Prije neki dan čusmo iz medija „frapantan“ podatak da „država ne zna što je njena imovina“. Stvarno, da se čovjek zabezekne i nepovratnu strovali u depresiju. Još da se tako nešto desi „lideru u regionu“, u vrijeme kada informatički alati već decenijama omogućavaju da se dobije podatak o bilo kome i bilo čemu „po bijelome svijetu“, dakle, ne samo o objektima, nego i kakve su nečije navike, „lični profil“ ili rodbinske veze među ljudima sa raznih meridijana, koji pojma nemaju jedni o drugima.
Znamo čak što ima na Marsu i da dijelimo oko 34% genetskog nasljeđa sa kljunarima iz daleke Australije, ali ne i šta sve spada u imovinu države Crne Gore, jer je to očigledno prekomplikovano. Uostalom, ako je Uprava za nekretnine mogla da uradi izuzetno funkcionalan geoportal, gdje ima sve o posjedima građana, zašto nije napravljeno nešto slično za podatke o objektima u državnoj svojini? Ne razumijem ...
RESURS
To me navede da pomislim i kako nemogućnost da naša država na sopstveni zahtjev dobije važne podatke o svojim resursima predstavlja osnovu za ozbiljnu brigu na državnom nivou, pa zato ista u službenom postupku treba da prvo od sebe zatraži pristup informacijama, a ako ne uspije da obezbijedi primjeren odgovor onda mora uložiti žalbu, opet samoj sebi, ili, još bolje i zašto da ne, tužiti se odgovarajućim organima za nerad, neznanje i indolenciju disfunkcionalnih organa, odnosno zloupotrebu službenih položaja i ugrožavanje sopstvenih interesa. Ukratko, država treba da se samokazni ili, kako bi narod rekao „kastiga“, jer ima grdan problem sa sobom. A kako je kod nas sve krajnje principijelno i transparentno, uopšte ne sumnjam u rezultat takvog „postupka“.
A onda mi pade na pamet da prećerujem, jer smo u stvari toliko bogati da „ne znamo što imamo“. I nije tačno da nedostatak predstave o državnoj imovini predstavlja neki zabrinjavajući izuzetak, jer hronično nemamo pojma o mnogo čemu, pa je to normalno. Primjera radi, ni nakon niza decenija i ko zna koliko uloženih sredstava, još uvijek, a 21. vijek je poodmakao i stigli smo do Plutona, ne postoji realna predstava, a kamo li efikasna, svrsishodna i nadasve cjelovita evidencija, o onome što čini osnovu „istorijske imovine“ države, odnosno nedvosmislen i bez kardinalnih brljotina formiran registar njenog pokretnog i nepokretnog nasljeđa, kao kulturnog, a samim tim i identitetskog temelja.
Pri tome ne mislim na parcijalne i udrobljene evidencije po nečijim škafovima, kakvih ima dosta, ili samo na „kulturna dobra“, kao dio nasljeđa pod „posebnim režimom zaštite“, a znamo kako to stvarno izgleda, nego na sitematizovan registar kulturne baštine generalno, u javnom i privatnom vlasništvu.
Naravno, to je djelom i „razumljivo“, jer je teritorija Crne Gore ogromna, nepregledna i prenaseljena, a u našem multikulturalnom, multikonfesionalnom, tolerantnom i principjelnom građanskom ambijentu nijesu institucije i birokratija krivi što je mnogo toga još uvijek podijeljeno na „naše i njihovo“, pa o našem brinemo „mi“, a o njihovom „oni“, a ima i previše toga što je „tuđe“ a ne „naše“, kao i „svačije i ničije“.
Koliko je toga, pogotovo „svačijeg i ničijeg“, po čemu svakodnevno gazimo, a da ne znamo, kao i što je sve postojalo na ovom tlu koje pamti smjene civilizacija, teško je reći upravo zbog sistemske i sistematske „baš me brige“. Mada iz resornog ministarstva vele da rješenje problema „samo što nije“, a kad oni to vele moramo da vjerujemo, onako predano i religijski, jer tamo obitavaju nosioci svjetlosti u kulturi i saopštitelji službenih istina.
