrazovani ljudi, riješila je da se okrene i svom životu, da shvati šta je ono što zapravo želi.
„U prvom braku bila sam 30 i nešto godina, a najveće razočarenje od bivšeg supruga sam doživjela dok sam bila na Malti i shvatila da me on zapravo ne podržava, a cijelo vrijeme sam bila ubjeđena u suprotno. Dok smo tamo radili i mučili se, on nije nijednom došao da nam pomogne, niti pomislio da nađe tamo posao. Tada smo se i udaljili“, iskrena je ona.
Počeci u Egiptu: Hrabra Ljiljana odlučila je tako da se vrati sa ostrva snova i vitezova, te da dȃ djeci prostora da sama sazrijevaju.
„Ne možeš da budeš mama koja kontroliše sve. Dala sam im osnov i ostalo je da se sami snalaze. Nakon toga nekoliko mjeseci sam radila u hotelu Avala, u Budvi, kao menadžer. Jedan prijatelj, koji je nažalost u međuvremenu preminuo, u razgovoru telefonom me pozvao da dođem u Egipat i probam tamo da radim. Razmislila sam i pomislila – zašto da ne, ništa me više ne drži ovdje. Kada sam stigla, trebalo mi je dvije nedjelje da nađem posao. Postala sam direktor kontrole kvaliteta velikog lanca hotela u Egiptu i tako je počela moja karijera tamo“, navodi naša sagovornica.
U Egiptu je provela tri godine, uklopila se u sredinu i zavoljela okruženje. Međutim, 2011. godine širom zemlje počinju veliki neredi i demonstracije. Protesti su rezultirali ostavkom egipatskog lidera Hosnija Mubaraka, koji je autoritativno vladao tom zemljom 30 godina.
„Bila sam prisiljena da se vratim u Beograd te godine; poslali su avion za evakuaciju. Vratila sam se teška srca, da bih iste godine u aprilu opet došla u Egipat, jer su me pozvali iz kompanije i saopštili da su se stvari sredile. Ipak, ostala sam samo tri mjeseca, jer i dalje tamo nije bilo sigurno za ženu. U tom periodu upoznala sam svog sadašnjeg supruga, ali se tada nismo zbližili“, kaže Ljiljana.
Poplava odnijela kuću i uspomene: Dok je bila u Egiptu, živjela je u mjestu Taba, koje je najsjevernije ljetovalište na Crvenom moru. Radila je u Akor kompaniji, koja je jedan od najvećih lanaca hotela u svijetu. Dobila je poziv od njih da se preseli u Pariz, gdje je provela naredne dvije godine.
„Nakon toga su me poslali u Češku 2013. godine, gdje sam radila nekoliko mjeseci“, prisjeća se ona.
Tamo je zatekla vijest o velikim poplavama u Srbiji, iz maja 2014.godine, nakon obilnih padavina i snažnog ciklona koji je zahvatio centralni dio Balkana. Spakovala se i vratila u Obrenovac, gdje je imala kuću od 200 kvadrata.
„Ta kuća je bila moje mjesto, moj mir i bilo mi je lijepo tamo kada bih došla u Srbiju. Sva sreća, pa sam odmah odlučila da dođem, jer je moj tadašnji suprug odbijao ideju da nešto može da se desi toj kući u kojoj su se nalazili ćerka i sin. Bila sam ta koja je insistirala da je napusti, jer sam vidjela da tako mora. Uzela sam crijevo, pošto nam je nestajalo tlo pod nogama i vezala za pomoćnu kuću. Tako smo prešli“, prepričava Ljiljana teške događaje.
Spasili su i životinje koje su imali, sedam pasa i pet mačaka. I dalje se jasno sjeća trenutka u kojem je bespomoćno gledala kako njen dom nestaje zauvijek. Sa njim, nestao je i dio njenog života.
„Sve moje uspomene, sve što sam imala, albumi u koje je moj tata stavio slike, dokumenti..., sve je nestalo. Poslije tog događaja odlučila sam da se definitivno razvedem od supruga“, kaže.
Ljubav u Egiptu: Nedugo nakon nemilog događaja, odlučuje da opet posjeti Egipat. Ovoga puta turistički.
„Tada sam se još bolje upoznala sa mojim sadašnjim suprugom, Muhamedom, i ostala tamo. Sigurna sam da je to prava ljubav, ljubav u našim godinama, kada neki ljudi misle da i nije moguća. Isto smo godište, on je ovdje arhitekta, radi za strane kompanije, investitore, a ja uživam u jednoj makrobiotičkoj bašti. Imamo 20 kerova, četiri kokoške, četiri male patkice i golubove. Valjda je došlo vrijeme da uživam“, kroz smijeh govori Ljiljana.
