“Poznato mi je nekoliko slučajeva pokretanja postupka lišenja roditeljskog prava uslijed sumnje da je do činjenja krivičnog djela od strane maloljetnika došlo uslijed neadekvatnog vršenja roditeljskog prava i roditeljskog ponašanja koje ugrožava dijete, a postupak je inicirao centar za socijalni rad, što je skorija praksa”, rekla je ona u intervju za Portal Analitika.
ANALITIKA: U posljednjih par mjeseci imali smo dva teška slučaja nasilja u kojima se sumnja da su glavni akteri bili tinejdžeri – ubistvo djevojke u Nikšiću i slovanje u Beranama. U oba slučaja je riječ o mladjima maloljetnicima, u jednom se čak radilo o djetetu od 12 godina koje je krivično neodgovorno. Po vašem mišljenju, što uraditi da se ovako nešto ne ponovi?
POPOVIĆ – GAVRANOVIĆ: Najlakše je optužiti dijete i njegove roditelje, porodicu i tražiti njihovo strogo sankcionisanje. Važno je razumjeti i socijalni ambijent u kojem žive naša djeca i mladi: izloženost djece nasilnim događajima u svojoj neposrednoj okolini, izloženost djece svakodnevnim informacijama o nasilnim događajima, neprimjerenim medijskim sadržajima – televizijsko i internet nasilje što sve utiče na djetetovu percepciju svijeta kao neprijateljskog, nasilnog, opasnog, ali i na stvaranje uvjerenja da je nasilje prihvatljiv način ponašanja, kao i da neprestano izlaganje nasilnim sadržajima može dovesti i do smanjenja osjetljivosti na bol i patnju drugih.
Izgleda da je svima teško da izgovore živimo u socijanom kontekstu u kojem dominiraju elementi nasilnog ponašanja, što je vidljivo i u svakodnevnim životnim situacijama i u svakodnevnim objavama u sredstvima javnog informisanja.
Našu posebnu pažnju zaslužuju djeca koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nisu navršila 14 godina jer ona razvojno ne mogu da se uključe u krivični postupak na način da to za njih ima povoljan efekat. Zbog toga, ona treba da budu posebno interesovanje sistema socijalne i/ili zdravstvene zaštite i/ili organizacija koje pružaju specifične usluge u lokalnoj zajednici, da bi se kroz različite oblike stručnog rada sa djecom i njihovim porodicama otklonili problemi u ponašanju djece (individualni, grupni tretman, savjetovanje, porodična psihoterapija).
Takođe, period sazrijevanja se ne može definisati jednako za svako dijete jer i period adolescencije zavisi od ličnosti mlade osobe, porodice i kulture pa je važno uzeti u obzir da će nekada biti potrebno pružiti posebnu pomoć i zaštitu u krivičnom postupku i mlađim punoljetnim licima (od 18 do 21 godinu, kako predviđa zakon), koji su naizgled zreli.
Javna riječ ne smije da produbi nasilje ni da zatvori krug nasilja ili pošalje poruku o bezizlanosti ni da dodatno povrijedi žrtvu, oteža traumu i emocionalno ozdravljenje žrtve i njene porodice. Potrebna je riječ struke kada govorimo o maloljetnom učiniocu teškog krivičnog djela u kontekstu njegove ličnosti u razvoju, što radimo da bismo ga razumjeli i pomogli mu u trajnom odvraćanju od takvog ponašanja, ne da bismo time umanjili učinjeno nasilje i posljedice nasilja, opravdali učinioca krivičnog djela, posebno ne ponašanjem žrtve. Teško krivično djelo uvijek osuđujemo i tražimo od svih institucija da budu odgovorne u zaštiti od nasilja kroz sistem prevencije i zaštite od nasilja, pružanja blagovremene pomoći i žrtvama i maloljetnim učiniocima krivičnih djela. Stavljamo fokus na rad institucija, na poštovanje zakona, na pravdu, na krivičnopravno reagovanje prema maloljetnicima: da učinilac odgovara shodno razvojnim sposobnostima, da je sankcija proporcinalna krivičnom djelu i karakteristikama maloljetnika, uz primjenu mjera vaspitanja, društvene pomoći, zaštite, bez represivnih elemenata.
Zahtijevanje pritvaranja i strogih krivičnih sankcija za maloljetna lica govori o našoj nemoći da rješavamo društvene probleme i da nemamo odgovarajuće kompetencije da djelotvorno pomognemo djeci i njihovim roditeljima.