Međutim, mnogo šta o čemu ne postoji cjelovita „ovozemaljska evidencija“ vidi se iz svemira, ali ne iz „učinka“ kulturokratije. Dovoljno je, recimo, da odete na Google i pogledate satelitske snimke Banjana, područja koje je, blago rečeno, veliki arheološki park sa potpuno zanemarenim potencijalom.
CRVENA STIJENA
Osim Crvene stijene, koja se s pravom sistematski istražuje i prezentuje decenijama, postoji veliki broj potpuno zanemarenih i nevalorizovanih nekropola stećaka, kao i, bez prećerivanja, na hiljade zemljanih i pogotovo kamenih mogila, kao što je ona na početku teksta, koje se na snimcima vide kao bijeli krugovi, „pružajući“ se masovno preko granice sa Hercegovinom, do teritorija antičkih Daorsa. Veličina im varira od nekoliko do čak pedesetak metara u prečniku. O kakvim se kulturnim uticajima radi i o kojem vremenskom rasponu je riječ, ne bih sada. Mnogo bi bilo, a ima i boljih sagovornika za tu priču. Ako mogile ili „tumuli“ u međuvremenu nijesu devastirani i opljačkani, sigurno kriju veliko arheološko blago, od kojeg je izvjesno veoma mali dio do sada dospio u naše muzeje. Tipičan primjer predstavlja savršeno očuvan ilirski šlem i ostali prilozi izloženi u nikšićkom muzeju, da ne govorimo o predmetima u privatnim zbirkama, koje se ponekad jave kao izvor za institucionalne akvizicije ali najčešće završe u kakvom „međuarodnom“ tranzitu.
Mogila je bilo i u Boki, na Luštici, đe se sad intenzivno gradi, u Grblju, zatim oko Nikšića i Podgorice, na sjeveru pogotovo. Bilo ih je svuda pa i na Lovćenskom masivu i Cetinju, na mjestu koje je po njima dobilo naziv „Humci“. Međutim te su, odavno devastirane, kao i ova sa Ivanovih korita, koja se vidi na snimku.
Na Njegušima je i potpuno neistraženi lokalitet „Bogićev brijeg“, đe je mještanin Pero Padalica polovinom osamdesetih orući dolinu slučajno pronašao gomilu keramike iz bronzanog doba, koju sam tada na zahtjev bivšeg direktora istorijskog muzeja donio na Cetinje i predao nadležnima. Tek ovih dana neko je počeo da se za to zanima.
Šta su sve ovi lokaliteti sadržali ili mogli da sadrže, govori opet slučajni nalaz sa područja Krsca, na koji je naišao gospodin Đorđija Radonjić iz Njeguša i to darovao Narodnom muzeju. Radi se o brozanim ilirskim fibulama, kopčama, prstenu ... Bila je jedna velika mogila i u selu Zagora blizu Cetinja, ali, kako mi reče moj stari prijatelj, vajar Milo Božović, davno je „razgrnuta“, a pronađene ilirske bronzane sjekire poslužile su nekome za „dnevne potrebe“.
I tako, dok se institucije bave čim se bave, natežući se ko što i kad treba da radi i uradi, mi i dalje gazimo po blagu, dok neki drugi od njega „održivo razvijaju“ sopstveni biznis i, kako se čuje, veoma dobro „posluju“.
STEĆCI
Ne velim da se do sada moglo sve zaštititi i istražiti, jer je to skup „sport“, ali, makar popisati i snimiti jeste. Kako ovo, tako i državnu imovinu. Ako je Marian Wenzel za potrebe svoje kapitalne studije o stećcima, koja je publikovana polovinom šezdesetih, mapirala sve nekropole po Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji i iscrtala sve motive, neko je i ovđe za sve bataljene decenije mogao da malo „mrdne repom“.
