Novinar FOS Media, Danilo Ajković, rođen je 1989. godine u tadašnjem Titogradu, sadašnjoj Podgorici.
Iako mu je životna želja bila da se bavi novinarstvom, u svijet medija je ušao sasvim nenadano.
Posljednje tri godine radi kao novinar u FOS Media, gdje je angažovan od njegovog osnivanja.
Tu je nastavio, u nešto drugačijoj formi, svoje dotadašnje radno iskustvo u pogledu praćenja funkcionisanja pravosuđa, poštovanja ljudskih prava u zatvorenim ustanovama, rada najviših državnih institucija...
Osim novinarstva, zaljubljenik je u pravo, pa je kroz posao spojio svoje dvije velike ljubavi.
Dobitnik je dvije nagrade za istraživačko novinarstvo, kao i godišnje nagrade Udruženja novinara Crne Gore i nagrade za etičnost u novinarstvu Instituta za medije Crne Gore.
Svoj prvi intervju, Danilo je uradio sa 15 godina, u školi novinarstva koju je tada pohađao.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Odlasci u Plav od po mjesec dana, mada sam ovog ljeta imao priliku da nedjelju dana provedem baš tamo, po meraku, u društvu najmlađeg sestrića.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- To što svakodnevno učim o sebi i o drugima.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Možda iznenadim sebe u budućnosti, ali mislim da je to to. Još ako umijemo da cijenimo i upotrijebimo talente na pravi način, onda je i jedan više nego dovoljan.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Ima ih više. Samo je pitanje koje osobine se trudim da mijenjam zbog sebe i drugih, a koje sam prihvatio kao neminovne djelove svoje ličnosti.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Kad ne pristanu da budu dio mase. Kad su iskreni prvo prema sebi, pa onda prema drugima. Kad se bez razmišljanja bore za druge. Kad sebe stave u službu nečeg većeg i boljeg, bez obzira da li se radi o porodici, profesiji, umjetnosti... I, to se uvijek prepozna, iako ima svoju cijenu. Sve češće, takvi su ljudi daleko od reflektora, bježe od svega što je danas prisutno u mejnstrim medijima.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- “Audicija”. Pomogao bih u pisanju scenarija, ali bih izbor glumca prepustio nekome drugome. Nekad bolje vidimo sebe kroz tuđe oči.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Onaj visoki što istjeruje pravdu.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Palačinke sa nutelom, plazmom i bananom, dok me kolege,uz jutarnju kafu, prekidaju u naručivanju riječima: „Danilo, to nije zdravo, bolje uzmi nešto drugo“.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Već dugo tvrdim da umijem da letim, ali mi nevjerne Tome ne vjeruju. A da dokazujem, ne ide to uz jednog super-junaka.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Sa novinarima koji su svjedočili događajima koji su mijenjali istoriju. Sa novinarima koji su napravili neke neponovljive intervjue ili otkrili važne priče. Ima ih, ne samo u svijetu, nego i kod nas. I treba uvijek ukazivati na one koji traju.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Zavisi od godišnjeg doba. Ukoliko je sunčano, najčešće sam s društvom negdje van grada, npr. na terasi Gradske kafane u Herceg Novom. Kad ostanem kući, najčešće gledam/čitam neke stare intervjue, blogove nekih ljudi, presude... I, iznova se oduševim nekim intervjuima, pa zaključim koliko je samo teško biti dobar intervjuista i da je to pravi dar.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Ima ih par, zavisi od raspoloženja. Leonard Cohen je, između ostalih, uvijek na vrhu liste. P.S. 22. novembra izlazi njegov posthumni album “Thanks for the dance”. Stay tuned!
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- “Gomora”, Roberto Savijano.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Na Svetu goru. Samo da sa bratom preciziram termin. Nikola, kad ćemo?
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Kad ste visoki dva metra malo koje prevozno sredstvo vam je omiljeno. Ako moram da biram, onda auto. Tu sam svoj na svome, biram i društvo i muziku i destinaciju. Nakon toga avion, sjedište kod ‘emergency exita’. Dobijem prostor za noge, plus bez oklijevanja kažem stjuardesi da ću otvoriti vrata ako što krene po zlu. Autobus je definitivno na posljednjem mjestu.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Sve češće se dobro ispričam sa sobom.
Čemu se uvijek obradujete?
- Ne čemu, kome. Sestrićima. Najmlađem, jer još uvijek mogu da ga gnjavim; starijima, jer imaju bezbroj pitanja na koja ponekad nije lako pružiti pravi odgovor.
Da li za nečim žalite?
- Naravno. Ali ne kao svakodnevno žaljenje za nečim iz prošlosti, što ispadne jalovo i od čega čovjek nema nikakvu korist. Pitanje je samo imamo li drugu priliku da nešto popravimo/uradimo i imamo li priliku da popravimo sebe da ne bismo ponovo došli kroz neko vrijeme na isto. Onda greška postane usud.
Bez čega ne možete?
- Bez smijeha.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Za jednu kafu koju već dugo obećavam.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Mislim da bi ona sve pokvarila.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Napravio neke važne i teške korake iako je mnogo lakše bilo okrenuti se i pobjeći na drugu stranu.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Ovo pitanje bismo svi morali sebi da postavimo s vremena na vrijeme. S vremenom bi nam neke stvari bile jasnije. Treba napraviti da ih, kada dođu ta tri mjeseca, ne provedemo u jurnjavi za propuštenim stvarima, već da znamo da smo učinili koliko smo mogli i smjeli.Odgovor bi bio: da uradim i kažem ono što do tada nijesam, ali neka to bude plan B.
Kako biste voljeli da umrete?
- U svjesnom stanju, znajući da sam makar malo popravio sebe na onom spiralnom putu o kojem je često govorio profesor Vladeta Jerotić u svojim knjigama i na predavanjima, uz riječi onog razbojnika sa krsta: „Pomeni me, Gospode, u Carstvu svome“.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „One of these mornings
Won't be very long
You will look for me
And I'll be gone.“
……………..
Priredila: A. POPOVIĆ
Foto: Privatna arhiva