Pojedinačni, individualizirani, fleksibilni pristup djetetu je moguć kroz detaljnu analizu i procjenu: porodičnih karakteristika i odnosa i razvoja djeteta. Ne želimo da djeca dožive krivični postupak kao retributivni mehanizam i sredstvo zastrašivanja ili odmazde. Želimo da krivični postupak učinimo primjerenim svakom djetetu, razumljivim, prihvatljivim za dijete. Ako dijete ne shvata smisao krivičnog postupka, neće sagledati ni svoju odgovornost u izvršenju krivičnog djela ni štetu po žrtvu i društvo ni opasnost kriminalnog ponašanja niti će željeti da uloži trud u ličnu promjenu i popravljanje štete. Tada je nemoguće dijete voditi ka socijalizaciji.
Kazna maloljetničkog zatvora se ne izriče obavezno, nego samo izuzetno, kada su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi i kada sud utvrdi da se svrha maloljetničkih krivičnih sankcija ne može ostvariti primjenom vaspitnih mjera.
U izvršenju kazne maloljetničkog zatvora i vaspitne mjere upućivanje u vaspitnu ustanovu zatvorenog tipa postoje slabosti i rizici: nepostojanje posebnog zavoda za maloljetnike - maloljetnici kaznu maloljetničkog zatvora izdržavaju u okruženju Zavoda za izvršavanje krivičnih sankcija za punoljetna lica, dolazi do deprivacije, prihvatanja i navikavanja na opštu kulturu zatvora, običaje i neformalne norme koje vladaju u zatvoru, doživljaja odbačenosti od društva, što ometa postizanje razvojnih zadataka, uspostavljanje funkcionalnog ponašanja i kasnije ometa uključivanje maloljetnika u društvenu zajednicu na slobodi.
Smještanje maloljetnika u okruženje zatvora za kažnjavanje odraslih gdje je naglasak na kažnjavaju, a ne na socijalizaciji, šalje poruku maloljetnom učiniocu krivičnog djela da ga društvo napušta.
Zbog njihove ličnosti u razvoju, maloljetnici ne treba da budu pritvarani obavezno, već samo izuzetno, kada postoji izvjestan rizik da bi ostajanje na slobodi onemogućilo sprovođenje krivičnog postupka. Ne treba da budu pritvarani ni u ustanovama za osumnjičena punoljetna lica, kao što je kod nas slučaj - koliko god zatvorska uprava ulaže trud da spriječi da osumnjičena punoljetna lica dolaze u kontakt sa maloljetnicima, nemoguće je izbjeći rizik od zloupotrebe, zlostavljanja, kriminalnih uticaja i negativne identifikacije, već u ustanovama koje su posebno projektovane i organizovane za maloljetnike.
Iskustveno - mjesec dana u privoru učini da maloljetnik o sebi počinje da razmišlja kao o osuđeniku i govori jezikom osuđenika, podstaknut je na negativnu popularnost i idenifikaciju sa (punoljetnim) učiniocima krivičnih djela, stvorio je kontakate sa punoljetnim pritvorenim licima, koji se nastavljaju i nakon izlaska iz pritvora, što je sve nedopustivo. Boravak maloljetnika u pritvoru u Istražnom zatvoru za punoljetna lica, bez ikakvog psihosocijalnog tretmana, procjene i prevencije rizika lišenja slobode, je nedopustivo u postupanju prema maloljetnicima.
Takođe, pritvor se ne smije koristiti kao sredstvo kažnjavanja maloljetnika.
ANALITIKA: Što natjera tinejdžera na ovakva teška krivična djela? Ko je tu zakazao-porodica, škola, društvo? Da li se moglo vidjeti da se sa njim nešto dešava...?
POPOVIĆ – GAVRANOVIĆ: Svi smo zakazali. Vršnjaci, roditelji, članovi porodice, prijatelji, nastavnici, stručnjaci koji su po bilo kojem osnovu u kontaktu sa djetetom uvijek su u prilici da blagovremeno uoče promjene u ponašanju, izgledu, raspoloženju, navikama, osjećanjima djeteta i da o uočenom drugačijem ponašanju djeteta o tome sa njim razgovaraju.
Dešava se da roditelji tokom krivičnog postupka saopšte da su primijetili probleme u ponašanju svog djeteta na ranom uzrastu i da su odmah zatražili stručnu pomoć, da su više puta, kod različitih institucija tražili pomoć, kao i da jasno izraze svoju bespomoćnost i bespomoćnost stručnjaka kojima su se obraćali. To ne znači da su djeca „nepopravljiva“, nego govori o našim kompetencijama da radimo sa djecom u čijem životu naiđu problemi.
Govorimo o djeci čiji razvoj nije završen, zbog čega je potrebno pažljivo postupanje prema njima. Svi koji radimo sa djecom imamo zajedničku odgovornost za dobrobit djece i zajednice u kojoj živimo i radimo. Od nas odraslih koji se nađu djetetu na putu neprimjerenog ponašanja zavisi da li će pokazati najbolje ili najgore od sebe.