Ona i njen suprug žive u Kairu. Ponovo ima vjeru u ljubav, a zaljubila se i u Egipat, zemlju faraona i misterija.
„Oni kao da su zastali u vremenu, u nekim godinama u kojima sam ja voljela Jugoslaviju. Porodični tipovi, iskreni još uvijek, naivni, ali ne naivni da ih ljudi prevare, nego naivno dobri i ne misle zlo. Naravno, kao i u svakoj sredini, ima loših ljudi, ali većinom su dobri. Ovdje čovjek ne mora da se pretvara, nadigrava, da glumi, nego da bude ono što jeste“, podvlači sagovornica Portala Analitika.
Mnogi turisti vole ovu zemlju zbog plavetnila kristalno čistog mora, čudotvornih piramida, antičke civilizacije, prelijepih plaža... Drugi se, pak, plaše odlaska u nju zbog vlastite bezbjednosti. Ljiljana kaže da nema razloga za strah.
„Ovdje je sigurnije nego u Beogradu. Novi predsjednik stvarno pokušava da dovede neke stvari u red, zakonima koje donosi. Sve je to sporo, ne može neko za četiri i po godine da popravi stanje 50 godina unazad i dovede u red cijelo društvo, ali sistem počinje da funkcioniše. Stranih investitora trenutno ima sa svih strana jako puno, a Egipat će za koju godinu postati vodeća arapska država“, uvjerena je ona.
Kakvo društvo, takav i život: Ako neko želi da posjeti zemlju, preporučuje Šarm el Šeik, Tabu ili Kairo, a ne Hurgadu, jer „ona nije mjerilo Egipta“.
„Hurgada je bila veliko selo i sa juga Egipta dolaze mladi, neobrazovani ljudi sa sela da rade bilo šta. Obično ih zapošljavaju u uličnim prodavnicama, da rade kao konobari, šankeri i ne znaju kako da se ponašaju, vuku za rukav turiste, što jeste ružno... Nije imao ko da ih nauči da tako ne treba da se ponašaju. Sada se sve mijenja, zbog interneta i dostupnosti informacija“, napominje.
Ljiljana kaže da u Egiptu nije imala nikakvo loše iskustvo, jer bira u kakvom društvu se kreće.
„Ne krećem se u lošim krugovima. Kakvo društvo imaš, takav ti život bude. Takođe, kada si normalan, ljudi su normalni – bilo u Crnoj Gori, Egiptu, Kini... Imamo određeni krug prijatelja u kojem se krećemo. Stranci su ovdje plaćeni jako dobro, uvijek im je potrebno radnika, inženjera, arhitekata, turizmologa... Egipćani nemaju tako dobre plate, žale se na standard i navikavaju na zakone. Mislim da je život ovdje savršen za srednju generaciju, kojoj ja pripadam. Moja djeca dođu ovdje na nekoliko dana, ali ne bi željeli da žive“, navodi naša sagovornica.
Sa suprugom i prijateljima sporazumijeva se na engleskom jeziku. Većinu arapskog jezika može da razumije, a zna da će ga i jednog dana skroz savladati.
„Još uvijek ne umijem da progovorim, jer ako neki jezik ne znam da pričam odlično, ne želim ni da pričam na njemu. Na arapskom umijem da se svađam na pijaci, mogu da se snađem, ne mogu da se izgubim... Sa suprugom se sporazumijevam na engleskom, on govori više jezika, i francuski i italijanski, tako da ih miješamo“, kaže ona.
Kada se osvrne na svoj život, koji nije uvijek bio lak, poručuje da ništa ne bi mijenjala, jer su je svi događaji doveli do toga ko je danas.
„Meni je ljubav bila pokretač i epilog svih događaja u životu, sve ostalo su samo segmenti tog mozaika, zasnovanog na ljubavi prema djeci, prirodi, moru, životinjama, klimi... Mene bi kolotečina ubila, da živim u okruženju, u kojem sam nesrećna, da ne volim posao, da mi sve smeta... Idemo na ronjenje, jahanje, vozimo kvadove po 60 kmh po pustinji – to sam ja. Nisam od onih koje će čekati u redu za ljekara“, zaključuje Ljiljana priču za Portal Analitika.