I kad opet pomenuh stećke, moram reći da je poodavno Šefik Bešlagić, autoritet iz ove oblasti, utvrdio da se ne radi o lokalnoj, pa ni regionalno-balkanskoj pojavi, što neki naši uporno „vrte“, već o trendu jednog vremena. Svojevremeno je to ilustrovao jermenskim ekvivalentima stećaka, takozvanim “hačkarima“ i „ororotima“, a u skorije vrijeme veoma zapaženu izložbu na istu temu upriličio je u Sarajevu i Gorčin Dizdar.
Sad se neko opet pita: kakve to veze ima sa nama, „našim stećcima“ i dosadašnjom pričom? E pa ima višestruko, jer analognih primjera ima i kod nas, dosta. Treba samo uporediti stećke iz Nikšića i okoline sa onima koji se nalaze na poznatom jermenskom srednjevjekovnom groblju Noratus i sve će biti jasno. Barem se nadam.
Ali, ovom prilikom bih skrenuo pažnju i na „detalje“ o kojima uvaženi autoriteti nijesu imali informaciju.
Pored onih na poznatim crnogorskim lokalitetima, stećaka i to veoma specifičnih ima u Crmnici, o čemu ću nekom narednom prilikom, a u okolini Cetinja na Čevu i „Grabu cuckom“. Upravo ovaj zadnji skreće pažnju, jer se njegov „daleki“ ekvivalent ne nalazi u Jermeniji, nego Francuskoj, koju, da ja znam, do sad niko nije pominjao kao područje gdje ima sličnih spomenika.
TEMPLARI
U malom mjestu Ligne (Linje), nalazi se čitava nekropola, koju tamo nazivaju „templarsko groblje“, mada se u pisanim izvorima svi ne slažu sa nazivom. Po formi, ikonografiji i naravno namjeni, „francuski stećci“ identični su „našima“, što odmah ne znači da smo mi Francuzi ili da su oni Katunjani ili Banjani porijeklom, kao ni da je pokojnik na Grabu cuckom bio Templar, iako je njegov stećak veoma sličan primjercima na pomenutoj nekropoli, na kojima je bočno takođe uklesan „gotski“ mač. Samo velim da postoji trag na koji treba obratiti pažnju, a vi sami procijenite. Ko je sve ovim prostorima prolazio i zašto, možemo samo da nagađamo, a da je bilo krstaša i templara koji su išli u sveti pohod, za to postoje dokumenta koja je objavio pokojni Vojislav D. Nikčević.
Kad smo kod analogija, ima ih još. U „Lapidarijumu“ Narodnog muzeja, koji je smješten u desnom krilu avlije Biljarde, pri samom ulazu nalazi se stećak donešen iz okoline Pljevalja. Mislio sam da se radi samo o primjerku tipičnom za te krajeve, dok nijesam naišao na podatke o anglo-vikinškoj tradiciji sahranjivanja i njihovim „stećcima“, kakvih dosta ima i po Škotskoj. U lapidarijumu crkve u Gosforthu nalaze se vikinški monolitni „hogback“ grobni kamenovi, slični balkanskim sljemenjacima, sa skoro identičnim simboličko-dekorativnim motivom raspeća i pozicijom na kamenom reljefu kao što se vidi na stećku izloženom u Lapidarijumu na Cetinju.
To me je ponukalo da potražim još, pa se ispostavilo da se ne radi o teškom zadatku. Ko hoće da vidi, velika sličnost ne samo u nazivu postoji i između „stojećeg kamena – stećka“ u Glisnici kod Pljevalja i „stojećeg kamena“ (standing stone) iz Aberdinshirea u Škotskoj. Ali, ima još mnogo uporedih primjera, da sad ne gnjavim.
Da li je sve baš puka koincidencija ili ipak postoji neka „tajna veza“? Iako zasigurno nijesmo Škoti, ne možemo baš ni da se „pravimo Englezi“ kao u slučaju državne imovine. Kako stvari stoje, i ovo kulturno nasljeđe je „naše a svjetsko“, samo što odnos prema njemu i nije baš takav. Od preko 3500 stećaka na pedesetak lokaliteta za koje se zvanično zna, a ima ih još, samo su tri nekropole pod zaštitom UNESCO-a, a ostalo što im Bog da i naša „briga“.