Maloljetni učinilac krivičnog djela se razlikuje od odraslog učinioca krivičnog djela. Djeca koja vrše krivična djela najčešće kažu da ne znaju zašto to rade i to iskreno i misle. Takođe, i da imaju doživljaj da ih niko nikad nije razumio, ne razumije i neće razumjeti. Na nama koji sa njima radimo je da prepoznamo: da li nam činjenjem krivičnog djela dijete šalje poziv za pomoć ili skreće pažnju na sebe ili želi da stekne afirmaciju ili da se druži, zabavi ili se to desilo spletom slučajnih okolnosti.
Zato prema djetetu postupamo drugačije nego prema odraslima, ne samo kako nalaže učinjeno krivično djelo, nego i u zavisnosti od djetetove lične i životne situacije jer cilj krivičnog postupka prema djeci nije puko kažnjavanje, nego pružanje pomoći koja će ih djelotvorno zaustaviti i spriječiti ponovno činjenje krivičnih djela. Zbog opšte razvojne i posebne ranjivosti, krivični postupkak treba da se vodi sa minimumom neprijatnosti – bez nehumanog ili ponižavajućeg postupanja, a hapšenje, zadržavanje, pritvor i zatvaranje maloljetnih lica se primjenjuje samo kao posljednja moguća mjera.
ANALITIKA: Zakon je jasan – mladji maloljetnici ne mogu u maloljetnički zatvor. Zanima me, po Vašem dosadašnjem iskustvu, da li oni dobijaju adekvatnu pomoć u Zavodu u Ljuboviću?
POPOVIĆ – GAVRANOVIĆ: Maloljetno lice koje se lišava slobode mora odmah dobiti njemu primjeren stručni tretman, ne smije da čeka na pravosnažnost sudske odluke bez stručnog tretmana, zbog nezavršenog razvoja i rizika po njegovu ličnost i ukupno zdravlje, kao i zbog rizika lišenja slobode i rizika dolaženja u kontakt sa punoljetnim licima i mogućim negativnim uticajima punoljetnih lica upućenih u pritvor i mogućih zloupotreba maloljetnika.
U sadašnjoj organizaciji pritvora u Istražnom zatvoru za punoljetna lica maloljetnik ne prolazi kroz dijagnostičko odjeljenje, nema sistemske psihosocijalne pomoći stručnjaka odjeljenja za tretman, maloljetnicima se ne omogućava boravak u malim grupama, rad niti im se pruža podrška za nastavak obrazovanja, podučavanje ni programi, što bi sve bilo nužno za podsticanje samopoštovanja, odgovornosti, sposobnosti, socijalizacije i integracije u društvo.
Sam po sebi pritvor trenutno zaustavlja maloljetnika u vršenju krivičnih djela, ali, sam po sebi, ne dovodi do razvoja poželjnog ponašanja – razvoj socijalnih vještina za uspostavljanje socijalnih odnosa, odbranu od neprimjerenih odnosa i ponašanja. Dok ne stvorimo posebno organizovan prostor za pritvor maloljetnika, JU Centar „Ljubović“ će biti izbor struke za maloljetnike koji treba da ostanu u pritvoru kada su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za protvor.
ANALITIKA: Kakva su iskustva – kada oni jednog dana izadju iz Centra, što se dešava sa njima?
POPOVIĆ – GAVRANOVIĆ: Upućivanje u ustanovu, posebno u ustanovu zavodskog tipa ili na izvršenje kazne maloljetničkog zatvora predstavlja potpuno odvajanje maloljetnog lica od porodice, škole i sredine u kojoj je živio. Odvajanje od porodice negativno utiče na ličnost maloljetnika pa je potrebna kontinuirana institucionalna pomoć, prevashodno centra za socijalni rad, u saradnji sa drugim institucijama i organizacijama u zajednici, kako bi se održala i unaprijedila veza između maloljetnika i porodice, što je i propisano Zakonom o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku.
Izvršenje krivičnog djela od strane maloljetnika može dovesti do gubitka porodičnih veza, do poremećaja odnosa između njega i roditelja, do nepružanja adekvatne roditeljske brige i zaštite, do odbacivanja uslijed doživljaja da je maloljetnik osramotio porodicu. Održavanje porodičnih veza, poboljšanje odnosa između maloljetnika i roditelja, unaprijeđenje roditeljskih vještina, uključivanje svih članova porodice u tretman predstavlja važan uticaj na smanjenje neželjenog ponašanja maloljetnika i recidivizma.
