U nedjelju, 1. septembra, Poljska je u Vjelunju i Varšavi, uz saveznike iz NATO-a, EU i Istočnog partnerstva, a bez Rusije, Srbije, BiH i Sjeverne Makedonije, obilježila 80. godišnjicu od izbijanja Drugog svjetskog rata. Tog dana iz Poljske su stigle važne poruke – predsjednik Njemačke, Frank Valter Štajnmajer, zatražio je (na poljskom jeziku) oproštaj za ratne zločine svoje zemlje; bilo je i bizarnih poruka, poput ocjene hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović, da je njen narod (srazmjerno broju stanovnika) najviše doprinio u borbi protiv fašizma; no, najviše je iznenadila izjava crnogorskog predsjednika, Mila Đukanovića, koji je rekao da bi obilježavanja pomenutog datuma bilo potpunije da je u njemu učestvovala i Rusija.
„Imam na umu zapravo tu grandioznu ulogu koju je tadašnji Sovjetski Savez imao u oslobađanju Evrope i u zajedničkoj savezničkoj pobjedi nad fašizmom“, naveo je on.
Đukanović je dodao i da žali što na ceremoniji nije bilo ni svih jugoslovenskih naroda.
„Počev od Srbije, koji su, zajedno s nama, dali nemjerljiv doprinos jednoj velikoj pobjedi u Narodnooslobodilačkoj borbi, koja je predstavljala, rekao bih, važan dio ukupne pobjede nad fašizmom tokom Drugog svjetskog rata“, istakao je on.
Izbjegavanje dnevnopolitičkih zamki: Spoljnopolitički komentator, Boško Jakšić, kaže da ga je Đukanovićeva izjava prijatno iznenadila.
„To je dokaz da se nepobitne stvari iz istorije ne mogu politizovati zbog dnevne politike. Miješati današnje odnose Crne Gore i Rusije s onim što se dešavalo tokom Drugog svjetskog rata – to bi bila revizija istorije. To su Poljaci napravili, a gospodin Đukanović se ponio veoma dostojanstveno prema istoriji i nije podlegao zamkama dnevne politike“, ocijenio je Jakšić za Portal Analitika.
Pitanje je, kaže on, kako će Rusi pročitati Đukanovićevu poruku – da li samo kao učtivu objektivnost ili kao signal dobre volje da se zamrznuti odnosi Crne Gore i Rusije malo odmrznu.
„Naredna poruka iz Moskve moći će da nam kaže kako je to protumačeno u Kremlju. Za svaku zemlju, pa i u ovom našem regionu, dobro je da ima normalne odnose s Rusijom. U krajnjoj liniji, za odnose s Rusijom bore se i Njemačka i veliki broj članica EU. Kada je to u ostvarivanju vašeg sopstvenog interesa – zašto da ne. S tim što se znaju limiti saradnje. Rusija sarađuje i s mnogo drugih zemalja koje su članice NATO-a. Prema tome, ponašati se sada u Moskvi kao uvrijeđena gospođica zato što je Crna Gora ušla u NATO je loše, a sigurno je i da Crna Gora ima svoje interese da sarađuje s Rusijom, prije svega u ekonomskom smislu“, smatra Jakšić.
Spremnost za poboljšanje odnosa: Dopisnik ruskog dnevnika Komersant sa Balkana, Genadij Sisojev, navodi da ga je izjava crnogorskog predsjednika, s jedne strane, iznenadila zato što se ona u Varšavi možda očekivala od nekog drugog lidera; s druge strane, dodaje on, nije ga iznenadila s obzirom na značaj vrijednosti antifašizma za državno rukovodstvo Crne Gore.
Đukanović je, prema njegovim riječima, iz Varšave odaslao više poruka.
„Prva je da bi prisustvo Rusije – bez obzira na razlike u pristupu različitim međunarodnim problemima i sistemu vrijednosti – ovakve događaje učinilo potpunijim. On se, faktički, založio za to da je Rusija trebalo da bude prisutna u Varšavi. To je poruka koja je jako pozitivno dočekana u Rusiji“, tvrdi on.