Maloljetnik ne smije izaći iz ustanove bez plana pomoći i podrške jer bi to obesmislilo krivični postupak i krivičnu sankciju. Veoma je važna priprema za izlazak maloljetnika i prihvat od strane porodice, kao i pomoć i podrška maloljetniku i porodici, što se u višedecenijskoj praksi pokazije kao veliki nedostatak.
ANALITIKA: Imate li Vi podatak da li je u bilo kom slučaju bilo pokrenuto pitanje odgovornosti roditelja? Zašto vas ovo pitam? Naš zakon je jasan, roditelji mogu otići u zatvor ako se utvrdi da su zapustili dijete. Medjutim, javnosti nije poznato da je bilo ko pokrenuo pitanje odgovornosti u tom smislu. Mislite li da bi bilo učinkovito se pozabaviti i roditeljima, posebno u slučaju djece od 12 godina?
POPOVIĆ – GAVRANOVIĆ: Rezultati svjetskih istraživanja govore o visokoj povezanost između nasilja nad djecom (doživljenog u porodici, školi, na drugim mjestima na kojima dijete boravi) i maloljetničkog kriminaliteta.
Iskustvo višedecenijskog rada sa djecom i njihovim roditeljima potvrđuje da se agresivno i kriminalno ponašanje ne pojavljuje kod djece koja se osjećaju zaštićena, voljena i poštovana, jer su tretirana sa odgovarajućim nadzorom, emocionalnom toplinom i vođenjem računa o njihovim potrebama. Djeca koja se odgajaju u takvim uslovima slobodna su da traže pomoć roditelja i kada učine grešku i kada su žrtve tuđe greške.
Roditelji su odgovorni za ponašanje svog djeteta do osamnaeste godine, da blagovremeno prepoznaju probleme u ponašanju djeteta i zatraže pomoć u uspostavljanju odgovarajućih roditeljskih vještina kojima mogu da usmjeravaju, koriguju i nadziru ponašanje djeteta.
Odgovorni su kada ne zatraže pomoć ili kada odbiju ponuđenu pomoć kroz mjere porodično pravne zaštite, bilo da su upućeni od strane predškolske, školske, zdravstvene ustanove ili policije da se obrate centru za socijalni rad ili ih je centar za socijalni rad pozvao, upozorio, uputio na savjetovanje ili donio odluku o vršenju nadzora nad vršenjem roditeljskog prava. Tada centar za socijalni rad može inicirati postupak pred sudom za ograničenje ili lišenje roditeljskog prava ili pokrenuti krivični postupak za zaštitu djeteta od roditeljskog zanemarivanja ili zlostavljanja.
U nekim državama je u zakonu koji tretira maloljetne učinioce krivičnih djela propisano da državni tužilac može naložiti centru za socijalni rad da pokrene vanparnični postupak lišenja roditeljskog prava protiv roditelja koji grubo krše roditeljske dužnosti i o tome tražiti povratnu informaciju, u nekim državama su za roditelje čija djeca vrše krivična djela predviđene i novčane kazne. To se može učiniti kada država omogući da svaka lokalna zajednica obezbjeđuje sistemsku pomoć maloljetniku i njegovim roditeljima, a ako takve mogućnosti nema, kažnjavanje roditelja je neprihvatljivo-nije dovoljno samo upozoriti ih na propuste, treba im ponuditi da, kroz proces psihoedukacije i savjetovanja, nauče znanja i vještine kojima mogu djelotvorno i na pozitivan način da utiču na ponašanje djeteta.
Odgovornost roditelja zbog zanemarivanja roditeljskih dužnosti zbrinjavanja ili vaspitanja djeteta ili za navođenje djeteta na neprimjereno, kriminalno ponašanje, kada njihovo dijete učini ili ponavlja krivično djelo, se dokazuje na sudu. Sud utvrđuje da li je zbog takvog roditeljskog odnosa dijete počelo da se ponaša asocijalno ili kriminalno. U slučaju da sud utvrdi krivičnu odgovornost roditelja, roditeljima se izriču krivične sankcije. Nije mi poznato da je kod nas na navedeni način ispitivana i utvrđena krivična odgovornost roditelja za činjenje krivičnog djela od strane njihovog djeteta.
Prema našem Porodičnom zakonu, postupak za lišenje roditeljskog prava može pokrenuti drugi roditelj, organ starateljstva ili državni tužilac, a tužbu za zaštitu prava djeteta mogu podnijeti: dijete, roditelji djeteta, državni tužilac i organ starateljstva. Poznato mi je nekoliko slučajeva pokretanja postupka lišenja roditeljskog prava uslijed sumnje da je do činjenja krivičnog djela od strane maloljetnika došlo uslijed neadekvatnog vršenja roditeljskog prava i roditeljskog ponašanja koje ugrožava dijete, a postupak je inicirao centar za socijalni rad, što je skorija praksa.