Druga poruka je, kaže, bila indirektna.
„Đukanović je stavio do znanja Rusiji tezu koja u zadnje dvije-tri godine nije bila toliko prihvaćena u toj zemlji – da neka država može da bude apsolutno dobar partner Rusiji, iako je članica NATO-a i/ili EU. Ima dosta primjera gdje Rusija ima dobre odnose sa zemljama koje su članice EU – da ne idemo dalje od Slovenije. Đukanović je, u principu, poslao poruku Rusiji da bez obzira na negativno rusko prihvatanje učlanjenja u NATO, Crna Gora može da bude dobar partner“, naglašava Sisojev za Portal Analitika.
Đukanovićeve riječi iz Varšave stoga su, uvjeren je on, poruka da je Crna Gora spremna za otopljavanje odnosa s Rusijom.
„Tako sam shvatio izjavu, a mislim da će tako biti shvaćena i u Rusiji. Koliko znam, novi ambasador Rusije, koji je došao u Crnu Goru prije mjesec dana, uskoro će da preda akreditivna pisma Đukanoviću, i to će biti prilika da razmijene mišljenja o perspektivama normalizacije odnosa“, navodi naš sagovornik.
Bivši i novi saveznici: Svečanosti u Poljskoj, podsjetimo, prisustvovalo je 250 gostiju iz 40 državnih delegacija. Poziva za Rusiju, Srbiju, BiH i Sjevernu Makedoniju nije bilo jer su se poljske vlasti umjesto obilježavanja tragičnog datuma s nekadašnjim saveznicima, odlučile da ga obilježe sa sadašnjim, iz NATO-a, EU i Istočnog partnerstva (Azerbejdžan, Jermenija, Bjelorusija, Gruzija, Moldavija i Ukrajina).
Od predstavnika delegacija iz regiona, u Varšavi je osim Đukanovića i Grabar Kitarović bio i predsednik Albanije, Iljir Meta.
Prije deset godina, na obilježavanju 70. godišnjice od izbijanja Drugog svjetskog rata, ruski predsjednik, a tada premijer, Vladimir Putin, na svečanosti na poluostrvu Vesterplate rekao je da je samo oslobađanje Gdanjska odnijelo živote 53.000 vojnika Crvene armije, te da je u oslobađanju Poljske stradalo čak 600.000 crvenoarmejaca.
Revizionističko „šminkanje“: Sagovornici Portala Analitika smatraju da je politizacija istorije, nalik ovoj iz Poljske, veoma opasna.
„Ona se, nažalost, sve češće dešava. Može se reći da je naš region jedno vrijeme prednjačio u različitim tumačenjima istorije. Kada pročitate srednjoškolske udžbenike u BiH, vidite da se uče tri različite istorije novijeg perioda. Mislim da je to loše jer negativno utiče na savremene odnose. Bilo bi bolje kloniti se te vrste revizije istorije. A kada se ona revidira na jednom globalnom planu i kada se iz nje izbacuje neko ko je najviše doprinio pobjedi u Drugom svjetskom ratu i podnio najveće žrtve – što je, nesporno, Rusija – onda je to primitivno ʼšminkanjeʼ zbog sadašnjih političkih odnosa“, podvlači Boško Jakšić.
Genadij Sisojev napominje da je prekrajanje istorije opasno ne zbog istine o njoj, već zbog sadašnjosti i budućnosti.
„O tome je govorio i Đukanović, rekavši da su ovakvi događaji bitni ne zbog prolaska vremena, već zbog jačanja desnog ekstremizma u Evropi, koji, s jedne strane, relativizuje ulogu koju su odigrali pobjednici nad fašizmom, a, s druge, zamagljuje ulogu onih koji su sarađivali s fašistima“, zaključuje on.
Teško je odgovoriti na pitanje nagoviještava li Đukanovićeva poruka iz Varšave početak kraja zime u rusko-crnogorskim odnosima, ali se nedvosmisleno može reći da nagoviještava njegovu spremnost da radi na tome.
